Crvena pravda

vracarac92 RSS / 03.04.2009. u 16:34

Istoričari kažu da je posle oslobođenja Srbije likvidirano oko 200 000 “izdajnika države i revolucije”. Ni danas se ne zna gde su grobovi tih ljudi. Može li Srbija, suočena sa velikim zločinima iz nedavne prošlosti, da se suoči sa likvidacijama iz jeseni 1944. godine? 


U Srbiji se već godinama vodi žestoka rasprava da li se 2000. godine dogodio 6. oktobar, ali izgleda da niko nema dilemu da li je bilo 21. oktobra 1944. godine. Posle tog dana, koji je doduše potrajao nekoliko godina, svaki građanin je savršeno jasno znao u kakvom poretku živi, šta je dozvoljeno, a šta nije, šta se toleriše a šta kažnjava. Na taj crveni prelom ni 61 godinu kasnije nije stavljen gips. Svako pominjanje oslobodilačke pravde će izazivati teške rasprave o fašističkim slugama i komunističkim zlikovcima – deca onih koji su te jeseni sprovodili egzekucije će vatreno braniti roditelje, a potomci ubijenih će već reći kako se ne mogu smiriti dok ne sahrane svoje najbliže. Istorija i činjenice su tu manje važne od teških frustracija i ništa lakše želje za osvetom.


“Brisanje iz mrtvih i uskraćivanje grobova izum je bratoubilačkog rata. Ne postoji greh za takvu kaznu. Za grob nikome ne treba nikakvih usluga. Smrt nema strana, nema neprijatelja među pokojnima. Ko god nije sahranjen, traži ga i za njega se raspituje sva zemlja. Rođenjem je svako obezbedio grumen zemlje i svoje ime na njemu. Zato je uzimanje groba i novo ubistvo i poricanje rođenja i prikrivanje zločina”, rekao je još u maju 1992. godine jedan akademik u manastiru Podlastva, kada je, sa pola veka kašnjenja, sahranjeno 79 pripadnika Jugoslovenske vojske u otadzbini. Nepoznat broj likvidiranih nabedjenih saradnika okupatora, boraca za kralja i otadzbinu, pripadnika građanske klase koji su se usuđivali da kažu koju protiv komunista, nalazi se i danas na nepoznatim lokacijama širom Srbije, iako su na vlast pre devet i po godina došli neki "novi" ljudi. 

Beograđanka Natalija Veselinović je posmrtne ostatke svog oca poznala po cipelama. Na osnovu sećanja svedoka partizanskih likvidacija, ona je uspela da 2001. godine pronađe mesto na Senjaku gde je streljan i zakopan sa još trojicom pripadnika beogradske buržoazije i da zatim u porti obližnjeg manastira Vavedenje podigne spomenik. To je valjda jedini slučaj da je u Beogradu pronađen grob nekog od likvidiranih po oslobođenju prestonice.



Koliko je zaista ljudi nastradalo u prvim poratnim godinama? Kako se dogodilo da pored toliko svedoka ni danas nije moguće pronaći grobove žrtava? Odgovore na ta pitanja bismo mogli da tražimo i na jednostavniji način – zašto o tako velikoj tragediji znamo tako malo? Ili: zašto u postkomunistickom (nadam se) vremenu  u kome zivimo drzava, policija, pravosudje, javmost ništa ne rade na rasvetljavanju komunističkih zločina? 

Malobrojni istoričari, koji se bave istraživanjem “crvenog terora”, reći će da je u Beogradu likvidirano između 15 000 i 43 000, dok se procenjuje da je u Srbiji nastradalo od 65 000 do 200 000 “narodnih neprijatelja”. Istoričar Srđan Cvetković, koji priprema knjigu Represija u Srbiji od 1944 do 1953. godine, procenjuje da je u Beogradu likvidirano oko 17 000, a u celoj Srbiji 70 000 ljudi.


Treba razumeti te ratne okolnosti, na 100 kilometara od Beograda ginulo se na Sremskom frontu, u grad ulaze borci iz Like, sa Banije i Korduna, koji su jedva preživeli ustaše i kreću u obračun. Iako je među streljanim bilo dosta saradnika okupatora, tu je sigurno stradala većina nevinih ljudi jer svi zapisi i svedočenja govore da je u Srbiji još od Prvog svetskog rata vladalo jako antigermansko raspoloženje, ako izuzmemo Ljotića, ne možete da nadjete primer neke grupe koja je otvoreno propagirala nacističku državu

Među istoričarima i hroničarima ima ljudi koji kažu da su prema haškim konvencijama postojale veoma jasno definisane obaveze okupatora i onog koji je okupiran, te da je i srpsko društvo nakon što je pružilo otpor i bilo poraženo moralo da formira privremenu vlast (Nedić se borio protiv Nemaca u aprilskom ratu, podsećaju protivnici zvanične istorije…). Takve tvrdnje su sasvim dovoljne za plej-of trostrukog građanskog rata u Srbiji, u kojem će partizani, četnici i ljotićevci ponovo objasniti jedni drugima da ih nisu dovoljno ubijali. Ali, da se vratimo partizanima… 


U noćima posle oslobođenja su njihove jedinice odvodile narodne neprijatelje na sledeće lokacije – Lisičji potok, Banjička poljana, voćnjak Belimarkovića, stadion Grafičara, tadašnja zgrada turske ambasade, park Manjež, teren gde je sada hala Pionir, ispod kalemegdanskih zidina, kod Nebojšine kule, Vaznesenska crkva… U većini slučajeva su tu i zakopavani. Prema nekim tvrdnjama , tela su bacana u nemačke benzinske jame ili odbrambene rovove, a zakopavanja su najčešće obavljali zarobljeni Italijani ili mobilisani građani.

Jedini pripadnik OZNE koji je do sada otvoreno svedočio o tom vremenu, Milan Trešnjić, objasnio je kako je izgledala istraga državnih neprijatelja – građani su prijavljivali navodne saradnike okupatora, oni bi zatim bili pozivani na informativni razgovor, da bi na kraju u centrali OZNE u Maglajskoj ulici na kartonima osumnjičenih bile upisivane dve reči – Banjica ili streljati. “Plan je bio da se pobije što više saradnika okupatora i neprijatelja revolucije. To je obavljeno uspešno”, priseća se major Ozne (Odeljenja za zaštitu naroda), koji navodi da su, pored partizana, istrage i egzekucije sprovodili pripadnici ruskog NKVD-a. Nakon što su potomci pobijenih državnih neprijatelja najavili tužbu, Trešnjić više nije progovorio o tom periodu.

U čitavoj priči o velikom obračunu ne treba gurati klatno istorije u drugu krajnost i zanemariti nekoliko osnovnih činjenica – i u demokratskim zapadnim zemljama se surovo obračunavalo sa saradnicima okupatora (Češka je proterala preko tri miliona sudetskih Nemaca zbog navodne kolaboracije, u Francuskoj je 12 000 ljudi prošlo sudske procese zbog saradnje sa Petenovom vladom…), ogromna većina onih koji su i tada i sada osuđeni na smrt nisu sahranjeni na propisan i hrišćanski način.



Advokati govore da je, dok je postojala smrtna kazna, u našoj zemlji bila na snazi uredba kojom se propisuje da se grob osuđenika na smrt ne obeležava i da nije poznat. Čak i u lošim američkim filmovima se mogu videti nadgrobni spomenici bez imena i prezimena ispod kojih su sahranjeni osuđenici na smrt.

Ali, jedan od uglednih advokata, koji je zastupao porodice pogubljenih krajem 1944, kaže da je od nadležnih sudova u dva navrata dobio zvanična obaveštenja da nikakav postupak nije ni vođen protiv njih. Potomci ubijenih Beograđana takođe ističu da nisu nikada dobili bilo kakvu sudsku presudu. Advokat je ipak  došao do dve presude Vojnog suda, koje fasciniraju odsustvom ozbiljne argumentacije i slabašnim poznavanjem gramatike, a završavaju da se kazna smrti “ima izvršiti streljanjem, gubitkom časnih prava za svagda i konfiskacijom celokupne imovine”.

U većini slučajeva je postupak obavljen u nekom od obližnjih šuma ili parkova, da bi zatim vojni sud naknadno saopštio da je dotični imao biti streljan. Zanimljivo je da nije poznat ni grob Andrije Hebranga (njegov sin je od Žarka Koraća obavešten da ni vlada Srbije ne može da sazna gde je njegov grob), koji se navodno obesio o zatvorski radijator pre izricanja presude, niti Nikoli Kalabiću, koji je, prema komunističkoj istoriji, sarađivao sa partizanima i dobio oproštaj da bi ga ispred bioskopa ili pak neke vojvođanske kafane ubio neko kome su četnici naneli mnogo zla.

