The morning shit

r0811n RSS / 27.03.2009. u 17:34

The morning shit

 

 

Sve je bilo malo.Grad u kome je živeo, kuća u kojoj je stanovao, porodica koju je imao.Dobro, ne toliko malo da bi bilo uvredljivo, naprotiv, sve je bilo taman toliko da se može reći -solidno.Grad je bio ugodno smešten na padini brega koji nije bio ni previše visok ni baš sasvim mali.U njemu je ostalo dovoljno stare arhitekture koju socijalizam nije stigao da sruši, da se sasvim izvesno moglo reći da tu ima tradicije, gotovo istorije, ne previše ali sasvim dovoljno.
Škole su nosile imena uglednih ljudi i bile dovoljno dobre da vaspitaju u osnovi sasvim pristojnu decu.U gradskoj bolnici se umiralo znatno manje nego što se lečilo, što je sve skupa odavalo utisak solidnosti i postojanosti.Privreda grada se godinama nosila sa ozbiljnim problemima ali bar jedna do dve fabrike su sasvim uspešno radile.Fudbalski klub je, istina, igrao samo u međuopštinskoj ligi, ali gradski stadion je bio baš lep i na pravom mestu.
Nekako, pošto se već rodio tu, nikada nije ozbiljno pomišljao da ode, tim pre što se evo, već pola veka vrteo u krugu od par hektara.Budući malo, sve je bilo pri ruci.Osnovna škola u koju je išao bila je jedva stotinjak metara od kuće u kojoj je stanovao. Isto toliko, ali u suprotnom pravcu, centar sa radnjama i zelenom pijacom.Imao je čak toliko sreće da bude u prvoj generaciji koja je odrasla uz televizor tako da nikada nije osetio onu glad za putovanjem, otkrivanjem, jer je sav taj svet sa svim svojim čudima redovno posećivao njega, nekako kao desert u toploj sobi uz čaj i kasnije, kuvano vino.
Oženio se devojkom koja je stanovala tu, iza ćoška, i zaposlio u državnoj firmi smeštenoj gotovo preko puta kuće u kojoj je živeo.Nije u svemu tome bilo neke njegove namere izazvane sklonošću za komoditetom, ne, jednostavno se tako sve to nekako slagalo, ne samo kod njega, već i kod drugih.Tako je to u malom gradu.Ništa nije daleko.
Na poslu je napredovao sporo (šta uostalom znači napredovati?), plata je...pa naravno bila mala ali ipak sasvim dovoljna.Nekih posebnih strasti nije imao, tako da je bračna postelja u potpunosti zadovoljavala njegove skromne prohteve. Budući normalan, i nije bio mali, bio je kao i svi ostali.
Sa komšijama je živeo dobro.Nije tu bilo nikakvog prijateljstva.Javljao se on njima, baš kao i oni njemu.Nije mogao da se seti svih tih imena svojih komšija, ali budući da je sa njima komunicirao malo, to se i nije moglo otkriti.Uostalom, bio je siguran da i oni, komšije, verovatno ne znaju kako se on zove, bar ne svi.To je bilo zgodno, on o njima nije znao ništa, baš kao ni oni o njemu.
Porodicu je vodio na more, ne svake godine ali išlo se.Znao je čak da s proleća (kada je vreme to dozvoljavalo) zapali roštilj, nedeljom u svom dvorištu, otvori bocu vina i uživa u lepim junskim večerima i porodičnom ritualu, skromnom, toplom i njegovom.
Slabo mu je ko dolazio u kuću, poneka prijateljica njegove žene, a još ređe je on nekuda odlazio.Rodbinu gotovo da nije imao a ona, ženina, retko se kad javljala i posećivala ih, ne zbog nekog njegovog stava već eto tako...on nije insistirao, oni nisu navaljivali, što je sve skupa bilo baš kako treba.
Dugo vremena je redovno kupovao dnevnu štampu kao i jedan od nedeljnih listova.To bi onda, kao da pravi spricere, mešao sa vremenom provedenim uz televizor, dok bi mu žena spremala večeru i pripremala dete za spavanje.Par puta nedeljno, odlagao bi štampu i gasio televizor, prepoznavši onaj intimni jezik želje kod svoje žene i obavljao bi bračne obaveze u kojima su oboje umereno uživali.
