Dan prolazi mnogo brze, nego sto sam ocekivala .
Odgovaram na telefonske pozive.
Pokusavam da napravim neki red u prici : "Ko, kad, s kim i gde ? "
U kuci padaju prvicni dogovori. Ja i moje tetke zapocinjemo aranzman, koji ima radni naziv: "Kako maksimalno uzivati, ova cetiri dana, za dobrobit svih."
Dakle ovako: popodne ja odlazim na predavanje. One dve - sta vole. Preporuka : da ispruze malo noge.
Prikvece dolazi Misa i pravi se plan ( zajedno s njim ), gde moze da uskoci u nas aranzman. Prvo on licno, kao vozac i pratioc, a onda i porodicno, kako bi mogli da pouzivamo malo uz sve njih, narocito sa decom.
Posebna ocekivanja od njega: da nas vozi na ranc, na kontrolu u " Sveti vid", i da nas prebaci do novog Beograda.
Na Novom Beogradu obavezna poseta "Merkatoru" i rucak u kafanu, sa Misom. Posle rucka kafa, verovatno u njegovoj kuci. Fakultativna poseta "Kineske cetvrti " (i onako smo u blizini).
Na plac se ide! Obavezno! Pokupicemo i decu da se istrce ! Ukoliko dodju i starija deca - moze i pas!
Preporuka : nista precizno ne dogovarati bez Mise, zato sto ne znamo, kakve su mu obaveze. Predloziti mu odredjene termine i dozvoliti da ih prihvati ili pronadje drugu i bolju opciju.
Za ostatak se dogovaramo kasnije.
O tom, po tom !
Agenda za prvi dan: Sutra pre podne, idemo nas tri same, kroz grad.
Cilj: Da udahnemo punim plucima "Knez Mihajlovu" i prosetamo po njoj. Neizostavno, da sednemo na kafu, u nekom od trendovskih kafica, gde se zadovoljava osnovna socijalna potreba: biti vidjen. Kafa je uvek sporedna.
Usputni obilazak najznacajnijih prodavinica i butika. Ako nam zapadne nesto za oko, obavezno da se kupi.
Odlazak u "Monu" i mirs koze (koji obozavam), neizostavno! "Zara" - jedva cekam, "Beneton", ako nista, ono zbog starih vremena.
-Moramo i u "Kluz" - dodaje tetka ljilja. - Pa "Bata" ...."Jugoeksport"....-
- Ustvari, sve jedno. Samo da izadjem i obidjem ulice moje mladosti. -produzava tetka Ljilja.
- Moramo da prodjemo i pokraj "Slavice", ako je lepo vrem , mozemo i tamo napolju, da popijemo kafu. Unutra je bas nikakvo, komunjarsko, ali napolu jos i moze.
- Jel da, da cemo da idemo Vukice ? Moramo! "Slavica" je mesto koje je bilo neizostavno svratiliste, u nasoj mladosti. Tamo je bio centar svega, tamo i kod "Cara"! "Car" se i nekako odrzao, ali se "Slavica" potpuno ofucala. Pa i nije vazno. Makar samo da prodjemo. Pitam se dali jos uvek radi "Prolece " ? Tamo i nije bilo tako skupo, pa smo cesto odlazili na rucak.
- Ma uopste nije vazno gde cemo, vazno je da uzivamo i da smo zajedno! -
- Da, bas tako - potvrdjuje tetka Vuka.
- Ja prihvatam sve, ali da ima i slobodnih sati, pa da radi, ko sta voli. Ja zelim obavezno, da obidjem knjizare i neke moje prijatelje, a i rodbinu sa tatine strane. Mozda ne sve, ali neke..... pa bio bi red. - nadovezujem se.
- Kalemegdan, obavezno i umalo da zaboravim.Moramo i na groblje.
- Za obilazak ostale porodice, dogovaramo se u hodu. Svako vece revidiranje rasporeda, zbog eventualnih izmena. - opet ja.
Od svih clanova porodice, najvaznije je da se vidimo sa decom. Ona su najdraza i najpromenljivija varijanta.
Kako brzo rastu, ako ih ne vidis duze vreme, moze da se desi i da ih ne prepoznas na ulici.
Ipak ovde vazi specijalna preporuka: biti fleksibilan i ne insistirati kod svih decjih kategorija, susret po svaku cenu.
Oni mali do pet godina, nemaju izbor, moraju biti vidjeni. Stariji, pogotovo oni iznad petnaest, ako mogu i ako zele susret ( zbog skolskih i van skolskih obaveza koje imaju!)
U aranzman obavezno ubaciti posetu "Kalenic pijaci", gde cemo da kupimo kajmak, stari i slain, kajmak mlad i neslan . Svakako, svapski sir i kore za gibanicu i burek.
Nabavku Sremske kobasice, kulena i ostale mesnate preradjevine, prepustiti Misi. On zna gde da kupi najbolje!
Preporuka: Ako je mnogo zauzet mozemo i same, iz obliznje "Centrove" prodavnice.
Nemoj da se obrukamo, pa da se vratimo u Skopje praznih torbi i kofera. Pa dolazimo iz bivse nam prestolnice !
Vreme leti, ja vec pocinjem da se spremam za predavanje.
Pre izlaska pitam, dali im nesto treba, da kupim sada ili u povratku?
- Vracam se posle osam. Ako Misa zuri, kazite da cemo se videti sutra. Sve sto s njim dogovorite, ja prihvatam, jer i onako nemam, nikakve druge obaveze.- porucujem pre nego izadjem.
Na ulici me docekuje "April u Beogradu" .
Prolece i mirisi, Vracarskih basti.
Omadjijao me Vracar potpuno. Sludeo, promuckavsi u svojoj labaratoriskoj flasici istoriju koja doseze do 15 veka, tradiciju, svoju kulturu.
Dodao sve kafane, zanatliske ducane, skole( osnovne i visoke), bibliotekle, teatre, muzeje.....
Ozelenio i okitio sebe parkovima, namirisao cvecem.
Zacinio pesmama i pricama iz pera svojih pesnika i pisaca, boema.
Na prostoru od tri kilometara, udomio 80 hiljada stanovnika.
Dicio se najvisom zgradom na Balkanu.
Dao zadnje pribeziste pepelu, najvecem svetskom velikanu, Tesli.
Sve to na kraju zacinio, produhovio i napravio svetim, razvejanim pepelom, Svetog Save. Izgradnjom njegovog hrama, napravio srediste, srpske duhovnosti.
Znam da sam jos kao mala, slusala, kako je ovaj deo grada, vazio za naselje, nekada dobro stojece, srednje klase i domove neke predratne, sto propale, sto delimicno odrzane, sitne burzuazije.
Nasla se tu i po neka zalutala sirotinjska familija, koja je nasla svoje pribeziste u iscekivanju, nekog boljeg jutra, mnogo lepseg..
Molim za oprost ako gresim, svim Vracarcima i svim Beogradjanima, jer ja, samo prepricavam ono sto sam cula.
Elem, za sve one koji poznaju Vracar. Zatvorite oci i zamislite kako koracam Sumatovackom ulicom i uzivam.
Mirisi se mesaju sa lepotom sunca, pred zalazak.
Kuce potonule u zelenilo, skrivaju svoju unutrasnju sadrzinu.
Krosnje drveca ,prigrlile toplinu dana i lenjo, razvukle svoje senke, po plocnicima. Mir vlada, Vracarom!
Kao mir posle dobrog rucka, kao mali predah, pred produzetak trke.
Upijam pogledom lepotu i punim svoju dusu, da mi se nadje, ovo secanje, kada se osetim tuzna i izigubljena.
Pogled mi privlace nove visekatnice, izgradene nedavno i njihove svezo obojene fasade.
Ne dopadaju mi se.
Ja sam zaista volela ovaj deo grada, bas zato sto nije bilo njih. Ne kazem da ga ne volim i sada, al je to sa nekom zebnjom, u dusi.
Zebnja dolazi od straha, da se ne unisti carolija, da ne prestane magija, koju je izvracao ovaj mocan Vracar.
Prosto je nestvarno da gledas, sve te prizemene kuce ili eventualno, kuce koje imaju, jos po jedan sprat, kako opstaju, ovde, u samom srcu grada. Ovako je prava retkost, koju tesko pronalazis u velikim gradovima. Zato se ja bojim za nihov opstanak, jer ponekad deluju potpuno van vremenski, u celoj prici, modernog Beograda.
Koracam u purpur i osecam kako me prigrlio Vracar i mazi me. Mazi me, ko sto se maze deca, zadovoljna i srecna, rukom koja ih voli.
Dusa mi je mirna i setna. Samo sto nisam pocela da predem, kao macka, od miline.
Cujem, kako se budi dete, u meni. Dodje mi da poskocim i potrcim, ali se bojim, da ne rasteram mir.
Zato samo ubrzavam korak, kao neko ko nema, ama bas uopste vremena.
Zurim, kao da zelim da uhavtim svetlo, u danu koji mi izmice.
Stizem ispred skole "KraljaPetra II- Karadjordjevica" .
Na jednoj tabli pise "Dah teatar".
U dvoristu i ispred, na ulici, primecujem veliku guzvu. Puno ljudi ulazi u zgradu. Pretpostavljam da su svi dosli na predavanje, pa zato i ne pitam gde je ulaz. Samo sledim grupu.
Pre ulaska u zgradu, vidim da ima puno ljudi, koji se medjusobno pozdravljaju uz osmeh i radost. Neki samo komuniciraju.
Pogledom prolazim po njima trazeci da prepoznam nekoga.
Na zalost, nije mi poznato ni jedno lice i zato ulazim u foaje zgrade.
Unutra guzva i uzurbanost. Vrije kao u kosnici.
Uznemirena sam i napeta kao struna.
Strasno je ovo osecanje samoce, kada si sam u ovolikoj velikoj grupi ljudi.
Pomislim da bi bilo lakse, da sam pusila. Mogla bih da zapalim cigaretu i jednostavno da stanem, kraj nekih ljudi, koji puse. Tako bih izgledela kao deo njih, Makar bila i "Oooonih sto puse i zagadjuju nam vazduh!"
Ma sta mi je trebalo, da dolazim sama? Osecam se neugodno.
Guram se kroz masu ljudi i ulazim u salu. Uspevam da pronadjem praznu stolicu i napokon sedam na nju.
Bas nisam trebala da dolazim.
Lutam pogledom po prepunoj sali, - Pa gde su nasi? - pitam se .
-Sladjo ! - cujem i vidim, nekoliko reda ispod moga sedista, ruku, koja mi mase.
-Spomenka. Bas se radujem!- Masem i ja njoj i smejem se.
-Kad si stigla? - pita me, uz smeh.
-Danas! - odgovaram
-Vidimo se kasnije !
- Uh, dobro je! - pomisljam i produzavam, da lutam pogledom po sali.
Ponovo mahanje i osmeh, pa eno i Marije ! Eno ga Zvonko, onamo dole, levo.
Vidi i Mira - plava, sedi do Vesne, tamo u trecem redu.
-Odlicno! - Opustam se .
- Nisam sama ! - Dosla mi dusa na mesto.
Sada kada sam se opustila, postajem svesna cinjenice, da je sala prepuna.
Pokusavam da napravim nekavu procenu i zapocinjem da brojim, koliko od prilike ima ljudi u jednom redu. Prvicna procena je da je u sali vise od dvesta ljudi i da jos uvek pristizu novi.
Pitam se kakav je marketing, cim se skupilo toliko sveta. - Mora da je odlican! - pomisljam.
Pocinje da se oseca nestrpljenje. Sve stolice u mojoj okolini su zauzete. Ceka se nestrpljivo na pocetak.
- Zdravo ja sam Misa! - osmeh i pruzena ruka, sa moje desne strane.
Okrenem se i ugledam mladog momka. Godiste negde, kao moj sin.
- Zdravo, Sladja ! - osmeh i rukovanje.
- A ja sam Ljilja! - ponovo osmeh i pruzena ruka, sa moje leve strane.
- Sladja, bas mi je drago!- pozdravljam se sa gospodjom, otprilike mog godista.
- Ovo je moja sestra, Mirjana! - predstavlja mi Misa devojku, sa njegove desne strane.
- Drago mi je, Sladja ! -ponovo osmeh.
- Jel mogu, da vam se obracam sa ti? - pita Misa.
- Da, svakako! - potvrdjujem.
- Moram nesto da ti kazem, ja sam imao devojku koja se zvala Sladja! Prekinuli smo vezu, prosle nedelju dana. Tada sam obecao sebi, da vise nikada necu da imam nista, ni sa jednom Sladjom. Malopre sam pomislio na nju. Samo sto nisam pao sa stolice, kada sam te cuo, kako izgovaras njeno ime, kako svoje - sada mi se vec prisno i uz osmeh, obraca ovaj mlad momak.
- Verovatno ti je ovo znak, da trebas opet da je pozoves. Izgleda i nisi zavrsio pricu do kraja! Ostalo je jos nesto. Proveri ti to. Pozovi je. - sugerisem.
- Ovo je moja prijateljica Vukica! - upoznaje me Ljilja, komsinica sa moje leve strane.
- Nemoguce! - izgovaram glasno i smejem se.
- Sada svi oni gledaju u mene , znatizeljno.
- Sta je nemoguce?- pita Misa.
- Pa to, kako smo se "slucajno" sakupili! - odgovaram.
- Ja se zovem kao tvoja bivsa devojka. Ti, kao moj brat od tetke. Ja sam iz Skoplja i dosla sam u posetu mojoj tetki Vukici, misinoj mami. Doputovala sam zajedno sa mojom tetkom Ljiljom, mamom moje sestre Mirjane! - zatvaram krug.
- Pa to je neverovatno!- opet ce Misa.
- Ostali se osmehuju i gledaju u mene nevericom.
- Pa videcemo, zasto smo se bas ovako slucajno svi seli, - komentarisem.
Ljiljanine, Mirjanine i Vukicine komentare ne cujem od galame, ali im se po licu vidi da su iznenadjene.
- Slucajni, slucki, slucajno se slucuvaat ! - ( Slucajni dogadjaji, slucajno se desavaju! Jel da, da bolje zvuci, Makedonski! )
- Dali je bas ovo "slucajno"? - ponovo osmeh.
- Dosla sam na pravo mesto!