Najveća misterija je svakako vezana za grob đenerala Draže Mihailovića, pošto je bio vođa pokreta sa većinskom podrškom u centralnoj Srbiji sve do sredine 1944. godine, a zapadna istoriografija ga i danas jasno svrstava u antifašistički tabor mada mu se zamera na pasivnosti i nedovoljnoj kontroli nad nekim jedinicima koje jesu činile zločine. Prema tvrdnjama istoričara, streljanju nisu prisustvovali sudija Đorđević i tužilac Miloš Minić, što je bila njihova zakonska obaveza. Neka nova saznanja upućuju da je Tito, koji se nalazio u poseti Poljskoj kada je uhapšen Draža, prepustio srpskom rukovodstvu da donese odluku o njegovoj sudbini, a na sastanku održanom u jednoj dedinjskoj vili Slobodan Penezić Krcun je prvi predložio smrtnu kaznu. Odveden je iz zatvora u Đušinu ulicu na pogubljenje, a najverovatnije pokopan u Lisičjem potoku. Veliku tajnu o Dražinom kraju bi, od živih svedoka istorije, još mogao da zna Petar Stambolić, ali male su šanse da će tu tajnu otkriti neko od učesnika prljavog građanskog rata.

“Ubeđen sam da su Draža i neki drugi istaknuti antikomunisti bačeni u kreč. To je logična posledica stava da neprijatelje revolucije treba satrti, a možda je i neko pomislio da bi to mesto moglo da bude predmet hodočašća”, kaže jedan od penzionisanih radnika službe, koji tvrdi da otvaranje arhiva neće razotkriti tajnu o grobovima.

Pripadnici OZNE najverovatnije nisu ostavljali za sobom preciznu dokumentaciju o obračunu sa “izdajnicima naroda i partije”, a istraživači tog perioda kažu da su arhive doživljavale nekoliko velikih filtriranja – prvo je bilo posle sukoba sa Staljinom kada su čak izmeštane iz Beograda, drugo posle pada Rankovića, zatim uoči prvih višestranačkih izbora, tokom čuvenog upada Miloševićeve policije u zgradu saveznog MUP-a, da bi poslednja trijaža bila obavljena pre izbora septembra 2000. godine. 

“To što se dogodilo po dolasku komunista na vlast, ta partizanska vartolomejska noć, kao da je srpsko društvo bespovratno podelilo na dva pola između kojih ni šest decenija kasnije nema pomirenja. Ovaj nedavni rat je nastavljen tamo gde je završen onaj rat. Prećutkivanje likvidacija, koje su se dogodile na jesen 1944. i kasnije, možda je neke ljude navelo na pomisao da se ponovo mogu nekažnjeno ubijati civili”, smatra Kosta Nikolić, istoričar, koji se najviše  bavio ravnogorskim pokretom.

Ako bi, kojim slučajem, neki “državni i partijski neprijatelj” ustao iz groba sasvim je sigurno da bi doživeo srčani udar od onoga šta bi video – Miloš Minić je umro kao veliki liberal, Ranković i Krcun su u dobrom delu srpskog naroda postali sinonim za branitelje nacionalnih interesa od Titovog komunizma, deca četnička deca su postajala  ministri u Miloševićevoj vladi, dok su Krcunova deca emigrirala u Ameriku. Potomci uglednih pripadnika građanske klase postali su najzagriženiji borci protiv zapadne demokratije, a deca komunističkih egzekutora najveći borci za ljudska prava. Neki komedijant se pobrinuo da tako promeša istorijske i generacijske karte da danas niko ne sme ni da pomisli o preispitivanju prošlosti, pravde i ideologije. Samo dok hodaju po najlepšim zelenim površinama Beograda mogu da se zapitaju – a šta se nalazi ispod?



