domaćin bloga Srđan Cvetković istrazivac saradnik ISI : Budući da je bloger Goran bio svojevremeno kod menekao ilegalca u Studenjaku ilegalac koristim ovde svoje pravo pa kao ilegalac na blogu dovodem ilegalca. Svoje rad ce nam predstaviti Nemanja Dević koji ima 19 godina a već je napravio ozbiljno istrazivanje koje je pretočio u knjigu Istina pod ključem. Njegove godine nisam pomenuo da bi ga blogeri poštedeli kritike već kao ra
zlog vise da bude manje vredjanja i licne diskvalifikacije mnego prosli put i ako je moguće da se vise drzimo teme. HvalaŽrtve Drugog svetskog rata u Šumadiji
Od završetka Drugog svetskog rata u Srbiji prošlo je više od šest decenija, a broj žrtava rata (i posleratnih čistki) može se tek približno utvrditi. Danas, kada je vremenska distanca dobro utvrđena, pitanje koliko je građana Srbije stradalo 1941-45. ne bi trebalo da bude tema sporenja i polemika (najčešće između sledbenika četnika i partizana), već ozbiljan projekat iza kog bi stale i državne institucije.Na koji način je uopšte moguće obaviti ovakvu vrstu istraživanja? Pre svega, pregledom arhivskih fondova, ali i ozbiljnim istraživanjem na terenu. Međutim, već pri početku prikupljanja podataka na ovu temu, istraživač se može sresti sa nizom problema: siromašnom i nedostupnom arhivskom građom, malim brojem savremenika i još manjim brojem objektivnih sagovornika, brojnim kontroverzama oko pojedinih ličnosti itd.
Dok su jedne žrtve posle rata veličane i slavljene, druge su zaboravljene i kao da nikada nisu ni postojale. Među poginule partizane u posleratnim monografijama koje se dotiču teme Drugog svetskog rata na terenu Šumadije, upisivane su i osobe koje su dugo po okončanju ratnih operacija nehotice poginule u redovima Jugoslovenske armije, pa čak i pojedinci koji su kao dezerteri streljani od jedinica NOVJ. Uz to, svaka osoba, čak i ona neutralna, koja je u građanskom ratu pala kao žrtva neke antikomunističke vojne formacije, posthumno je proglašavana za saradnika NOP-a.
Za izradu spiskova žrtava od najvećeg značaja su crkvene knjige umrlih. No, vrlo često sveštenici su za poginule upisivali: „ubijen od NN lica", „poginuo od puške", ili najjednostavnije „poginuo", a gotovi svi pobijeni nakon uzimanja vlasti u ruke komunista u ove protokole nisu ni uvođeni, jer im sveštenik nije držao opelo. Da bi se dileme iz knjiga umrlih razrešile, sledeći zadatak je razgovor sa savremenicima, kako bi dobili informacije ko je zapravo poginuo u kojoj formaciji ili od koje formacije. Istovremeno, dopisuju se u svakom naselju i imena ljudi koji su poginuli od komunista posle oslobođenja, a koja nisu upisana u knjige umrlih. Pored svega ovoga, poželjno je koristiti: građu Istorijskih arhiva (u Smederevu, Smederevskoj Palanci i Kragujevcu) podatke Zavoda za statistiku iz arhive Muzeja žrtava genocida u Beogradu i sve dostupne monografije koje se odnose na period koji se istražuje. Još jedna otežavajuća okolnost jeste i ta što podaci izneseni u poslednjoj grupi izvora moraju biti dobro „pretrešeni", jer je značajan broj podataka iznesen u njima falsifikovan ili netačan.
Lično, kada sam vršio istraživanja i pravio spiskove ove vrste u Šumadiji, za svakog poginulog nastojao sam da pružim što više podataka: ime i prezime stradalog, ime oca, godinu rođenja, vreme, mesto i okolnosti smrti. Ovakav način rada podržao je i Institut za savremenu istoriju u Beogradu i moju knjigu „Istina pod ključem", u kojoj su prvi put popisane sve žrtve jednog kraja, predstavio kao model kako se jedna ovako složena tema treba istražiti u lokalnim sredinama. Metodologija istraživanja je bila kombinovanje arhivskih podataka (dokumenata) i rada na terenu.