Ničeg nije bilo spornog u njegovom životu.Ničeg skrivenog, povišenog, nikako konfliktnog ili strastvenog.Nije u njemu bilo nikakvog nezadovoljstva ustaljenim redom i ponavljanjem, naprotiv.Zato nije mogao da razume ono što mu se zadnjih godina dešavalo i što je krio od svih kao nečistu savest.Bez ikakve sumnje on bi to podelio sa svojom ženom, samo da je mogao da razume, da je mogao da pronađe bilo kakvu svoju krivicu ili bilo kakvu vezu sa sobom u svemu tome, ovako...
Kao i svi i on je ustajao svakoga jutra, tiho da ne probudi svoje, i obavljao one jutarnje radnje posle čega bi popio kafu i popušio cigaretu a zatim izašao iz kuće, prešao tih stotinjak metara i seo za svoj sto na poslu, poželevši kolegama dobro jutro.To je tako trajalo i tu nije bilo nikakvih promena. Bar ne u redosledu, u vremenu jeste.Naime, on je , neprimetno, ustajao sve ranije jer mu je trebalo sve više vremena za onu prvu kafu i sve više popušenih cigareta, posle čega bi izlazio iz kuće, zaključavao kapiju i odlazio do firme, sa onim ljubaznim i uzdržanim izrazom na licu koji su svi negovali i poštovali.
Tu kafu, jutarnju, pio je od mladosti.Sa njom je i propušio.Teško je i samom sebi priznavao da je zaljubljen u te svoje trenutke u kojima nije bilo svedoka, nikoga do njega samog.Odlazio je na spavanje nestrpljiv da se probudi i pristavi tu kafu. Zimi bi palio svetlo, za razliku od leta kada je jutro već osvajalo kroz prozor kuhinje,dok bi on sedeo, pio kafu i pušio, tada još uvek samo jednu cigaretu,a zatim odlazio na posao.To je zaista bilo sve.Sedeo bi, pio i pušio. Ništa nije planirao, rešavao,niti bilo šta slično.
Napolju se mnogo toga dešavalo.Zemlja se raspadala, počeli su ratovi, rađao se nekakav novi svet, sav u krvi i zločinima, svakodnevno prisutnim u novinskim člancima, televizijskom ekranu.I iako se sve to uvlačilo u njegov život, ništa se zapravo nije dešavalo.U gradu je bio i dalje mir, on je i dalje odlazio na posao, slao i primao ljubazne pozdrave komšijama i kolegama na poslu, mučio se sa inflacijom koja je nastala kao posledica rata, ali, uostalom, kao i svi drugi.
Promenila su se samo njegova jutra.Ustajao je sve ranije, kafu je sipao u novu, sada veću šolju, i pepeljara se punila sve većim brojem pikavaca.Nije uspeo da primeti ni kada ni kako, ali on nije više ,,sedeo i pušio,,.U susednoj sobi su i dalje spavali njegova žena i dete, i on bi i dalje izlazio iz kuće u tačno određeno vreme, zaključavao kapiju i odlazio na posao.Sem izvesne, zavereničke tajne, nekog spontanog ćutanja, ni tamo, u kancelariji, ništa se nije promenilo.Dnevne novine, iz kojih je curila krv i ispadali delovi tela, niko nije otvarao, već su presavijene stajale na stolovima i čekale kraj radnog vremena.Ona toliko negovana ljubaznost i prijatnost odnosa, ona delikatnost poštovanja privatnosti, još se više negovala među kolegama, spontano, pa ipak nekako tendenciozno.
Kod kuće, po povratku sa posla, čekao bi ga ručak koji bi njegova žena servirala, tri tanjira, ukoliko bi njihovo dete išlo pre podne u školu.Novine bi ostajale presavijene na stočiću pokraj televizora ( što je njegova žena ćutke, primetila) i oni bi skupa obedovali.Ni ranije se za ručkom nije baš pričalo, poneka kratka replika, klinac koji je pitao ovo-ono, roditeljski osmeh, topli i kratki pogledi zadovoljnih supružnika.I dalje je sve to bilo isto, ali taj minimum, ta toliko negovana pristojnost porodičnog obeda nekako se odvijala u tišini.Njegov sin nije više mazno odbijao da jede sve što mu je stavljano u tanjir, ćutke je jeo koliko je smatrao da treba, a njegova supruga nije insistirala da ne ostavlja hranu u tanjiru, kao što je to do skora činila.Čak je i on, ranije, znao da se ponekad umeša u to roditeljsko ubeđivanje.Sada su počeli da jedu ćutke, on je jeo sa njima, kao što su i oni jeli sa njim. Nešto kasnije bi uključio televizor i nemo gledao krv i mržnju koja je kuljala odatle i natapala presavijene novine čiji su se komadi otkidali otežani krvavom vlagom, i padali na patos kao kakve iznutrice rasute u neredu kasapske radnje.On se pravio da ne vidi, ona je nastavljala da pegla, njihovo dete je već spavalo,i oni su se ćutke, svaki sa svojim razlozima borili da održe sve to, makar formalno, grčevito i beskrajno, umirujući svoj nemir strahom koji je rastao i sprečavao ih da ukrste svoje supružanske poglede.
Jutro!Nikada nije uspeo da uhvati onaj momenat kada je sve počinjalo.Odkad je to počelo da mu se dešava, očajnički se trudio, više zbunjen nego uplašen, da uhvati taj trenutak, znajući da bi onda mogao da sve zaustavi, pre nego što počne da se sve to razvija u njemu, povlačeći ga za sobom i to ne kao posmatrača, već kao aktivnog učesnika.S pomešanim osećanjem želje za tim svojim malim jutarnjim ritualom, potpuno nevinim i ljudskim, i osećanjem nelagodnosti koje je, to je morao da prizna, donosilo definitivno uzbuđenje, on je pristavljao tu svoju kafu, oblačio se, pripaljivao prvu cigaretu i podizao šoljicu iz koje se širio njemu toliko drag miris, potpuno koncentrisan na ono što je dolazilo, istovremeno zaverenički oprezan i plašljiv, ispunjen njemu potpuno stranim osećajem krivice.
Pri kraju te prve cigarete on je već bio svestan ali i potpuno predan neshvatljivoj strasti čiste retorike koja je njemu, ćutljivom i povučenom, bila potpuno strana.Tu, kod te prve cigarete, mogao je da ,,uhvati,, sebe u tome, pripaljujući drugu, on se već hedonistički predavao do kraja i bez rezerve tom iznenadnom i fantastičnom poroku, u kome je otkrivao sebe sa onim istim fatalizmom sa kojim su šapasti krstovi vetrom ispunjenih jedara pred-renesansnih moreplovaca otkrivali svet.Samo je pogled na sat mogao da ga zaustavi u toj pomami retorike koja je divljala u njemu i on bi ipak izlazio iz kuće, zaključavao kapiju, upućivao par ljubaznih, jutarnjih pozdrava uvek istim licima i sedao za svoj sto, okružen stvarima, prostorom, onim što je nesumnnjivo smatrao svojim životom koji je sad nekako sumnjičavo posmatrao skriven pod maskom licemerne (sada je to znao) ljubaznosti koja se kao kolektivni izraz reflektovala na njihovim licima.
Nije imao nikakvih problema de se rutinski koncentriše na administrativni posao kojim se bavio, iako je upravo došao sa burne rasprave vodećih političara Savezne Vlade gde je uporno pokušavao da im objasni sve rizike bezkompromisnih nacionalistiških stavova u kojima su se svi ušančili.Argumenti istorijskog nasleđa, komplikovanost nacionalnog i verskog, gotovo izvesna mogućnost građanskog rata, i najzad njegova briljantna retorika, sve se to odbijalo o zid njihovih već donešenih odluka koje, iz strateških razloga, još nisu hteli javno da priznaju.Prošetao se, zajedno sa njima, celom državom u seriji beskorisnih sastanaka odbijanja odgovornosti, potpuno revoltiran njihovim ponašanjem.Iz dana u dan (tačnije iz jutra u jutro), on je sve žešće polemisao sa tim nerazumnim ljudima, sve sigurniji u sebe i nedvosmislenu logiku svojih argumenata.Očajan, pokušavao je da lobira unutar armijskih i crkvenih krugova ali je sa zaprepašćenjem otkrio da je tamo stvar još gora i da su karte budućeg raspada države već gotove.Uveče bi sedeo ispred televizora iz koga su kuljale studijske rasprave o pravu i pravdi dok su mu se kućne papuče davile u onim sluzavim novinskim iznutricama ( njegova žena je stajala u sigurnosti drugog dela prostorije ne prelazeći neku svoju zamišljenu liniju razdvajanja od te obuzetosti svoga supruga,nemo posmatrajući to, za nju neshvatljivo, razaranje njihovog braka, odnosa, njihovog doma), zatim bi brzo ustajao gacajući po tim pihtijastim lokvama i odlazio na spavanje samo da bi mogao još hitrije da ustane , sada već vrlo rano, i pristavljajući kafu ulazio u televizijski studio gde bi ogorčeno polemisao svestan da ga sluša sav narod i sve narodnosti.
Skriven iza formulara i obrazaca nagomilanih na stolu, počeo je potajno da posmatra svoje kolege, stranke, sav taj pristojan svet koji je uredno živeo, kome je i sam pripadao, tražeći neke znakove na njihovim licima, tragove nečega ispod svog tog reda i ljubaznosti sa kojom su svi oni, pa i on sa njima, odrasli.Bilo ga je stid i neprijatnost je ispunjavala rumenilom njegove obraze dok je krišom posmatrao ta lica sa kojima je proveo život.Sve njih, uključujići i klijente koji su dolazili, ne samo da je poznavao već je bio upoznat i sa njihovim navikama, načinom na koji drže telo, hodaju, kako govore, oblače se, kakvog su temperamenta, koje su škole završili, šta su čitali,sve je to znao a ipak je kradomice pogledom uranjao u njih tražeći nešto novo u njima, nešto što mu je očito promaklo i ostalo skriveno.Istovremeno je opazio kako se oni tiho, glava potpuno približenih, nešto došaptavaju kratko pogledajući na njega, što je on odmah osetio i razumeo, trenutno umrevši od stida, spreman da odmah skoči i da se izvini, samo da je pristojnost njihovih odnosa to dozvoljavala.Dok se još dublje uvlačio u sopstvena ramena i sve skupa sa telom, iza tih papira i kartonskih kutija delovodnika, osećao je da stid ustupa mesto pred strahom.Dali oni znaju?
Odjednom je počeo da beži.Sa posla, jer nije mogao da izađe na kraj sa nečim što je osećao u svim tim karakterima koji su ga okruživali, i što je još gore, od kuće.Video je on sasvim dobro te poglede koje mu je upućivala supruga, pa i te neme, i da, optužujuće poglede svoga sina.Oboje su nekako, svako sa svojom emocijom i razlozima, stajali protiv njega a on nije imao šta da im kaže.Počeo je da izlazi popodne u nekakve šetnje na koje nikad ranije nije išao, samo da bi bio van kuće.
Bilo mu je teško i iznad svega neprijatno od sebe samog.Ipak je on bio pristojan i častan čovek..Šetao bi tako ulicama pitajući se šta to zapravo radi?To bi ga odvelo u novo bežanje i on se snagom volje natera da metodično posmatra taj prostor kojim je prolazio, zahtevajući od sebe da imenuje sve to što vidi.I inače pedantan, srećno je ušao u tu igru svestan njene terapeutske vrednosti.Tako je otkrio (prijatno iznenađen) svoja sećanja.Nalazio ih je na svakom koraku, sudarao se, kadkad, s njima potpuno zatečen.No, ubrzo je (pomalo razočaran) namirisao svu sentimentalnost pa i nalete patetike koje se grozio, u toj retrospekciji sopstvene intimnosti i odmah ju je odbacio u potpunosti.Odlučio je da šeta (ako već mora) racionalno.
U međuvremenu su pregovori propali i zemlja je ušla u otvoren sukob.Više nije imao vremena ni da sačeka da voda provri a već je paleći prvu cigaretu obilazio bojišta spotičući se o iskasapljena tela, leleke i urlanja raspojasane, šarene zveri koja je šenlučila u pomami oslobođenog klanja i pljačke, vukući je za rukav,hvatajući okrvavljena sečiva njezinih zuba, spominjući joj Boga, nudeći joj Hilandar, Srpstvo i Svetog Savu, vadeći iz nedara ikonu Bogorodice trojeručice sa kojom bi stao ispred nejači a pred njom, izbezumljenom Zveri, moleći je za milost u ime otaca, Kumanova i Kajmakčalana, ostajući na kolenima, pregažen u blatu krvi i mesa.Potresen, žurno bi odlazio u kupatilo gde bi se prao, nekako dovodio u red i već bi zaključavao kapiju i odmerenim korakom krio ispod šešira nepodnošljivi stid svoje drskosti koja se nije mogla meriti sa nepojmljivim bezobrazlukom jutarnjeg svetla što se rugalo svemu pa i njegovom skrivanju.