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

niccolo niccolo 18:52 03.04.2009

Odličan tekst Vračarac

Kvalitetan i balansiran. Pokušavao sam da nađem jedan izveštaj iz tih prvig godina komunističke vladavine o advokatima iz koga se dobro vidi način na koji su oni radili i uspostavljali novi društvo...
libkonz libkonz 21:46 03.04.2009

Re: Odličan tekst Vračarac

zajebani ti oslobodioci!
niccolo niccolo 21:47 03.04.2009

Re: Odličan tekst Vračarac

libkonz
zajebani ti oslobodioci!

Aha, interesantan je tekst, ako uspem da ga nekako negde nađem možda jedan dan postavim blog sa tim izveštajem...
vracarac92 vracarac92 07:39 04.04.2009

Re: Odličan tekst Vračarac

zajebani ti oslobodioci!

Sto se mene tice, oslobodioci su dosli 1997. Mada su me i oni debelo razocarali
leopold_lady leopold_lady 20:43 03.04.2009

Sve se to izmešalo.....

I ne zna se ko gde više spada .....

Davno je jedna moja praprapra rođaka rekla :"Zar nije čudno to.Deca loših roditelja uopšte nisu loša,a deca dobrih roditelja postaju đavoli.Pogledaj samo Kristinu.Ko bi rekao da u njoj ima imalo zlobe i srdžbe,a koja je majka rodila.Zlo nad zlim,da gore nije moglo biti.A Kristina,srećonoša,čista dobrota i naivnost iz njenog srca." I to pre 6 vekova..... Vreme prolazi,a neke stvari se ne menjaju.....To da li će neko biti dobar čovek ne zavisi samo od roditelja,nego i od vaspitanja,kao i od toga u kojem okruženju živi,a i predispozicije koje ima kao samostalna ličnost.....

Ne bi da ulazim u politiku... Ali,moram reći sledeće....Moju tetku su sa nepunih 19 godina četnici obesili.....Četnici su dosta zla naneli toj kući - više nego Nemci.....Ali,da je bila pametna i da je htela da pođe sa jednim od njih (koji je želeo da je još na početku rata vodi,a kad su je ubili nije bio tu) - da je baba pustila - verovatno bi preživela....Taj je kasnije došao po nju - ali,prekasno....I sećam se,baba mi je pričala kako je plakao i kako je vrištao kad je čuo da su je njegovi ubili.....Kasnije je baba svedočila u njegovu korist i oslobođen je.....Nikad se nije oženio.....
miloradkakmar miloradkakmar 01:16 04.04.2009

Nemoć čoveka

Neki komedijant se pobrinuo da tako promeša istorijske i generacijske karte da danas niko ne sme ni da pomisli o preispitivanju prošlosti, pravde i ideologije.


Nemoć čoveka da prepozna sebe, da održi kontinuitet istorijske, političke -ideološke, moralne tradicije. Zato , mnogi u svetu ne mogu da razumeju srpski narod koji je kroz burna istorijska događanja gubio svoj indetitet.
Moj pradeda po majci , krajem 19. veka , deda je imao desetak godina, morao je sa porodicom da pobegne iz Srbije u susednu nam sada državu i da bi opstao primio je katoličanstvo i novu nacionalnost. I tako se gubio srpski narod.
vracarac92 vracarac92 07:42 04.04.2009

Re: Nemoć čoveka

Nemoć čoveka da prepozna sebe, da održi kontinuitet istorijske, političke -ideološke, moralne tradicije. Zato , mnogi u svetu ne mogu da razumeju srpski narod koji je kroz burna istorijska događanja gubio svoj indetitet.

Najcrnje od svega je to sto ni mnogi Srbi ne rzaumeju "srpski narod" vec konzumiraju tudja instant vidjenja.
Ovaj blog je klasican primer takve vrste razmisljanja.
NNN NNN 12:22 04.04.2009

Cvele

Srdjan Cvetković se već godinama bavi ovom temom (vidim da si upućen), a pre neki dan je dobio autorsku opciju, tako da verujem da će pisati o ovome (već je nekoliko puta gostovao kod Gorančeta).
d_sandic d_sandic 12:45 06.04.2009

Sukob dve frakcije

U Srbiji je još uvek na delu sukob dvaju komunističkih frakcija. Miloševićevske i Titoističko-Stambolićevske, koja je trenutno na vlasti. Ni jedna ni druga nemaju nameru da progovore o zločinima nad nama trećim... To im je zednički imenitelj.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana