24-29. aprila 1999.

Dejan Jović RSS / 03.04.2009. u 08:05

 

(Dnevničke bilješke, 7. dio)

24. aprila 1999 (subota)

Navečer, na piću s grupom Jugoslavena. S. plače. Ne vidi izlaz iz sadašnjeg stanja. Nakon bombardiranja televizije, kaže, nema tog cilja kojeg se ne bi usudili gađati. Poraz je pitanje dana, kaže ona. Kaže da se nikad nije osjećala ponosnijom što je Srpkinja, i da tako osjećaju mnogi u Srbiji. Rezultat svega toga je - niti će se ovi predati, niti će oni prestati gađati. Dakle, razaranja mogu trajati godinama. To razara svaku ideju budućnosti.

B. je ogorčen na NATO napade. Nacionalizam je, kaže, zlo najveće od svih, a ova bombardiranja stvaraju pretpostavke i za srpski i za albanski nacionalizam - i to dugoročno. O Hrvatskoj mislimo isto. Ljudi govore jedno u javnosti, a drugo privatno. Neke se teme ne mogu ni otvoriti. Ne želi se vratiti u Hrvatsku, iako je Hrvat. Drugi se ne žele vratiti u Srbiju, iako su Srbi. Cijela ideja stvaranja nacionalnih država pokazuje se upravo stoga paradoksalnom. Što da se radi? Revolucija?

Čitam poruke na web-stranicama. Ljudi javljaju o preletima aviona, čim ih čuju. Poruke na forumima i chatovima „informiraju" srpske sudionike tih chatova da je neki avion „upravo nadletio Ljubljanu". „Držite se, uz vas smo", pišu slovenski chateri srpskim. Poruke tog sadržaja dolaze iz Makedonije i Slovenije, ali i iz Češke i Slovačke. Slovenci pišu da ne mogu spavati od buke aviona nad Ljubljanom i Mariborom. Javio se danas netko iz Prilepa - kaže: avioni se već 45 minuta pune gorivom...

Novine danas pune kritika NATO-ovog bombardiranja srpske televizije. To se smatra nepotrebnim, a i vidi se kao znak nervoze, i slabosti pozicije u kojoj se NATO našao. Noćas su ponovno gađali odašiljače. Zemlje NATO-a traže da se uvede zabrana isporuke goriva Jugoslaviji. Rusija je već rekla da na to neće pristati. Cijelu noć se na BBC-u raspravlja o tome što bi se moglo dogoditi ako ruski brodovi odbiju da ih se pretražuje ispred crnogorskih luka, tj. ako naprave neku provokaciju koja bi ih dovela u direktni kontakt sa snagama NATO-a. Margot - a ako itko poznaje Rusiju, to je onda ona - kaže da ipak postoje granice ruske strpljivosti. Mogućnost direktnog kontakta se spominje sve češće, i čini se da je to zapravo jedino što plaši britanske medije, a donekle i političare. Ljude u shopping centrima ne plaši ništa, i zapravo - ne vjerujem da uopće primijećuju da se događa neki rat.

R. kaže da su je pri nedavnom ulasku u Britaniju, imigracijske vlasti zadržale tri sata na ispitivanju, sve dok nisu bili sigurni da joj viza nije falsificirana. Budući da ona u Jugoslaviji radi u jednom sudu, to su smatrali kao rad za vladu, pa je bilo sumnjivo već po defaultu. Imala je urednu radnu dozvolu do 30. listopada 1999., ali to nije bilo dovoljno. Na kraju su je pustili - naravno, uz ispriku.

 

27. aprila 1999. (utorak) 

 

InternationalHeraldTribune je danas objavio tekst stanovitog Thomasa L. Friedmana, u kome on traži da se za svaki tjedan produžavanja srpskog nasilja na Kosovu, odgovori takvim napadima iz zraka, koji bi Srbiju vratili nazad jedno desetljeće.

"Hoćete li 1950? Mi Vam možemo napraviti 1950. Hoćete li 1389? Mi možemo napraviti i 1389, takodjer."

Gospodin Friedman, izražavajući upravo ono što NATO snage i rade na terenu, samo ponavlja političare kad kaže:

"Dajmo šansu ratu. Hajde da vidimo što će donijeti mjeseci bombardiranja, prije nego što se odlučimo za invaziju, u kojoj ćemo - ako pobjedimo - okupirati Balkan godinama."

Taj stav, naime, potpuno odražava strategiju militarizma (ako se to može uopće nazvati strategijom) - da se bombardira, bombardira i samo bombardira, dok Milošević ne popusti. Nažalost, nakon gotovo šest tjedana bombardiranja, pokazuje se da - osim samog napada iz zraka - Sjedinjene Države i nemaju druge strategije. Ne postoji čak ni 'strategija izlaza', kako danas naglašavaju mnogi ugledni politički i vojni komentatori u svijetu. O tome dovoljno svjedoči dijalog izmedju talijanskog premijera Massima D'Aleme i američkog predsjednika Billa Clintona u Washingtonu dan ili dva prije početka vojnih akcija (u noći 23. na 24. mart 1999). Na D'Alemino pitanje, što će se dogoditi ako bombardiranje ne da rezultate, odnosno ako Miloševićeva Jugoslavija ne popusti, američki je predsjednik Clinton pogledao u svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Sandija Bergera, koji je rekao: 'nastavit ćemo bombardirati'. A kad Amerika odluči nastaviti bombardirati, onda se i druge zemlje NATO-a tome priključuju, pasivno ili aktivno. 

Stječe se dojam da se namjereno odbijaju politički pregovori i odbacuju inicijative, koje dolaze s raznih strana svijeta (iz Rusije, Njemačke, čak i iz samih Sjedinjenih Država) i iz same Jugoslavije. Militaristička je logika potpuno zavladala, u tolikoj mjeri da danas čak i talijanski ministar obrane Paolo Guerrini govori o namjernom bojkotiranju mirovnih inicijativa, od strane NATO-a. Militarizam se pojavljuje kao legitimna opcija i u medijima, iako (još) ne daje glavni ton ovoj debati.

 

29. aprila 1999. (četvrtak)

 

Evo kako izgleda 36. dan bombardiranja:

Nakon cjelonoćnog bombardiranja prethodne noći (28/29 aprila 1999), u šest ujutro je postalo mirno u cijeloj Srbiji. Znak za prestanak zračnu opasnost (ili, kako Beogradjani duhovito zovu: smirele, za razliku od šizela, znaka za početak opasnosti) dopustio je da se ode na počinak. U 09.56 se, medjutim, već čula prva detonacija, u Budvi (Crna Gora). U 10.00 je raketa pogodila Podgoricu (takodjer, Crna Gora). Oko 11 sati, kako javlja jedan Skopljanin, u glavnom gradu Makedonije se čula strahovitaeksplozija. Sva su se stakla na zgradama zatresla, kaže taj dopisnik iz zemlje koja - formalno - nije u ratu ni sa Srbijom ni s Jugoslavijom. Izmedju 12.15 i 12.30, a potom ponovno oko 14.10 čulo se nekoliko eksplozija oko Niša (Srbija). U 14.38 je pogodjen objekt u okolini Budve (Crna Gora). U 15.50 je u Beogradu razglašena zračna opasnost. Nakon nekoliko sati mira, u 22.40 je pogodjen televizijski toranj na Avali, brdu blizu Beograda. U 22.51 su se čule dvije detonacije u Zemunu, predgradju Beograda. U 23.02 je pogodjen drugi antenski stup - u Borči. U 23.30 je pogodjena novosadska rafinerija nafte. Čule su se tri detonacije i u Vršcu. U 00.37 je veliki broj aviona bombardirao više sela i naselje Peti Puk kod Valjeva. Tri minute kasnije tri detonacije su se čule u Vršačkom Bregu, gdje je pogodjen repetitor. U 01.27 su se čule dvije izuzetno snažne eksplozije blizu Vladičinog Hana. Rafinerija nafte u Novom Sadu se još uvijek dimila, a crni se dim nadvio nad Petrovaradinom. U 01.48 je gadjano Valjevo, gdje je ponovno pogodjena tvornica Krušik. Pola sata nakon toga (02.17) stakla na stanovima su se tresla u Zrenjaninu od silnih aviona koji su preletili taj grad u Vojvodini. Nakon tri minute, ti su avioni došli do Novog Beograda, gdje je sve izgledalo 'kao u osinjaku'. Potom su pogodili nekoliko ciljeva u samom centru Beograda. Pogodjena je zgrada Generalštaba Vojske Jugoslavije i jugoslavenskog Ministarstva unutrašnjih poslova. U 03.00 je javljeno da se jedan bulevar u Beogradu pretvorio u rijeku, jer je pogodjen neki vodovod blizu njega. Avioni su gadjali i kad su vatrogasci već bili na djelu. Gust dim, ništa se ne vidi, vatre nema, piše jedan od očevidaca, koji stanuje 100 metara od mjesta dogadjaja. U napadima je poginulo nekoliko prolaznika - dva policajca i jedan gradjanin koji je bio u automobilu i čekao da prodje križanje, jer je bilo crveno svjetlo. Kako je pogodjeno nekoliko civilnih zgrada u okolici, dim i prašina su bili toliko veliki da se u centru Beograda nije moglo disati.