U opštini Smederevska Palanka koju sam detaljno istražio došao sam do imena 1.272 osobe. Naknadno sam došao do još 7 imena, što ukupno daje 1.279 žrtava. Najteže je bilo sastaviti spiskove koji obuhvataju ljude koji su izginuli u redovima Jugoslovenske vojske u otadžbine - četnike, kao i sve civilne žrtve komunističkog terora. Upornim radom došlo se do rezultata i sada se može tvrditi da u opštini Smederevska Palanka nije stradalo na ovoj strani više od 430 lica. Moj spisak sadrži 391 ime, od čega najviše njih iz sela Kusatka (72). To je oko 30,5 % svih žrtava koje je Jasenički srez imao u vreme rata i neposredno posle njega. Od komunista je ukupno u ovoj opštini pobijeno oko 180 civila i ratnih zarobljenika, od čega više od 100 njih nakon oslobođenja oktobra 1944. Pošto se ovi podaci često upoređuju sa četničkim zlodelima, dodaćemo i broj ubijenih civila od strane četnika, a on iznosi 71 lice.
Na drugom spisku nalaze se imena svih ljudi koji su poginuli u NOB-u, tj. svih onih koji su postradali zbog svoje opredeljenosti za partizane. Istina, najveći broj njih poginuo je u partizanskim jedinicama na frontovima širom bivše Jugoslavije, obuhvaćen prisilnom mobilizacijom. Spisak sadrži 707 imena, što je nešto manje od 56 % svih žrtava Jaseničkog sreza. Najviše poginulih partizana i njihovih simpatizera bilo je u Selevcu - ukupno 142. Spisak je oslobođen svih osoba koje su poginule od četnika, SDS i Nemaca, a koje su, iako nisu pripadale partizanskom pokretu, bile njemu pripisane u posleratnim hronikama. Najveći broj poginulih u NOB-u stradao je na frontovima formiranim u Bosni, Sremu i Hrvatskoj od jeseni 1944. do kraja proleća 1945. godine. Broj lica koja su na dobrovoljnoj bazi stradala u partizanskom taboru ne iznosi više od 300 lica, što je manje od četvrtine žrtava.
Na trećem spisku su imena svih civila koji su poginuli ili pobijeni tokom rata, iako su bili neutralni. U njemu se nalaze i oni za koje nije identifikovan egzekutor ili vojna formacija kojoj su pripadali; vojnici Jugoslovenske vojske poginuli u aprilskom ratu 1941. ili umrli u zarobljeništvu i sve ostale žrtve. Spisak sadrži 151 ime, što čini 11,6 % ukupnog broja poginulih.
Četvrti spisak sadrži imena (30) ostalih poginulih pripadnika tzv. nacionalnih snaga, zapravo obuhvata sve izginule u redovima Poljske straže, Srpskog dobrovoljačkog korpusa i četnika Koste Pećanca. Ukupno, ove snage čine 2,3 % svih žrtava.
Istraživanje sam postavio tako da hladna statistika bude odbačena, a svakom broju odgovara po jedna ličnost sa svim pratećim podacima i svojom tragičnom sudbinom. I, rezultati do koji se ovom prilikom došlo, po mnogo čemu su poražavajući. Međutim, treba imati u vidu i to da je ovde popisano samo 16 šumadijskih sela.
U susednoj opštini Velika Plana struktura žrtava je nešto drugačija; ukupno sam zabeležio 979 imena. Kao borci JVuO i žrtve komunista stradalo je najmanje 236 lica (iznad 24% žrtava), od čega civila i zarobljenika više od 100. Najveći broj njih (iznad 80%) ubijen je posle oktobra 1944. U ovoj opštini, pak, od četnika je stradalo manje od 30 civila, od čega je značajan broj njih likvidiran pod sumnjom da sarađuje sa Gestapoom, bavi se kriminalom itd.
„Partizanski" spisak sadrži 583 imena, što je 59,6 % svih žrtava Velikooraškog sreza. Ovde se zapaža bitna razlika u odnosu na susedni Jasenički srez, jer je broj ljudi koji su poginuli kao partizani boreći se dobrovoljno nešto veći, ali je ubedljivo najveći broj mladića (oko 70%) stradao 1944-45. na frontovima u Hrvatskoj i Bosni.
„Ostali" su podneli gotovo identične žrtve kao u Jasenici - zabeležio sam ih 150, što je 15.3% od ukupnog broja. Najzad, poginuli pri vojnim strukurama srpskih vlasti pod okupacijom čine 1% stradalih.
U obe opštine, iz istraživanja se da videti, više civila palo je od komunističke nego od okupatorske ruke.
„Stradali u redovima kvislinških formacija" nisu zavođeni u posleratne zvanične spiskove stradalih lica koje su vlasti pravile, te time oni nisu uzeti ni u obzir prilikom ukupnog procenjivanja žrtava Drugog svetskog rata u Jugoslaviji. Iz napred iznetog, vidi se da je u samo dve šumadijske opštine ovih lica najmanje 667. Još veći broj ovih lica je u nekim drugim opštinama (npr. opština Topola - blizu 1.000). O progonu neistomišljenika i represiji nad stanovništvom 1944-1953. pisao je mr Srđan Cvetković u svojoj zapaženoj monografiji Između srpa i čekića. Međutim, ni ta, najnovija istraživanja nisu donela precizne brojke o stradalima na drugoj strani. Pogotovo je teško proceniti ukupne žrtve Ravnogorskog pokreta, jer se ovom temom niko nije ozbiljnije pozabavio.
Na kraju, treba dodati i ništa manje interesantan pregled sukoba 1941-1944. koji sam na kraju istraživanja sačinio, a koji bitno menja ugao gledanja na događaje u ovom delu Šumadije. Na terenu Donje Jasenice evidentirao sam 41 sukob do oktobra 1944. godine. Po tom pulsu može se nazreti i intenzitet građanskog rata. Ukupno: 1941. evidentirano je 7 sukoba, 3 tokom 1942; 10 tokom 1943. i tokom 1944. više nego prethodnih godina zajedno - ukupno 21 borba. Najviše je, posebno od jeseni 1943. bilo četničko-partizanskih sukoba. Do tog perioda, pak, Nemci i jedinice Srpskog dobrovoljačkog korpusa bore se uglavnom protiv partizana; od tada meta njihovih napada su gotovo samo jedinice JVuO. Tokom čitavog perioda okupacije, u ovoj opštini poginulo je samo 8 nemačkih vojnika, dok je u građanskom ratu stradalo oko 135 srpskih vojnika, pod tri različita barjaka. Radi ilustracije napred iznetih podataka, evo i pregleda stradalih u direktnim sukobima:
Od Nemaca stradalo četnika 12
Od Nemaca stradalo partizana 4
Od četnika stradalo SDS i SDK 2
Od četnika stradalo Nemaca 3
Od četnika stradalo partizana oko 50
Od partizana stradalo SDS i SDK 6
Od partizana stradalo četnika oko 40
Od partizana stradalo Nemaca 5
Od SDK i SDS stradalo četnika 18
Od SDK i SDS stradalo partizana 17
I ova žalosna statistika ide u prilog tvrdnji da nemački vojnici na ovim terenima gotovo nisu ni vodili borbe, već da su žrtve bile uglavnom plod građanskog rata, koji je, posebno od proleća 1944. ovim krajem besneo svom silinom. Svi ovi podaci kazuju nam da se ovaj period, kako u Šumadiji, tako i u čitavoj Srbiji mora još istraživati. Konačno, dok se i u Sloveniji i u Hrvatskoj i u BiH obeležavaju stratišta komunističkog terora, obavlja eshumacija žrtava, a stradalima na strani poraženih podižu spomen-obeležja, nadležne institucije u Srbiji ni 2009. nisu spremne da obave ni jedan slučaj eshumacije, da odgovore na dobar deo zahteva za rehabilitaciju, niti da pomognu otvaranje arhiva tajnih službi. Poraženi, personifikovani u liku generala Dragoljuba Mihailovića, izgleda nemaju prava ni na osnovni civilizacijsko-hrišćanski čin; ni na samo dostojno sahranjivanje i obeležavanje grobnih mesta.