Deset godina od smrti Vaneta Ivanovića (1913-1999)

Dejan Jović RSS / 04.04.2009. u 07:03

Gost-autor na ovom blogu danas je moj prijatelj i kolega dr Dejan Djokić, docent za modernu i savremenu istoriju na Goldsmiths College-u, Univerziteta u Londonu, autor knjige "Elusive Compromise: A History of Interwar Yugoslavia" (objavljene 2007.), i urednik knjige "Yugoslavism: Histories of a Failed Idea" (2003). Njegovim tekstom na ovom blogu, nas dvojica želimo prisjetiti na Vaneta Ivanovića, koji je umro prije točno deset godina.

Deset godina od smrti Vaneta Ivanovića (1913-1999)

Dejan Djokić

Vane Ivanović je umro 4. aprila 1999. Nekoliko nedelja pred smrt nije bio pri svesti, pa nije ni znao da je 24. marta NATO započeo bombardovanje Srbije. To mi je rekao njegov mladji sin Andrija kada mi je telefonirao da mi saopšti tužnu vest i zamoli da je prosledim njegovim jugoslovenskim prijateljima u Britaniji. Sećam se da je u tom trenutku J. bila pored mene i da me je bezuspešno tešila. Nisam mogao da zadržim suze. Kada sam se malo pribrao, telefonirao sam profesoru Stevanu Pavloviću, a zatim i ostalim zajedničkim prijateljima. Imao sam osećaj da je Vanetov odlazak značio mnogo više nego lični gubitak za porodicu i prijatelje, medju kojima sam poslednjih godina njegovog života bio i ja. Baš u kontekstu strašnih dogadjaja iz poslednje decenije prošlog veka - gubitak stotina hiljada života, miliona domova, stotine hiljada, ako ne i milioni fizički i mentalno osakaćenih ljudi, nestanak jedne zemlje, zajedničkog jezika, zajedničkih uspomena... - osećao sam da je Vanetov odlazak bio posebno težak gubitak.  J., Amerikanka, nije mogla da razume kako može jedan čovek, koji pritom nije bio predsednik ili bar vodja političke partije, nego emigrant, doduše dobrostojeći, toliko da znači za jedan narod. Nisam uspeo, a možda ni umeo, da joj objasnim. Već smo se bili raspravljali oko NATO bombardovanja: ona, Amerikanka, stidela se politike svoje zemlje i bila je gotovo stoprocentno na srpskoj strani. Ja sam pokušavao da razumem sve tri (dve?) strane u sukobu, ali sam se najviše stideo i najviše osudjivao zločine koje je činila srpska strana. Stalno sam se pitao šta bi Vane rekao i kako bi se držao. Uveren sam bio da sam postupao kao što bi i on: on bi osudio zločine srpske strane, sigurno ne bi podržavao albanski nacionalizam i akcije UČK, bio bi protiv daljeg cepanja jugoslovenskog prostora, i ne bi podržao zapadnu vojnu intervenciju protiv njegovih Jugoslovena. Jednom rečju, bio bi u ‘mini manjini' (kako bi on rekao) i bilo bi mu užasno teško. Kao što je bilo i meni, profesoru Pavloviću, Desimiru Tošiću, Jasni Dragović, Dejanu Joviću i ostalim prijateljima s kojima sam tada bio u stalnom kontaktu.

Vaneta sam upoznao tri godine pre njegove smrti, zahvaljujući njegovom tadašnjem sekretaru Peri Ladjeviću (i preporukama koje sam, pretpostavljam, iako nikada nisam pitao, dobio od prof. Pavlovića, Desimira Tošića i, moguće, Nenada Petrovića). Vane me je pozvao na ručak, nakon kog je odlučio da mi plati školarinu i deo životnih troškova tokom prve godine doktorskih studija na Londonskoj Školi za slovenske i istočnoevropske studije (SSEES). Sećam se da mi je na kraju ručka rekao da već neko vreme živi od ‘džeparca' koji dobija od svog sina Bože Ivanovića, koji je preuzeo porodične poslove (i koji ga je nasledio kao Generalni Konzul Monaka), te da nema više svoje prihode. Želeo je da podrži što veći broj studenata iz različitih krajeva bivše Jugoslavije, pa je zato odlučio da svakom pomogne da započne studije (u mom slučaju postdiplomske studije), a da se posle sami snadjemo. Rekao mi je i da ga ne interesuje kako ću da novac iskoristim, ali da zapamtim da je lakše potrošiti nego zaraditi.  Znao sam da je prethodne godine pomogao mom kolegi i prijatelju iz Zagreba Dejanu Joviću da započne doktorat na LSE-u, a pomagao je i jednog mladog hrvatskog naučnika i, čini mi se, neku slovenačku umetnicu. Molio me je da ne pominjem njegovu pomoć jer to nije radio zbog reklame, te da nije potrebno da mu se zahvaljujem, ni privatno ni javno. Naravno, nisam ga poslušao, bar što se tiče privatnog zahvaljivanja, nego sam mu odmah kada sam se vratio kući napisao duže pismo u kom sam mu se zahvaljivao na način kako to samo Jugosloveni umeju i koji ga verovatno nije impresionirao, a možda ga je i nervirao.

Tokom narednih godina vidjali smo se relativno redovno (za londonske prilike to znači jednom u 3-6 meseci, nekada i češće). Obično bismo se našli u podne u njegovoj kancelariji u ulici Cromwell Place u Kensingtonu, gde je dolazio gotovo svakog jutra, uredno obrijan, u odelu, ili sakou, i s kravatom. Košulja uvek perfektno opeglana, rukavi sa manžetnama¸a često je nosio i odgovarajući prsluk ispod sakoa. Ostajali bismo na ručku u nekom od obližnjih restorana do 16 časova, kada bi obično išao da spava. U početku sam bio dosta nervozan, ali me je opustio samim tim što je sam bio vrlo ljubazan, opušten i duhovit. Zbivao je šale i na račun svoje bolesti (imao je rak kostiju) i godina. Recimo, u jednom francuskom restoranu preporučio mi je fillet de boeuf za koji je pisalo da je uvezen iz Francuske; u to doba britanska govedina se izbegavala zbog bolesti ludih krava. Vane je rekao da u restoranu jede godinama i da ima poverenja u kuvara, a onda dodao: ‘Doduše, u mojim godinama i s mojom bolešću, ja mogu da priuštim sebi da im verujem, ali ne znam da li i Vi treba da učinite isto.' Naravno, naručio sam isto što i on, govedji file, koji je bio odličan i, kako je vreme pokazalo, zaista iz Francuske.

Pričao je uglavnom on, o istoriji Jugoslavije, o emigraciji, o zajedničkim prijateljima - Desimiru Tošiću, prof. Pavloviću, Aleksi Djilasu - o studiranju u Kembridžu, o životu u posleratnoj Britaniji. Bio je anglofil, a i pripadnik britanskog džet-seta (u pravom i najboljem smislu te reči; recimo, bio je član Marylebone Cricket Cluba), ali je, bar sa mnom, najviše razgovarao o jugoslovenskim temama, i to uvek na srpsko-hrvatskom, osim ako u društvu nije bio neko ko ne zna naš jezik, što se retko dešavalo. Od beogradskih prijatelja, pominjao je i Borku Pavićević, Nadeždu Gaće, Gordanu Sušu... Prilikom poseta Hrvatskoj družio se sa Ivanom Zvonimirom Čičkom, prof. Ivom Bancem, Danielom Ivinom. Cenio je i Stipu Šuvara i prof. Branka Horvata (kasnije sam saznao da je pomogao finansijski aktivnosti poslednje dvojice). Čičak i Banac nisu Jugosloveni, ali je Vane voleo da razgovara sa neistomišljenicima, a povezivala ih je pripadnost liberalno-demokratskoj ideologiji. Sa Šuvarom i Horvatom je delio jugoslovenski identitet. Imao sam utisak, a kasnije, kada sam upoznao Aleksu Djilasa, moj utisak je potvrdjen kao istinit, da mu je Aleksa bio najbliži prijatelj od svih bivših Jugoslovena. Govorio je s posebnim poštovanjem o Aleksinom ocu Milovanu Djilasu i uopšte, cenio je disidente poput Mihajla Mihajlova recimo.

Vane mi je govorio i o svom detinjstvu, o jugoslovenstvu njegove porodice i bliskih porodičnih prijatelja. Sećao se kako je otac rekao Vanetu, bratu Vladimiru i sestri Daški da je on bio poslednji Hrvat u porodici, da je majka bila poslednja Srpkinja, a da su oni prvi Jugosloveni. Puno ime mu je bilo Ivan Stevan (hrvatsko i srpsko ime), a zvali su ga Vane po rodjaku Stevanu Vanetu Živadinoviću, kasnije poznatom nadrealističkom umetniku Vanetu Boru. Do kraja života ostao je ubedjen da su Jugosloveni, pre svih Srbi i Hrvati, jedan narod. Krvavi raspad zemlje je po njemu bio samo dokaz da je Jugoslavija najbolje i najpragmatičnije, ako ne i jedino, rešenje, za ‘jugoslovensko pitanje'. Nije doduše bio optimista oko Kosova. Rekao mi je da se seća da kada je kao mladić bio u Trepči da je video vrlo malo Srba, odnosno da su Albanci bili već tada u većini. Ne znam šta je smatrao kao najbolje rešenje za Kosovo, ali sigurno nije podržavao srpsku zvaničnu politiku prema ovoj pokrajini, ni pre ni tokom sukoba koji su eskalirali 1998. godine. Kada smo se malo bolje upoznali, počeli smo razgovore na još jednu temu, omiljenu obojici: žene. (Konobarice, po godinama bliže meni, uglavnom su me ignorisale pored ovog visokog, lepog, elegantnog i šarmantnog 85-godišnjaka. Nažalost, Vanetov šarm se nije pokazao kao zarazan, ni ‘nasledan', u mom slučaju). Počeo je da me poziva i na večere u njegov stan u Belgraviji, obično onda kada bi njegova žena June (Džun) izlazila da igra bridž s prijateljima. Laknulo mu je kada sam mu rekao da ne umem da igram bridž niti da sam zainteresovan da naučim. Bojao se da bi me Džun u suprotnom ‘preotela'. 

Nikada o drugima nije loše govorio. Uglavnom nikada. Nije trpeo Fitzroya Macleana, Churchillovog izaslanika kod Titovih partizana, za koga je smatrao da je ne potpuno istinitim izveštajima značajno doprineo razvoju situacije u okupiranoj Jugoslaviji u korist Tita. Nije voleo ni Tita. Pored ideoloških razlika, nije mogao da podnese organizovani lov divljači u kom su životinje maltene dovodjenje pred jugoslovenskog maršala za odstrel. Kao dugogodišnji podvodni ribolovac verovao je da je jedini moralno prihvatljivi način lova podvodni ribolov, gde se lovac nalazi u prirodnom okruženju životinje, bez dodatnih pomagala, poput maske za disanje i sl. Nije nikada ni jednu lošu reč rekao o mom fakultetu, iako sam znao da nije imao dobro mišljenje o ponekada nenaučnim stavovima nekih profesora koji su se bavili Jugoslavijom, a koji su uglavnom pisali u duhu zvanične britanske politike, koja je podržavala režim u Jugoslaviji. Nije imao dobro mišljenje ni o Titovim naslednicima, vodjama bivših jugoslovenskih republika, a posebno je bio  protivan vladavinama Franje Tudjmana i Slobodana Miloševića. Na Miloševića je bio dodatno kivan zato što je uzurpirao ime ‘Jugoslavija' za srpsko-crnogorsku federaciju. Odbijao je da koristi ime ‘Savezna Republika Jugoslavija'. Kada je slao poštu u ovu zemlju, uvek bi je nazivao ‘Serbia-Montenegro'. Koliko znam, sve pošiljke su uredno stizale.