Dani su mu prolazili u kukavičkom (potajnom!) posmatranju svih tih ljudi koji su činili njegov život, nekakvom nedostojnom naporu da otkrije u njima nešto, nekakav dokaz nečega što bi mu pomoglo da izađe na kraj sa tim ogromnim stidom u kome se gušio, nekakava neshvatljiva potreba za dodirom koja je u sebi krila sramnu mogućnost utehe i odvratnog olakšanja bliskosti što je sve skupa bilo jednostavno nepristojno i on je raskopčanog kaputa žurnim koracima grabio ka onim šetnjama koje su se uvek završavale povratkom za trpezu gde je kao slučajni putnik u restauraciji sedao na svoju stolicu preko puta supruge i svog deteta, ne dižući pogled sa tanjira, očajnički ćuteći u strahu da ne zarida, teško i bestidno, izmučen krivicom, i šljapkao bi u papučama po onim pihtijastim ispljuvcima neko vreme u ,,svom'' delu sobe i odlazio na spavanje ostavljajući upaljen televizor svojoj supruzi, kao bednu poruku nekakvog opravdanja.Sat više nije navijao.Budio se sve ranije ustajući iz bračnog kreveta na obostrano olakšanje i tumarajući po kuhinji sa cigaretom u zubima i džezvom u ruci, već iznuren, jurio Zver koja se uvukla u sve njih, u njega nespremnog i zatečenog ali voljnog da se ne preda, da odbrani život i porodicu.
Nekako se nadao (uostalom, kao i svi) da će sve to brzo proći, par nedelja, možda meseci. Nije stigao da primeti (uostalom, kao ni svi)da to traje, eto, već nekoliko godina i da se nevidi kraja.Pokušavao je da se priseti sebe, ostalih, svega, od pre, od ranije, ali nije nalazio ništa sem nepovezanih fragmenata, nekako bezukusnih i neubedljivih.Ti ljudi, te navike, ta dugo negovana pristojnost, sve mu je to sada izgledalo neprimereno do same odvratnosti.Njegovo ,,Dobro jutro,, pri izlasku iz kuće je izazivački poturalo cinizam, naravno neopravdan i besmislen.Promatrao ih je sve, pitajući se ko su? Ko su ti ljudi? Zatrpan delovodnocima kao naslaganim džakovima nekog bunkera, umeo je da se zaboravi i prosto zablene u užurbanog klijenta natovarenog virmanima nadahnutih transakcija otvorenog kriminala koji je, budući opšti, postao legalan pa samim tim i merilo stvari i ljudi, pitajući se iznova: Ko je taj čovek? Ko su ti ljudi? Da li oni znaju?
Nespreman da upita i progovori, očajnički je tražio neke tragove na tim licima,medju kojima je sve više bilo novih i nepoznatih, koja su sa sobom unosila nekakvu užurbanost, otvorenu neposrednost koja je potpuno neprijatno ignorisala distancu, taktičnost odnosa i poštovanja.Da li oni,možda, znaju?
No, nije se predavao.Njegova borba sa domaćim elitama, vojnim strukturama, međunarodnom zajednicom, njegov prosvetiteljski pacifizam je sa nesmanjenim elanom dokazivao svoje pravo, povremeno sasvim uspešno, što se moglo odmah i videti po njegovom čilom poskakivanju dok je , zaključavši kapiju, vedro i pun optimizma, okupan jutarnjim suncem, prelazio tih stotinak metara do svog biroa.-Eto, jel'sam Vam rekao!- prosto je zračilo iz njega u tim, ipak retkim trenutcima trijumfa njegove patnje.
Neprimetno, u tom strašnom nedešavanju, prošle su godine i on je odjednom primetio da njegov sin više nije sa njima, valjda je otišao negde van zemlje, da u susednoj sobi sa njim živi neka starija žena, njegova supruga, sa kojom iz nekog razloga ne razgovara već godinama i koja vene tu pred njegovim očima i gasi se isto baš kao i postariji gospodin, sed i nekako neprijatno istrošen, koga svako jutro vidi u ogledalu.
Zbunjen i zamišljen, seo je tog jutra ispred te svoje kafe, zapalio cigaretu i....samo je pio i pušio.Isto kao nekada davno.Ništa nije mislio.Samo je sedeo i pušio.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana