Da i ja čestitam... Ako ima šta...

dunja_ns RSS / 27.03.2009. u 22:47

Eto... Prođe i taj 24. Neka smo ga obeležili, onako kako samo mi znamo. Jedni su pevali, drugi su plakali, treći razbijali Mekić... Neki su i čestitali međusobno taj dan... kao godišnjicu braka... Neka, bitno da je obeleženo.

Da iskopam i ja po koju sivu sliku iz tog doba...

 

Sećam se, nekoliko dana pre bombardovanja, vraćala sam se iz škole sa crnim oblakom iznad glave. Bilo je proleće, moj Telep je mirisao, ja imala samo četiri časa, i što je najbolje - ništa za domaći. Al' ipak nešto nije bilo u redu. Taj oblak nikako da me se okane. Ceo dan razmišljam... Amerikanci su pretili da će nas bombardovati. Ne znam zašto. Bojim se...

Gledam na digitalni rumunski sat. 19:58. Nadam se da "Esmeralda" neće opet kasniti. Spava mi se. Neko zvoni. Izlazim sa mamom u dvorište i otvaram kapiju. Burazerov drug.

- Teta-Ružo, jel Bojan kući?

- Kod komšije je, preko puta. Uđi, Mićo, sad ću ga ja zvati...

Još se ništa nije čulo, ali se, boga mi, videlo. Iza Milanovih leđa nešto je blesnulo, crveni dim pokuljao je u vis i obrazovao "pečurku" kakvu ja ni na filmu do tada nisam videla.

- Ju, pa to je krenulo bombardovanje... Bolje da ja idem kući, da mi se mama ne brine. Kažite Bojanu da sam bio...

- Mama, šta je to? Gde je tata?

- Dućo, idi unutra i sedi ispod stola. Idem ja preko po tatu i Bojana, pa ću doći.

Utrčala sam unutra i usput zgrabila Dacu, moju sijamsku mačku koju sam prethodne godine dobila za rođendan. I ona se tresla. Još uvek imam ožiljak na ramenu, gde mi je zabola kandže.
Gde je "Esmeralda"?! "Pink" je prekinuo program. Znači, STVARNO je počelo bombardovanje. Gotovo je.

Stradala je Majevica. Toga se jedno sećam. Celo veće smo sedeli u mraku i slušali vesti na ćaletovom džepnom tranzistoru.

- Mama, oće ovo bombardovanje da traje i sutra?

- Ne znam, Dućo. Daj Bože da ne potraje...

- Bilo bi dobro, pa da ne idem ujutru u školu. Nisam završila rad iz tehničkog...

- Nećeš ići u školu, svejedno. Kasno je. Treba da se naspavaš...

 

Sutradan, u 20:00 svirale su sirene. Dan je bio miran, ali predostrožnosti nikad dosta.

Moja predstava o bombardovanju bila je mnooogo drugačija od onoga kako je u stvari bilo. Već sam videla neke silne vojnike kako nam prevrću stvari po kući, tenkove kako nam sravnjuju dvorište, bombe koje pucaju sa svih strana. Dečija, ona najgora vizija rata.
A šta sam drugo i mogla da mislim? Mi u školi nismo učili o stelt avionima i kasetnim bombama, nego prsa u prsa, pa da vidimo ko je jači.

- Tata, a jel ti znaš dokle će ovo trajati?

- Ma nek traje dokle 'oće. Samo ti nemoj da mi se sikiraš. Hoćeš da ti stavim pekmez od šljiva ili od kajsija na mekiku?

- Od kajsije. Znaš, ja se samo bojim da ovo ne potraje još koji dan, jer mi se više ne ide kod Nade u podrum. Sinoć mi je baš bilo dosadno. 

 

Uh... Neka kaže ko šta hoće, ali za ta tri meseca smo se družili sa svim okolnim komšijama, više nego ikada do tada. Svako veče smo ćopali krofne i mekike, igrali karte, a ko je umeo i šah. Danju smo skupljali gelere i takmičili se ko ih ima više i čiji su veći. I mačka se već navikla. Prestala je da se trza na detonacije, a ja prestala da se budim noću. Spavala sam u krevetu, pored prozora. To baš i nije bilo mudro od mene, s obzirom da živim na 500m od brodogradičišta, kasarne i marine - samo je bilo pitanje dana kada će ih gađati. Srećom, nisu, jer bih ja verovatno ostala bez prozora na kući.

Sećam se da me do tada politika nikada nije zanimala. Nekako, politika je oduvek bila nešto što se dešava drugim ljudima. I nije mi bilo jasno zašto joj ljudi pridaju toliki značaj. 
A onda sam i ja počela da gledam vesti.
Udarna vest: Slobodan Milošević bio je tu i tu i sastao se sa tim i tim. 
Manje važno: U Aleksincu poginulo 50 ljudi.
Sutradan opet ista priča.
Udarna vest: Slobodan Milošević poručio svetu to i to i još je to izričito naglasio.
Manje važno: Noćas, oko 5 izjutra, srušen je Varadinski most u Novom Sadu. 

E, to već nije u redu. Polako, ali sigurno, u meni se budio onaj istinski patriotizam, a kao nus-pojava i mržnja prema teti koja je vodila "Dnevnik". 
Pisala sam razne antiratne poruke po sveskama i papirićima, nosila TARGET na srcu i, onako srpski, prkosila svima koji su protiv mene. Amerikancima, bombama, a ponekad, u zanosu revolta, umela sam i bratu da odbrusim pa da posle dobijem dobre batine. 

05.06. je mom ćaletu rodjendan. Tada su svirale i one duuuuugeee sirene - Prestanak svih opasnosti.

Hm... Daleko od toga da mi nije drago što je prošlo... Ali, šta sad? Čemu sve to?

Dan-danas su mi mnoge stvari oko svega toga ostale nejasne. Možda je tako i bollje...

 

 

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana