Sudija: Datum rođenja?
Ja: (na srpskom) Datum rođenja?
Okrivljena: (kao iz topa) Tridesetsedmog, dvadestprvog, dvadesete.
Ja: Aj´ ponovo, leba ti. Kad si rođena?
Okrivljena: Pa lepo ti kažem: tridesetsedmi, dvadestprvi, dvadeseta... Majke mi.
Ja: OK. Kad je na majkemi, da ti verujem. (prevodim) - Tridesetsedmi, dvadestprvi, dvadesete.
Sudija (zbunjen, meni): To, gospodine doktore, ne može biti datum rođenja.
Ja: Svestan sam da ne može, časni sudijo, ali gospođa okrivljena je baš tako rekla.
Sudija (sumnja u moju kompetenciju): Verovatno je niste dobro razumeli. Proverite.
Ja: (okrivljenoj) Aj' ponovo. Datum rođenja?
Okrivljena: (bez premišljanja) Tridesetsedmi, dvadestprvi, dvadesete.
Ja: Aj´ ti to meni napiši. (pružam joj hartiju)
Okrivljena piše sporo. Pet minuta, a to je beskrajno vreme u sudnici gde vlada grobna tišina. Napokon mi vraća papir. Pokušavam da dešifrujem hieroglife na njemu.
273-B-98786
Ja: El' ti to mene zajebavaš?
Okrivljena:Ne zajebavam. majke mi. De ću tako dobrog čoveka da zajebavam? Nego sam nepismena... Znam da kažem, a ne znam da napišem. Majke mi.
Sudija: (ne razume i nervira ga naš razgovor) Daje to ipak meni da pročitam.
Ja: Sa zadovoljstvom, časni sudijo.
Sudija: (čita u neverici, pa diktira za zapisnik): Datum rođenja nepoznat. Nastavimo sa ispitivanjem okrivljenog.Gospodine doktore, pevodite - Ime oca?
Ja: (na srpskom) Ime oca?
Okrivljena: (dugo razmišlja pa kaže) Ne mogu da se setim. Evo lupam glavu, al stao mi pamet. Ne mogu da se setim, pa to ti je. Očiju mi.
Ja: Pa kako si ga zvala?
Ona: Pa tatko! Kako bih ga zvala?
Ja: Aj' napregni se malo. Ispadam budala. Kako, bre, ne možeš da se setiš očevog imena?
Okrivljena: Na vr' mi jezika, majke mi.
Ranije nisam poznavao Romova osim Juliške. Dok sam bio mali, ona je čistila kuću mojoj majci a bila je toliko vesela da su je svi zvali Vesela. A sad, ih srećem skoro svaki dan. Elem, navalili naši Romovi ovamo u buljucima. Bez viza, bez pasoša, bez ičega. Hapse ih po gradu kad ih uhvate kako se šunjaju po sokacima i ulazima sa šrafcigerima u ruci, ili kad guraju ruke u tudje džepove po tramvajima, kad voze bez dozvole. Izvedu ih pred sud, zatraže im isprave, a naši Romovi il' nista nemaju, il' imaju neke čudne 'artije kućne izrade ili izdate od nekih udruženja apatrida, nomada ili neke već odavno nepostjeće zemlje.
Ja: Ovo je advokat. On je na tvojoj strani.
Okrivljena: 'De, bre, to ima da je neki na mojoj strani?
I onda razluđuju sud. Pogrešno pišu sopstvena imena (šta mogu kad su nepismeni), ako su im to uopšte imena. Ne znaju kad su se rodili. Koji ima manje od 25 godina tvrdi da je maloletan. Kad ih pitaju iz koje su zemlje oni pominju Jugoslaviju. Koja je to sada zemlja? Ne znaju. Adresu - nemaju - žive u kolima. Čija su kola? Tetkina, (uvek se spominje neka tetka). Kad ih pitaju šta rade u Portugalu kažu (ovo bez izuzetka) da im je neko bolestan pa su grupno krenuli u Fatimu da se mole. (dok to govore, sklope ruke kao da se mole, i bogobojažljivo pogledaju u plafon) Usput šarmiraju pandure dok se ne opuste - pa gledaju da pobegnu. To im uglavnom ne uspeva ali im uspeva do te mere slude sud da na kraju budu pušteno na slobodu jer niko zna šta bi s njima - u 'aps ne mogu, nisu dovoljno zgrešili. Da ih deportuju, ne mogu - niti znaju u koju bi ih zemlju slali, niti ih ijedna hoće. Dakle, nema drugog rešenja nego da ih puste.
Na kraju plate kaznu što su vozili bez dozvole ili štagod, izađu na ulicu, pa svi zajedno sednu u neku krntiju od kombija, puste narodnjake do daske, pa ona što je pre pola sata imala 15 godina sedne za volan. Na rastanku se ispozdravljamo, zemljački.
- Jel ti nisi naš? - pita me.
- Nisam. ... Mislim da nisam.
- Al ličiš. Ko da jesi. Pljunuti moj Duško.
- Ličim. Znam. Doduše, konkretno za tvog Duška nisam znao.
- I izvini. - kaže.
- Zašto?
- Pa za ciganske rabote.
Photo: Dušan Todorović, London (C)