"Prema izveštajima, najgore je u (Ulici) Kneza Miloša i Sarajevskoj, gde se nalaze ogromni slojevi stakla, cigala i šuta. Veći broj zgrada u ovom kraju je potpuno ostao bez prozora. Ima žrtava i povredjenih, a vatrogasci i ostali su se povukli zbog mogućih novih napada. Ono što je najgore, zaista: jako teško se diše, a ima indicija da su zlikovci gadjali raketama sa osiromašenim uranijumom (nezvanično). Prizor je STRAVIČAN," piše jedan očevidac na internetu u 04.24.

Sat vremena ranije (u 03.10) Beograd je ostao bez radio i televizijskog signala, koji se kasnije ponovno pojavio u dijelovima Srbije i na satelitskom programu. U 04.25 se pojavila ova vijest:

"Prijatelji koji žive na uglu Cerske i Vardarske (Čubura) poslali su mi sledeću poruku, u vreme detonacije smo pričali. Nema više Vardarske, raskrnice Marulićeve i Vardarske, Maksima Gorkog i Marulićeve. U prvom otrpali smo ženu, a čovek bio izbačen iz kuće sa slomljenom rukom."

"U 05.28 je Beograd pogodio zemljotres, kratak i jak", kako piše jedan očevidac. "U Novom Sadu se opasno ljuljalo. Kao nikada gust dim iz rafinerije i dalje kulja", piše drugi. Beogradski novinar Pero Luković, kasnije je ovako opisao taj zemljotres:

"U stomaku ambis od straha, ne mogu da verujem šta nam se dogadja, ima li kraja ludilu.. Padam na jastuk i osluškujem: svaki zvuk automobila liči na bombu, frižider koji drži podseća na potmulu eksploziju, lift koji kreće zvučna je slika i prilika zemljotresne histerije... Osećam da drhtim, po deseti put svečano posećujem toalet i uzgred, u ogledalu, gledam lice za koje mi se čini da sam ga poznavao: tamni podočnjaci, siva koža, umor u zenicama, prosede čekinje od dvodnevne brade."

U tim je okolnostima prestala uzbuna za zračnu opasnost oko 06.30, da bi ponovno bila oglašena oko 12.20. I onda sve iz početka, još jedan dan, još jednu noć.

Te je noći izbačeno 600 projektila raznih vrsta (rakete, bombe, itd) na Jugoslaviju. Londonski Guardian  objavljuje da je bilo 37 ranjenih, a jedan je mladić poginuo u svom automobilu, čekajući da se upali zeleno svjetlo na semaforu ispred zgrade Generalštaba jugoslavenske vojske. U Crnoj su Gori, piše The Daily Telegraph, ubijena četiri civila, a šestorica su ranjena. Prva ubijena žrtva (općenito prva u Crnoj Gori od početka ratnog razaranja) bila je Albanka, stara 62 godine.

TheGuardian objavljuje svjedočenje Milana Petrovića, pedesetogodišnjeg dobrovoljca iz Beograda, o onome što se stvarno dogadja Albancima na Kosovu. Petrović je objasnio mehanizam protjerivanja onih koji su'bez dokumenata' (a to su svi oni kojima vlasti nisu željele izdati dokumente, jer - recimo - nisu bili u vojsci, ili nisu plaćali poreze, što je bio čest slučaj na Kosovu) ili koji su osumnjičeni za terorizam. Njegova priča opisuje stanje anarhije, u kojem se život može izgubiti, doslovce, zbog pogrešnog treptaja:

"Nas šestorica - sedmorica bismo išli od kuće do kuće. Uzeli bismo jednog domaćeg Albanca sa sobom, da nam pomogne. On bi nam morao reći tko je gdje živio, kako dugo je bio ovdje, i gdje su teroristi. To je učinilo stvari mnogo jednostavnijima... Lako je razlikovati nedužne Albance od terorista. Možeš ih prepoznati po izrazu u njihovim očima, onog trena kad otvore vrata. Teroristi imaju čudan pogled. Gledaju uplašeno, a zbog straha šire smrad oko sebe.. Prvo ih pitamo: 'Imate li oružja?' Onda pogledamo njihova lica i znamo odgovor. Ako nam kažu istinu, samo jedan od nas udje u kuću i provjeri. Ako ne, onda ih uzmemo sa sobom. Ljude koji nisu teroristi, ali nemaju pravo biti tamo, moraju da se počiste za 24 sata.. Kad bi se mene pitalo, ja bih na licu mjesta poubijao sve KLA teroriste i njihove familije, ali imam naredbu da ih predam Armiji. Ne znam što rade s njima. Vjerojatno ih drže kao ratne zarobljenike."

Ljudi, dakle, gube živote zbog toga što se strah vidi iz njihovih očiju. Odaje ih miris. (Kćer tog etničkog čistača, 17-godišnja Danijela, kaže: 'Albanske žene smrde, jer jedu mnogo janjeće masti, i to se može osjetiti kroz njihovu kožu.'!). Bogatije - 'one koji imaju satelitske televizije i velike kuće' - se smatra kriminalcima, pa se prema njima mora primijeniti veća sila.

"Ali, ako se pritisne dovoljno snažno, na kraju svi odlaze. Ti Albanci, oni su kukavice, bježe poput zečeva. Najveći dio posla je obavljen prije nego što se mi ponovno pojavimo sutradan."

 

(Nastavlja se 5. aprila)



Komentari (2)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Inner Party Inner Party 19:17 03.04.2009

=

Ovaj:
Ljude koji nisu teroristi, ali nemaju pravo biti tamo, moraju da se počiste za 24 sata.. Kad bi se mene pitalo, ja bih na licu mjesta poubijao sve KLA teroriste i njihove familije, ali imam naredbu da ih predam Armiji. Ne znam što rade s njima. Vjerojatno ih drže kao ratne zarobljenike."

Je jednak ovome:
"Like it or not, we are at war with the Serbian nation (the Serbs certainly think so), and the stakes have to be very clear: Every week you ravage Kosovo is another decade we will set your country back by pulverizing you. You want 1950? We can do 1950. You want 1389? We can do 1389 too."


Samo sto je ovaj drugi trostuki dobitnik pulicerove nagrade. A onaj prvi verovatno mrtav ili u zatvoru ...
nemanja_99 nemanja_99 19:39 03.04.2009

Re: =

Da, bas se sjecam kad mi je Thomas Friedman dolazio na vrata i tjerao me iz stana. Skroz isti.

Arhiva