Tokom 1998. god. Pera Ladjević, Dejan Jović i ja smo popisali njegove knjige koje su trebale da budu prebačene u Srbiju. Nakon prestanka jednopartijske vladavine Jugoslavijom, Vane je planirao da Jugoslovenima pokloni ličnu biblioteku od nekih 6000 knjiga (medju kojima se nalaze i mnogi rariteti) i kolekciju slika i skulptura jugoslovenskih umetnika poput Meštrovića, Generalića, Lubarde, Pedje Milosavljevića i dr. U početku, biblioteku je nudio gradu Dubrovniku, ali pod uslovom da bude smeštena u ‘Vili Banac', nekada u vlasništvu Bože Banca, čiji je zakoniti naslednik bio Vane. Vilu, kao i ostale nekretnine porodica Banac i Ivanović, nacionalizovao je prvo režim Ante Pavelića, zatim Titova vlada, a na kraju i Tudjmanove vlasti, pa je Vane u polu-šali govorio da su se trojica različitih diktatora ponašali prema njemu na isti način. Zahtev nije prihvaćen. Slično je prošao i njegov predlog da se biblioteka smesti u jednu zgradu u centru Zagreba, koja je nekada pripadala njegovoj porodici. Na kraju je odlučio da izgradi zgradu za biblioteku u Novom Sadu, pošto je njegova majka bila iz Vojvodine, a Novi Sad je smatrao jednim od poslednjih multietničkih sredina u bivšoj Jugoslaviji. Nažalost, smrt ga je sprečila u ostvarenju ove namere. Pošto se celog života borio za demokratiju, nije želeo da uspostavi diktaturu posle smrti, kako mi je više puta rekao, pa nije u testament uključio želju da se sagradi biblioteka u Novom Sadu. Jedino je uz testament napisao ‘pismo preporuke' za svoje naslednike, u kom je izneo svoju želju, ali nije želeo da ih obavezuje. Porodica, nažalost, nije ispunila ovu njegovu želju, pa se sada knjige i privatna arhiva čuvaju u Univerzitetu Kingston pored Londona.

Pored popisivanja knjiga, zamolio me je i da mu pomognem u sredjivanju ličnih hartija koje je čuvao u kancelariji. Hteo je da raščisti svoj sto, koji se nalazio u jednom ćošku ogromnog kancelarijskog prostora ‘Ivanović & Co.' (uvek je insistirao da piše ‘ć', a ne ‘c'), gde se takodje nalazio i konzulat Monaka. Pošto sam zbog obaveza na fakultetu mogao uglavnom uveče da dolazim, dao mi je ključeve od kancelarije. Jedne večeri sam pronašao dugačko, rukom pisano pismo, koje mu je napisala majka Milica posle Drugog svetskog rata. Majka mu je savetovala da nikada ne sme da zaboravi ko je i odakle je; da je on Jugosloven i da nije ništa bolji i drugačiji od ostalih Jugoslovena, ali da je imao više sreće od većine njih, odnosno da je bio bogatiji. Zato je morao, koliko god je mogao, da pomaže ostallim sunarodnicima, pre svega onima koji su se našli u emigraciji. To pismo mi je makar delimično objasnilo njegovu inicijativu da se osnuje Udruženje slobodnih gradjana Jugoslavije, odnosno da do pred samu smrt pomaže jugoslovenske studente; i ne samo studente. (Da ne bi bilo zabune: Ladjevića, Jovića i mene je plaćao što smo popisivali knjige, i to vrlo izdašno, a insistirao je da ne mogu besplatno da mu sredjujem hartije, iako sam ja bio spreman da to uradim bez ikakve nadoknade).

