AleXandar Lambros
Disclaimer: Ovo nije blog o Madonni mada će pojedini čitaoci u njemu prepoznati tragove njenog jeretičkog uticaja. Ovo nije ni blog o religiji iako za temu ima jedno sporno pitanje dogmatske prirode. Autor bloga se potpuno nekompetentno prihvata pisanja o pomenutom problemu usput se šegačeći s verom i vernicima. Takođe se u sasvim nedoličnom kontekstu pominje i jedan visoki dostojanstvenik SPC pa se vernici koji nalaze da je sprdačina s verom i verskim dostojanstvenicima uvredljiva najljubaznije mole da blog ne otvaraju. Blog nije ni nastavak autorovih pokušaja da popularizovanjem kabale (u njenoj holivudskoj, sažvakanoj verziji), podrije temelje tradicionalnih duhovnih monopolista/verskih zajednica u Srbiji. Blog je plod autorove neurotične potrebe za pisanjem i potpuno je lišen smislenog koncepta ...
Ima više od mesec dana, listam ja Politiku uz jutarnju kaficu pažljivo izbegavajući sav depresivan sadržaj, što će reći bezmalo svaki članak. Kad na jednoj stranici pažnju mi privuče naslov "Dva lica jedne molitve". Kako je moja strast prema veri opšte poznata i ozloglašena, neće vas začuditi što sam listanje zaustavio da pročitam i podnaslov - Grupa vernika Eparhije šumadijske optužuje vladiku Jovana za "nasilno uvođenje novotarija" u liturgijski obred, a protojerej Milić Marković tvrdi da je reč o "nerazumevanju suštine vere".
Not religious but feel so moved
Klasičan aleX Lambros slučaj. Bacim se na čitanje članka tokom kojeg sam se par puta tako slatko nasmejao izazivajući podozrenje i čuđenje mojih ukućana što je za razumeti obzirom sam u ruci držao Politiku. Naime, nepisani kućni red nalaže da kad neko od ukućana čita Politiku (ili koju god drugu dnevnu srpsku novinu) ostali za svaki slučaj zatvore vrata od terase kako bi se sprečilo izletanje i skakanje s iste. Poželjno je i da neko od ukućana tobož slučajno sedne na balkonski prag da baš tu popije kafu, što je, znamo svi, dodatna mera predostrožnosti, iako je zvanično obrazloženje da je to najosvetljeniji kutak dnevne sobe na samom izvorištu svežeg vazduha. Poslednji put kad se neko od ukućana smejao čitajući Politiku (moj brat), svi smo se dali u potragu za skrivenom zalihom džointa. Otvarajući fioke i prevrćući jastučnice usput smo mu na sav glas složno trubili kako je "obećao da će prestati da duva". Ispostavilo se da je čitao članak o ubrzanim evropskim integracijama Srbije, multimilijarderskim stranim investicijama i liderskoj poziciji na jugoistoku Evrope.
Nego, da vas ukratko upoznam sa sadržajem članka.
Problemi u Eparhiji šumadijskoj javili su se pre tri godine kada je vladika Jovan prvi put zvanično zatražio da se uvedu novine u bogosluženje koje se sastoje u tome da se ubuduće na Svetoj liturgiji "molitve imaju čitati naglas, jasno i razgovetno, počevši od prve molitve pa do kraja Svete liturgije". Da vam pojednostavim - grupa vernika (na čelu sa monasima manastira Grnčarice), u ovoj vladikinoj naredbi videla je tešku jeres i odbila je da se povinuje vladikinim uputstvima. Ta grupa vernika već više od dve godine bojkotuje liturgije u kragujevčkoj Sabornoj crkvi koje služi episkop šumadijski Jovan. Sukob je kulminirao pred prošlo Sretenje u staroj kragujevačkoj crkvi u kojoj se služi po vladikinim "novotarijama". Došlo je do koškanja imeđu sedamdesetak "pravovernih" i sveštenstva ove crkve u kome je jedan od sveštenika zadobio laku povredu prsta a morala je da interveniše i policija. Privedeno je pet lica i protiv njih su podnete prijave za narušavanje javnog reda i mira. Tom prilikom oštećena je i kamera kojom je jedan od pristalica služenja "po starom" bez neophodnog blagoslova vladike, snimao ovaj nemili događaj.
Nek mi se ne uzme za zlo(namernost), al cenim da ima malo smešnijih događaja od vernika koji se u crkvi makljaju oko toga čija je molitva ispravnija. Da sam znao bio bih i sam otišao na službu. Nisam mogao da ne zamislim boga kako s neodobravanjem prati uidurmu u staroj kragujevačkoj crkvi baš kao da nema pametnija i preča posla. I sad se pitam, nema li zastoj u stranim investicijama (evo, nema još uvek tih 200 miliona Fiatovih evra), nedostatak strateških partnera i mršavi izgledi za toliko najavljivani kragujevački aerodrom (a baš sam se radovao letu na liniji KG-BG, jer se brzim srpskim prugama putuje šest sati; nije greška, dobro ste pročitali), neke veze sa nepropisnom molitvom u kragujevačkim crkvama?
Slučaj me je vratio u studentske dane kada sam spremao ispit iz istorije Vizantije. Istorija mi nikad nije bila problem, uvek mi je bila zanimljiva i lako sam je učio, ali me vaseljenski sabori bogme opasno namučiše. Nikako nisam mogao da zapamtim o kom se dogmatsko-teološkom biseru na kom saboru raspravljalo, te one silne struje i podele i tumačenja. Morao sam na kraju da na papiru ispišem redom sve sabore sa njihovim učesnicima, učenjima i zaključcima i okačim to na zid da mi neprestano bude pred očima ne bih li sve to nekako utuvio u glavu jer, pokazalo se, nisam dovoljno sofisticiran za te teološke finese kao što je ona o "nedeljivim ali i nespojivim dvema Hristovim prirodama" (IV Vaseljenski sabor koji se obračunao s nestorijanskom i monofizitskom jeresi).
Vladika Jovan, crkveni velikodostojnik čija je odluka izazvala sve ove probleme, jedan je od likova iz mog detinjstva koji je obilno nadahnjivao moju i inače bujnu uobrazilju.Seljanke iz sela moga dede (Kamenjani kraj Studenice u kojoj se lepi Jova zamonašio i tako započeo svoju karijeru Hristovog zemaljskog sluge), njegovo ime izgovarale su s posebnim poštovanjem i zanosom koji je, bilo je jasno čak i meni neiskusnom adolescentu, bio erotske prirode. Zbog toga je lepi monah Jova u mojoj uobrazilji ostao sinonim za zavodnika bez presedana u odnosu na koga su i Raspućin i Kazanova tek najobičniji seoski švaleri.
Naslušao sam se polušapatom izgovorenih priča o ženama koje u manastir hrle sa svih strana po duhovnu okrepu kod lepog monaha, o negodovanju igumana, o čudesnim izlečenjima (mahom sve sami slučajevi dugogodišnjeg steriliteta). Ali, sve to nije bilo ništa u poređenju sa pričom koju sam jedne letnje večeri načuo od ujni koje su u kuhinji razvlačile gibanicu nesvesne da ih prisluškujem iz hodnika. Naime, ispostavilo se, da je moja majka koja je kao devojka imala reputaciju kraljice ledenog srca otpornog na muške žvake (proseravanja, bio bi izraz koji bi ona upotrebila), i sama, kao tinejdžerka, bila žrtvom čari monaha Jove, budućeg episkopa šumadijskog. Kako je i ona svojevremeno raspuste provodila u pomenutom selu, rođaci su jednog leta zabrinuto primetili da je njen interes za nacionalno kulturno-istorijsko nasleđe, koji se ispoljavao svakodnevnim posetama manastiru Studenici, poprimio bizarne dimenzije. Da l' iz istinske brige ili straha od gneva mog dede komunističkog oficira, tek neko od tih rođaka dedi je dojavio o ovom čudnom zanimanju moje majke za srpsku srednjevekovnu arhitekturu. Deda se, prisećale su se vragolaste ujne razvlačeći kore i mešajući sir sa jajima, već sutradan ujutru pojavio u svom rodnom selu, da pokupi ćerku i vrati je kući daleko pre roka, to jest, isteka raspusta.
Možete misliti kako je ta epizoda ostavila traga na moju zbunjenu dečačku maštu. Ako je čak i moja majka bila na putu da podlegne njegovim čarima, onda nema druge nego da je Jova ilustracija one biblijske kako đavo na sebe uzima najprivlačnije oblike. Od tog trenutka Jova je za mene postao arhetipska slika zavodnika s kojom poređenje ne može da izdrži ni Rudolf Valentino. Da u ovoj epizodi iz porodičnih hronika ima nečeg, potvrdio je, godinama kasnije, smešno ljubomorni komentar moga oca na vest iz dnevne štampe - "Evo, dođe ti Jova u Kragujevac, ko bi rekao!", kao da je majka stvarno nameravala da počne da prisustvuje liturgijama!
Potvrda ove epizode došla je i iz drugog pravca. Jova, naime, nije zadržao ništa od svojih monaških navika (ili jeste?), te se po ustoličenju u Kragujevcu dao u gradnju novog eparhijskog dvora, što sam uzeo kao svojevrsni dokaz njegovih izrazito hedonističkih sklonosti. Neću sada da vam tupim o tome kako mislim da su se te pare mogle, u ova teška vremena, pametnije utrošiti (a mislim, jer ni starom dvoru stvarno ništa nije falilo), izneću samo svoje čisto estetske zamerke. Novi eparhijski dvor je, najblaže rečeno, grozan.
Nego da se vratim na članak koji me je toliko zabavio i probudio mnoštvo dragih uspomena.
Izvesni Vojislav Kokić, apsolvent prava, kako pravila objektivnog novinarstva nalažu ("pravoverni" sveštenici nisu želeli da komentarišu), bio je glas "druge strane" - "Nisam teolog ali znam da se molitve moraju čitati u sebi, te da Carske dveri moraju biti zatvorene tokom bogosluženja, osim u vreme Svete sedmice i kad služi vladika" - pojasnio je mladi Kokić, na šta je otac Milić, starešina pomenute crkve, prokomentarisao da je "reč o nerazumevanju suštine vere". "Nije problem da li se molitve čitaju u sebi ili naglas, nekada sam ih i sam čitao u sebi" - pojasnio je otac Milić.
Đavolska rabota, kažem vam ja.
Na koncu se prisetih i jedne zanimljive pričice iz jedne kabalističke knjige ("72 imena Boga"), koju sam svojevremeno preveo na srpski i koju vam toplo preporučujem za čitanje.
Kabalisti, naime, veruju da Bog ima 72 imena a jedno od njih je i Strast. Priča veli kako je jedan starac žarko želeo da Tvorcu uputi molitvu zahvalnosti sa stranica Svete knjige ali nije mogao pošto je bio nepismen i nije znao da čita. Međutim, njegova želja da se poveže sa Tvorcem bila je tolika da je jednostavno počeo da recituje alfabet. Zamolio je Tvorca da sastavi slova u odgovarajući redosled koji će obrazovati reči molitve. Neki zilot beše tuda prolazio i čuo je starca kako recituje alfabet. Ismejao je starca i njegovu molitvu. Tog trenutka nebeske kapije zauvek se zatvoriše za molitve ovog revnosnog vernika a anđeli radosno zaigraše dok se starčeva jednostavna, iskrena molitva uspinjala u Gornji Svet. Starac je, žudnjom svoga srca, veli priča, osvetlio nebesa.
Bacam slova ovog bloga da vas podsete na Strast.