(Dnevničke bilješke, 4. dio)
27/28. marta 1999. (subota i nedjelja)
Jučer sam doletio u Zagreb. Lako je prilagoditi se. Odavdje sve izgleda nekako drukčije.
Četvrta noć bombardiranja. Sinoć jače, danas najjače. Srušen jedan američki avion. TV Beograd, koju gledam iz Samobora, izvještava o Miloševićevom susretu s delegacijom Ukrajine. John Simpson javlja iz Beograda, da je rušenje američkog aviona na beogradskoj televiziji bila tek peta ili šesta vijest. Svugdje drugdje je to vijest dana. BBC komentira da bi to rušenje moglo biti veliki poticaj Jugoslavenima, da se i dalje nastave odupirati. Ukrajinci, koji su posjetili Beograd, su možda tamo poslati u dogovoru s Clintonom, kao mogući posrednici.
Pričam s prijateljima u Zagrebu, koji su svi protiv bombardiranja. Moji prijatelji nikad nisu bili reprezentativni ni za jednu sredinu. Atmosfera turobna, ali slažemo se da je rat najgora opcija. C. je ogorčena na Račana i njegove izjave solidarnosti s Amerikom. „Konačno, konačno", izjavio je kad su ga pitali što misli o početku bombardiranja. Jedino su Radimir Čačić i Istarski demokratski sabor (IDS) bili protiv napada. C. kaže da više nikada neće glasati za Račana. Čak da je i Tuđman bio umjereniji. Ja sam od Račana već odavno odustao. Njegova je odgovornost za sve što se događalo od 1989 do 1991. ogromna. Ova izjava - „konačno, konačno" - bila je, inače, jedina koju sam razumio u potpunosti. Njegove su ostale izjave dosad uvijek bile potpuno nerazumljive.
U „Jutarnjem listu" piše da su novinari na HTV-u proslavljali kad je počelo bombardiranje Beograda. Među njima je, piše, bila i Mirjana Rakić. Preživjela je sve režime i sve ideologije, pa se nije za čuditi.
30. marta 1999. (utorak)
Ljudi su se već navikli na bombardiranja, pa vijest postaje pomalo dosadna. Sinoć u Prosvjeti, jugoslavenski ambasador Veljko Knežević (nekadašnji generalni direktor RTV Zagreb) imao tribinu. Jedva je govorio, povremeno se činilo kao da plače. Dvorana je bila puna. Rekao je da Srbija i Jugoslavija neće odustati, da su porušili dosad pet aviona, uključujući i F-117 (najmoderniji tip), i da je Rambouillet bio ultimatum, kakvog Jugoslavija zna iz 1914 i 1941. (Obje strane koriste u svojoj retorici „uspomene" na Drugi svjetski rat. Slobo je Amerikancima Hitler, a kod Srba su se pojavili plakati sa kukastim križevima na NATO zastavi... Nevjerojatno je kako u svakoj sličnoj krizi taj „Hitler" uvijek oživi.) Knežević kaže da je imao „nebrojene" susrete s hrvatskim političarima ovih dana, i da Jugoslavija nije sretna zbog hrvatske dozvole da se koristi njen zračni prostor za bombardiranje Jugoslavije. Međutim, da su mu hrvatski političari rekli da ih Amerikanci nisu ni pitali za dopuštenje, čak ni kad su zatvorili zagrebački aerodrom. Veljko Knežević kaže da Jugoslavija neće organizirati nikakvu osvetu ili odmazdu protiv susjednih zemalja, ali da će se braniti sve dok traju napadi. Nemam pojma šta hoće, a mislim da ni on ne zna.
Jučer je javljeno da je od početka rata do danas, pola milijuna Albanaca napustilo Kosovo. Kolona izbjeglica putuje prema Albaniji, Makedoniji i Crnoj Gori. Komanda NATO-a i Britanci javljaju da u operacijama sudjeluju i Arkanovi Tigrovi. Arkan je, inače, jedan od rijetkih likova iz post-jugoslavenskih ratova koji je „stekao ime" a i „reputaciju" na Zapadu. Svatko zna tko je on. Jučer su pokazali fotografije šestorice najodgovornijih: Miloševića, Šainovića (ime su mu napisali: Nikolai, a ne Nikola), general Pavković, policijski general Marković, ministar unutrašnjih poslova Vlajko Stoiljković i general Ojdanić, koji je šef Generalštaba. Slikama - koje su izgledale baš kao na potjernici - se vjeroajtno najavljuje da će ih uskoro optužiti posredstvom Haškog suda. Milisav Pajić, zamjenik jugoslavenskog ambasadora u Londonu kaže da i Jugoslavija ima svoje slike, i da bi rado vidjela Wesleya Clarka i Billa Clintona u Den Haagu. Taj Pajić izgleda sve uvjerljiviji. Jugoslavija je, očigledno, odlučila predstaviti se kao žrtva, što nije loša taktika. Ne vjerujem da će uspjeti, ali - umjesto da objašnjava da je u pravu i da je Kosovo njena suverena teritorija, bolje je da pokuša stvoriti percepciju o tome da je žrtva. Bar su Englezi uvijek nekako na strani underdog-a. Problem je, međutim, u tome što u cijeloj ovoj deceniji, od 1990. do danas - a vjerojatno i duže - Srbija nije bila nikakav underdog, pa je sad malo teško promijeniti tu sliku.
Rusija je jutros poslala svog premijera u Beograd. Jeljcin je, međutim, u Dumi izjavio da je NATO doduše počinio agresiju, ali i da Rusija ima svoje političke i ekonomske interese, od kojih ne smije i neće odustati. Izgleda da Rusija neće ići „do kraja", nego će trgovati. Razumno, s pozicije njihovih vlastitih interesa. Rusija, naime, od MMF-a traži oko pet milijardi dolara nekog zajma, pa se te stvari nekako spajaju: ruska politika prema Kosovu i zahtjev za povoljnim zajmom. Pare za jare.
Na jučerašnjoj tribini u Prosvjeti, Rade Bulat zatražio od hrvatskih Srba da se organiziraju i pomognu Jugoslaviji. Održao je oštar, ratnički govor (kako i priliči narodnom heroju), pozivajući se na ispitivanja javnog mnijenja, prema kojima 90 % Hrvata podržava zračne napade na Srbiju, a 60 % bi podržalo i kopneni napad. Ž. mi kaže da su u Novom Zagrebu ispaljivane petarde kad je počeo taj napad. Iz publike mu je - Bulatu - jedan prigovorio na tom pozivu, i pitao ga - gdje je bio 1990. i 1991. Bulat odgovara da je bio tu, i to ne samo 1991, nego i 1971, i 1941. Ali, da je sad situacija takva da treba ili nešto reći ili se jednostavno iseliti (iz Hrvatske).
Atmosfera u Prosvjeti - tmurna, vrlo tmurna. Mnogo policije u cijeloj ulici: čuvaju Veljka Kneževića od mogućih incidenata. Navečer, on i američki ambasador William Montgomery sudjeluju u nekom TV programu, kojeg vodi Dubravko Merlić. Merlić agresivno prekida Kneževića u pola rečenice, očigledno nervozan da on ne bi rekao nešto što „ipak nije red" da se čuje na HTV-u.
Javlja mi se F. iz Londona. Zabrinut za svoje. Kaže da je sve više kritika britanske politike po novinama, ali i da je državna propaganda sve jača.
Jutros kod A. Pričamo i o politici. Slažemo se. On strepi za svoje u Crnoj Gori i Srbiji. Miloševića se, kaže, ne može podržati, ali - ne može ni on potpisati kapitulaciju vlastite zemlje. To se od njega ne može očekivati. „Vidite li kako izgleda, uopće ne spava", kaže A. Čini mi se da je to prevladavajući stav kod hrvatskih Srba. Javno se neće istupiti, ali se nekako - privatno, skriveno - očekuje da se Milošević što duže odupire. Drago im je da „još" sve nije propalo, da se još pruža otpor. Postoji nada da će bar u nekoj od zemalja NATO-a doći do ozbiljnih demonstracija... Demonstracije su jedna stvar, ali vladina politika je nešto drugo. Mene osobno, najviše smeta grčka pozicija. Vlada poslušno slijedi Amerikance, i pritom se uopće ne obazire na to što u zemlji nema podrške toj akciji. Ali, koga briga.
31. marta 1999. (srijeda)
Sinoć u „Kinoteci" gledam „Rane", film Srđana Dragojevića. To je prvi jugoslavenski film kojeg su titlovali, tj. „preveli na hrvatski". Publika se smijala tome. Na početku filma piše: „Beograd, jesen 1991". A prijevod je: „Beograd, jesen 1991.". Glumac kaže: „Boli me patka", a oni prevedu: „Boli me kurac". Ovaj kaže: „Šta je, rođaci!", a prijevod je: „Šta je, ruljo!". Zabavno. Besmisleno. Konačni efekt će biti, vjerojatno, potpuno suprotan od onog što su oni kojima je to palo napamet htjeli. Čak je i zadnjem hrvatskom nacionalisti jasno da se radi o totalnoj besmislici.
Uspješni srpski filmovi u posljednjih nekoliko godina prikazuju Srbe kao lunatike, a Srbiju kao tragični cirkus. Glavni junaci se na kraju ubijaju iz časti, inata i zabave. Radije pucaju jedan drugome u noge, nego da odustanu od ludosti.
Napadi na Srbiju više nisu jedina vijest. Sad se sve više izvještava o izbjegličkoj krizi, te se stalno pokazuju kolone izbjeglica s Kosova. Milošević, preko Primakova, predložio da NATO prestane bombardirati Srbiju, a on da će zauzvrat povući trupe s Kosova. Primakov je rekao da je to dovoljno, ali je NATO ocijenio nedovoljnim, pa se napadi nastavljaju.
(nastavlja se 8. aprila)