Mesta simboličkog (istorijskog) pamćenja ili (poželjnog) kulturnog zaborava...Pitanje spomeničkih skulptura u javnom prostoru (u daljem tekstu: spomenika) poslednjih godina reaktuelizovano je nizom afera koje, još jednom, dokazuju da društvo bez izgrađenog kulturnog obrasca, strategije, identiteta – jeste društvo osuđeno da tumara, čineći uvek iste greške u kojima kultura (spomenici posebno) postaje sredstvo manipulacije, ili pak polje iskazivanja političke bahatosti i ničim ograničene moći. Podizani po principu: političar na vlasti, mimo svih procedura ili pak uz provizorijum istih, po vlastitom nahođenju izabere/pronađe umetnika, po pravilu "našeg čoveka koji to zna da uradi", zatim iz gradske / pokrajinske / republičke kase (koja je već pri ruci) prebaci novce tamo di treba i stvar je rešena! Na ovaj način – umesto simboličkih mesta koja odražavaju one (stožerne) vrednosti koje u jednom društvu jesu uzorne, samim tim i nesporne ─ spomenici postaju poprišta stalnih sukoba, podela i najprizemnijih političarenja koja, neretko, prete da eskaliraju i u nešto opasnije.
Dodatnu buru, izazvala je i sama autorka koja je, braneći se od napada, reakcije stručne javnosti prokomentarisala kao "deo svetske zavere". Takođe, na ovom mestu valja podsetiti i na to da kontinuitet pogubnog delovanja Drinke Radovanović ─ odnosno njenih političkih mentora ─ na srpsku kulturu i njeno spomeničko nasleđe kontinuirano traje još od 1988.godine. Iako je u životu održala samo četiri samostalne izložbe, bez ikakvih značajnijih stručnih referenci ─ ova autorka je tada povodom 70 godine proboja Solunskog fronta realizovala spomenik Vojvodi Živojinu Mišiću ispred Beogradskog sajma. Zatim su ─ uvek povodom nekih ljubileja ─ sve do danas sledile i narudžbe odnosno spomenici: vojvodama Stepi Stepanoviću, Petru Bojviću, Radomiru Putniku, kralju Petru I Karađorđeviću, Nikolaju Velimiroviću...
Konačan ishod u navedenim, kao i nizu slučajeva o kojima će biti reči u narednim brojevima, jeste isti: oba spomenika i danas se nalaze na svojim mestima ─ kao primeri nakaradno shvaćenog istorijskog pamćenja, odnosno kao legalizacija političke bahatosti od koje, izgleda, podjednako pate svi akteri na ovdašnjoj političkoj sceni. Suština priče, naravno, u tome je da postavljanjem spomenika jedno društvo, istovremeno, govori i o sebi. Kao što govore o našoj prošlosti, spomeničke skulpture kao oblici javnog sećanja podjednako svedoče i o nama danas – ali i o tome kakvu poruku njihovim podizanjem želimo da projektujemo u budućnost. Pored toga što se njima ulepšava ili trajno unakažava jedan javni prostor, njima se šalje i poruka o ambicijama, vrednostima i civilizacijskim kriterijumima do kojih jedno društvo (grad, pokrajina, republika) i njegova kultura drže, i po kojima žele da ih prepoznaju drugi. Upravo kroz njih termini kao što su: kultura, memorija, identitet ili istorijsko pamćenje dobijaju (ili ne dobijaju) vlastito opravdanje i artikulaciju. Ukoliko ta artikulacija, kao što u navedenim slučajima bez sumnje jeste slučaj, i u budućnosti umesto jasno utvrđenih procedura bude bila proizvod bilo čijeg političkog bahaćenja ─ tada i poruka koja se njima odašilje u svom krajnjem ishodu ne može biti drugačija do da se radi o nezrelom i neodgovornom društvu. Društvu koje je u svim svojim aspektima ─ pa tako i u spomeničko skulpturi ─ trajno osuđeno na to da svoju lošu prošlost uvek proživljava iznova. Spomenici Jaši Tomiću u Novom Sadu i Nikoli Tesli na beogradskom aerodromu simboli su i simptomi upravo te i takve istorijske, kulturne i umetničke nezrelosti i zapuštenosti srpskog društva danas.
Tekst objavljen u najnovijem, sedmom broju KVARTA
- magazina za arhitekturu_dizajn_umetnost & lifestyle