Sa obnovom državnosti Srbija se, po prvi put u svojoj istoriji, susrela sa problemom ratnih zločina počinjenih u njeno ime tokom ratova devedesetih. Odnos državnih organa, političke, intelektualne i kulturne elite, a pogotovo šire javnosti, prema ratnim zločinima i njihovim počiocima je vrlo različit. Stavovi su neretko dijametralno suprotni - od negiranja i minimalizacije, preko glorifikacije počinilaca, pa do proglašavanja državne politike Srbije i Srba kao genocidnog naroda.
Ne postoji rat u istoriji u kome nije bilo ratnih zločina. Zato problem odnosa Srbije i njenih građana prema rarnim zločinima i zločincima nije ni nov, ni usamljen.
SAD su, po shvatanju njenih građana, a i mnogih drugih, zemlja sa vodećom demokratijom u savremenom svetu. Istovremeno, SAD su država koja je vodila najviše ratova u novijoj istoriji. U drugoj polovini dvadesetog veka vodili su ratove u Koreji, Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Jugoslaviji... kao i brojne veće ili manje oružane intervencije, koje je teško i pobrojati. Nije potrbno ni isticati da su u svakom od tih ratova počinjeni i ratni zločini.
Buš-Blerova invazija na Irak, na primer, jasan je primer onoga što je Nirmberški tribunal odredio kao "vrhovni međunarodni zločin", u koji spadaju sva zlodela koja su potom usledila. Mi bismo učinili dobro ukoliko bismo se prisetili elokventnih reči nirmberškog sudije glavnog veća Roberta Džeksona: "Mi predajemo optuženima 'otrovni pehar', i ukoliko gucnu iz njega, moraćemo da prihvatimo istu presudu." Začljučci se čine prilično jasnim, kaže Čomski.
Svakako, nije nužno da navodimo primere ratnih zločin iz Iraka ili bilo kojeg drugog rata, koji su SA D vodile, njihove rtane zločine osetili smo na svojoj koži tokom agresije NATO, čiju desetegodišnjicu ovih dana obeležavamo.
Sve odredbe međunarodnog ratnog i humanitarnog prava odnose se i na SAD, kao i sve druge države članice OUN. Međutim, SAD nisu potpisnik ni jedne međunarodne konvencije po kojoj bi bilo moguće da bilo ko i bilo gde sudi bilo kom njihovom građaninu za ratni zločin. Upravo zbog toga je značajno uočiti kako se SAD i njihov pravosudni sistem odnosi prema ratnim zločinima koje su počinili pripadnici njihve vojske.
Mi Laj je selo u Južnom Vijetnamu koje je 1968.godine, kao i čitav Južni Vijetnam, bilo pod vojnom kontrolom armije SAD. U okviru velike Tet ofanzive snage Narodnog fronta za oslobođenje Južnog Vijetnama doživele su veliki poraz i tokom povlačenja deo snaga se skrivao po selima u oblasti Kvan Naj. 23. Pešadijska divizija Vojske SAD preduzela je ofanzivu u cilju pronalaženja i uništavanja preostalih pripadnika Vijet Konga.
1. i 2. vod čete C Udarne grupe Barker, (1. bataljon 20.puka 11.brigade 23. pešadijske divizije), napali su selo Mi Laj u jutarnjim satima 16.03.1968.godine, posle snažne artiljerijske i vazdušne pripreme. Iz sela nije bilo nikakvog otpora, ni jednog pucnja. I pored toga američki vojnici su ušli u selo i otvorili vatru na nenaoružane civile.
Nemoćne starce, žene i decu prikupili su u grupe od 20 do 40, a zatim sistematski ubijali vatrom iz streljačkog oružja, bombama i bajonetima.
Poručnik Vilijam Keli, komandir 1. voda, koji je naredio streljanje, uzimao je puške iz ruku onih vojnika koji su odbili da pucaju i sam iz njih ubijao civile. Ubijanje je dugo trajalo, sve dok Mi Laj nije slučajno nadleteo izviđački helikopter kojim je pilotirao poručnik Hju Tompson. On je, rizikujući život, sprečio dalji masakr.
Naredna dva dana tragovi zločina su otklanjani spaljivanjem sela, a leševi su bačeni u kanal za navodnjavanje.
Četa C je dobila pohvale za sjajno obavljen borbeni zadatak. Inače, ta četa je u Vijetnam stigla tri meseca pre masakra u Mi Laju. Nije učestvoavala u direktnim borbama, ali je i pored toga imala gubitke od 5 poginulih i 23 ranjena vojnika koji su stradali od nagaznih mina i drugih zamki gerilaca.
Broj žrtava u Mi Laju procenjen je različito. Prema rezultatima istrage koju je sprovela
američka administracija ubijeno je 364 civila, a na spomeniku žrtvama masakra nalazi se 504 imena. Žrtve su bile starosti od jedne do 82 godine. Mnoge žene su silovane, civili su mučeni, velik broj leševa je bio osakaćen.Godinu i po dana kasnije, zahvaljujući novinaru Sejmur Herišu, američka i svetska javnost je saznala za masakr u Mi Laju. Pod pritiskom javnosti Vojni sud je pokrenuo istragu i optužio potpukovnika Barkera i još 13 oficira iz Udarne grupe Barker. Međutim, osuđen je samo poručnik Keli, a ostali su oslobođeni krivice. Iako osuđen na doživotnu robiju, Keri je već posle tri godine oslobođen.
Poručnik Vilijam Keli bio je karijerni oficir američke vojske sa završenom Vest Point akademijom.