Poslednji put sam ručao s Ivanovićem krajem 1998. godine. Planirao sam put u Srbiju u januaru, on je imao nekih obaveza u februaru, pa smo se dogovrili da ponovo ručamo početkom marta. U medjuvremenu smo se čuli nekoliko puta, a i posetio sam ga u bolnici gde je bio na pregledima. Već je godinama bolovao od raka kostiju i stanje se pogoršavalo. Dok je bio u bolnici rukom je napisao tekst o Desimiru Tošiću, za Tošićev festschrift i zamolio me je da ga otkucam i pošaljem profesoru Dušanu Puvačiću koji je uredjivao knjigu. Mislim da je to bio poslednji tekst koji je napisao. Nekoliko dana pred dogovoreni sastanak pozvao sam ga na kućni telefon da potvrdim da dolazim u kancelariju, kao što smo se dogovorili. Odgovorio je Andrija, koji je došao iz Španije, gde živi, jer se Vanetovo stanje pogoršalo.  Rekao mi je da ćemo morati da odložimo ručak, a ja sam ga zamolio da ocu prenese moje najbolje želje za brz oporavak. Posle nekoliko nedelja Andrija mi je telefonirao da mi saopšti tužnu vest. Vane mu je dao spisak najbližih prijatelja koje treba obavestiti i ja sam bio na tom spisku. Osećao sam se kolosalno gordo, kako bi on rekao, iako sam pre svega bio vrlo tužan.           

Nakon što sam obavestio zajedničke prijatelje i pošto sam se pribrao uz pomoć J., seo sam i napisao nekrolog koji sam ponudio londonskom Independentu. Tekst je objavljen posle nekoliko dana. Profesor Stevan Pavlović je objavio nekrolog u Timesu, a jedan Vanetov britanski prijatelj u Daily Telegraphu. Čitao sam i dirljive tekstove o Ivanoviću objavljene u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom u Beogradu i Srbiji, gde je dolazio često tokom 90-ih i gde je bio neka vrsta celebrity-ija srpske liberalno-demokratske intelektualne scene. Pitam se medjutim koliko su ga Jugosloveni razumeli. Kako je prof. Pavlović jednom napisao, Vane je za Jugoslovene bio engleski lord, a za Britance ponešto ekscentrični emigrant iz istočne Evrope koji je živeo medju njima. Vane je svakako sebe video pre svega kao Jugoslovena, pošto, kako je govorio, Jugoslavija nije bila teniski klub pa da bi mogao da promeni članstvo. Nadam se da će ga se bar neki Jugosloveni - svih vrsta, nacija, ideologija, klasne pripadnosti, uključujući i one koji beže od samog pomena Jugoslavije - setiti na desetogodišnjicu njegove smrti.

PS U ovim sećanjima namerno se nisam naveo biografske podatke. Za one koji su zainteresovani, prilažem link do nekrologa Vanetu Ivanoviću koji sam u aprilu 1999. Objavio u londonskom Independentu: http://www.independent.co.uk/arts-entertainment/obituary-vane-ivanovic-1085990.html

 

 

 



Komentari (14)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelica Greganović Jelica Greganović 11:15 04.04.2009

*

Doctor Wu Doctor Wu 11:49 04.04.2009

Samo 1 komentar

Da je Jugoslavija bila projekat trgovaca, shipbrokera, dealmakera, tržišno orijentisanih kapitalista, inženjera, advokata, ljudi koji znaju šta su ugovori i poštovanje istih, uveren sam da bi opstala. Umesto toga, ona je završila kao projekat ideologa, nadrealističkih pesnika, slikara, vajara, dramaturga, propalih novinara.

Hoće se reći, problem nije bio u osnovnoj ideji, nego u onima koji su je sprovodili. A naravno da su Srbi, Muslimani, Hrvati i ona žgadija od Crnogoraca jedan narod razdvojen zajedničkim jezikom.
drug.clan drug.clan 14:14 04.04.2009

Re: Samo 1 komentar

Da je Jugoslavija bila projekat trgovaca, shipbrokera, dealmakera, tržišno orijentisanih kapitalista, inženjera, advokata, ljudi koji znaju šta su ugovori i poštovanje istih, uveren sam da bi opstala. Umesto toga, ona je završila kao projekat ideologa, nadrealističkih pesnika, slikara, vajara, dramaturga, propalih novinara.

Hoće se reći, problem nije bio u osnovnoj ideji, nego u onima koji su je sprovodili. A naravno da su Srbi, Muslimani, Hrvati i ona žgadija od Crnogoraca jedan narod razdvojen zajedničkim jezikom.


Pa zar se ovakvom jeftinom ideoloskom propagandom mora pokvariti i ovakav tekst?!
DejanOz DejanOz 14:22 04.04.2009

Re: Samo 1 komentar

drug.clan
Pa zar se ovakvom jeftinom ideoloskom propagandom mora pokvariti i ovakav tekst?!

Umesto misljenja koja bi se mogla nekom ne dopasti, daleko je uputnije kaciti slike cvetova, macaka ili jutjub klipove avangardnih umetnika. Mislim, ako vec ne mogu da se kace misljenja koja ce se svima dopasti, kao sto rade najuspesniji ovde.
Doctor Wu Doctor Wu 15:17 04.04.2009

Re: Samo 1 komentar

Pa zar se ovakvom jeftinom ideoloskom propagandom mora pokvariti i ovakav tekst?!

Pa, dobro, ovakva reakcija ne čudi. Komunistima je njihova ideologija i propaganda uvek bila bitnija nego Jugoslavija.
dunjica dunjica 16:01 04.04.2009

Re: Samo 1 komentar

daleko je uputnije kaciti slike cvetova, macaka ili jutjub klipove avangardnih umetnika.


Čemu ta gorčina? Nisam ljubitelj cica-maca-cvjetić tekstova (za avangardne umjetnike ću se praviti da nisam razumjela), ali zbog politike se razljeva sve više žuči na Blogu, pa mi je teško shvatiti da nekome smetaju alternative (znači: cjetići, mačkice i ostalo) koje nikoga ne vrijeđaju?

ispričavam se domaćinu zbog tzv trolla
Domazet Domazet 16:20 04.04.2009

Da je Jugoslavija bila projekat ...

...trgovaca, shipbrokera, dealmakera, tržišno orijentisanih kapitalista, advokata, boze kako bi to dosadna zemlja bila!!! Ne bi se raspala jer bi se svi iz nje razbezali.
Medjutim, nisam hteo o tome. Konacno znam kojej je struke Dr Wu!
Doctor Wu Doctor Wu 16:31 04.04.2009

Re: Da je Jugoslavija bila projekat ...

Ne bi se raspala jer bi se svi iz nje razbezali.

Za razliku od Titove Jugoslavije, u kojoj su se svi tukli da ostanu, ?
Bre, komunisti, što ste osetljivi...
Domazet Domazet 18:39 04.04.2009

Mi osetljivi?

Doctor Wu
Ne bi se raspala jer bi se svi iz nje razbezali.

Za razliku od Titove Jugoslavije, u kojoj su se svi tukli da ostanu, ?
Bre, komunisti, što ste osetljivi...
Imas li ti dokaze da smo osetljivi? Ne znam ja ko se ovde streca. Nego nisam hteo o tome. Ovaj tvoj Steve nesto mnogo ljut na Mexico? Izgleda da su Mexicanci jedini koji ga nisu zvali da ih spasi i da procvetaju kao Crna Gora?
mile.drapsin mile.drapsin 14:49 04.04.2009

Kolko se sećam

ovaj se nije skidao sa TV Beograd i TV Zagreb sredinom 70-tih. Nije nešto pljuvo po Titu i Meklejnu. A opet pričalo se da je Sir Fitzroy Maclean, pre nego je umro, pitao da li je Vane još uvek ljut.
mariopan mariopan 16:23 04.04.2009

Re: Kolko se sećam

Meni je drago da sam procitala tekst koji je pun zahvalnosti i postovanja. Nesto lepo, za razliku od drugih vesti ovih dana.

Drago mi je da sam saznala kako je pomagao skolovanje mladih ljudi iz svih sredina bez razlike. Jedan bogat zivot se zavrsio i ovaj blog posvecen uspomeni na Vaneta Ivanovica je nesto najlepse sto sam skoro procitala.

I meni je zao sto je ta Jugoslavija nestala. I sto polako nestaju ljudi kojima nije tesko da pomazu , da nauce i podupru necije stasavanje u Coveka.

Pozdrav i preporuka
matityahu matityahu 19:22 04.04.2009

Vane

bar da se zna kako je izgledao

matityahu matityahu 19:22 04.04.2009

Vane

fotograf je branko belić, zaboravih malopre
Brooklyn Brooklyn 00:27 05.04.2009

*

bas aristokratski.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana