Sa Druge Strane!

angie01 RSS / 08.04.2009. u 00:27

108075_39166_eda87a3487_p.jpg  Moja osnovna shkola je bila jedna od dve najprestiznijih u gradu, a moj razred najbolji u njoj. Najvishe vukovaca i odlikasha, sve deca iz finih porodica i po neko rasporedjen, da odrzva ravnotezu po tadashnjoj politichkoj korektnosti-sa druge strane.

I onda, neobichan raspored sedenja, napred u tri reda postavljenih klupa-dobri djaci, a u zadnjim lozama-ovi shto shkljocaju, kao da je trebalo povuci liniju razlike i istaknuti sjaj.

Tu iza granice, sedela je moja drugarica Petrovic Jovanaka, dete Roma i majke nepismene chobanice, poreklom iz nekog udaljenog sela. Otac je bio zeleznichar i kada je jednog uzareng letnjeg dana, pio pivo u kafani na zalaznichkoj stanici pomenutog mesta u daljini, sreo je njenu majku i tako bi Jovanaka.

Nas dve smo chesto zajedno ishle u shkolu , jer je ona stanovala u zgradi do moje i ja sam volela te nashe razdragane razgovore, koji skracuju put.

Ona je bila vesela i prilichno bezbrizna lepoushkasta, uvek savrsheno chista devojchica, malo bronzirane puti, a svetle kose, sa usnama, na kojima bi joj zavidela svaka ljubiteljka silikona.

Uchenje joj nije bash ishlo i kazne strogih roditelja je prevazilazila marljivom poslushnoshcu u kucnim poslovima.

Chesto sam joj pomagala i ona je nekako prolazila razrede, ali vishe zato shto je morala, nego shto je vremenom njeno interesovanje za knjigu raslo. Dok smo sedeli u njenoj maloj, besprekorno urednoj kuhinji, ona je radije pevala uz uvek ukljuchen radio, a znala je sve pesme napamet.

Pre par godina je sluchajno sretnem na ulici, gura stari bicikl natovaren koje chime, vidno ostarila, proredjenih zuba i ogrubele koze u nekoj skromnoj odeci.

Nasloni ona prevoz na zid neke zgrade, izljubimo se mi, obe ganute ovim susretom. Kaze, zivi malo dalje na periferiji, ima kucu, udala se, ima dvoje dece, dobro je, radi zemlju, ima i stoku i smeshka se kao i pre, iskreno radosna i gleda zachudjeno suze u mojim ochima. 

Jedan od chuvara zadnjih pozicija, jer vecinu aktivnosti ispoljene u uchionici od sedacha u pozadini, bi se svodila na to, je bio i mali, neobichno lep, buckasti  Rom - Puja Dragoslav.

Kao katran crne, sjajne, guste kose, punih napucenih usana i onih zivih, titrajuci, nemirnih ochiju, koje vide sve.

Puja je uvek bio ozbiljan. Samo poneki trzaj obraza u stranu, kada ga je bilo sramota, shto ne zna gradivo, koje ga uchiteljica pita i nishta vishe. Nikada ni smeshak. Kao da mu je bilo neprijatno u tom stranom okruzenju, u kome nije znao pravila, jer nije prepoznavao da pripada.

Uvek je bio sam.

Nikada ga nisam videla da sa nekim pricha ili da se igra u shkolskom dvorishtu. Obichno je, ili uzurbano obilazo oko ograde, kao da upravo negde treba da stigne, ili stajao ispod kroshnje kestena i gledao okolo onim svojim svevidecim pogledom i ko zna shta pakovao u fioke svoje male dushe.

Jednom, kupim dva ushtipka, koje je za veliki odmor prodavala nasha tetkica i krenem da vidim gde mi je ekipa i prolazeci pored gupica dece, vidim Puju kako stoji naslonjen na zidicu, golog stomaka, jer mu je majca bila prekratka, kako pognute glave neshto zabrinuto sabira.

Pridjem, pitam shta je bilo, on samo cimnu ramenima i odmahnu glavom i u trenutku shvatim, kako je on jedino dete u dvorishtu, koje nema uzinu u rukama.

I sad nespretnoshcu deteta, koje nema znanje iz taktike za takve situacije, gurnem mu jedan onaj moj ushtipak u ruku, klimnem i udaljim se, kako bi mu otklonila neku eventualnu neprijatnost.

Jednog dana, Puja prestade da dolazi u shkolu. Njegovo usamljeno mesto iza linije ga je chekalo josh neko vreme, a posle je doshao novi chuvar. Nama rekoshe kako se nash garavi drugar odselio.

U godini posle bombardovanja, shetam jedne subote  pijacom, i u nizu tezgi sa nekom robom, vidim poznato okruglo lice moga Puje. Stoji on skockan u nekoj trenerci i sportskoj jakni, uredne frizure iza nekih patika koje prodaje. Ozbiljan, ali sada opushten i samo one ochi od ugljevalja, koje vide sve.

Krenem ja sa smeshkom prema njemu i taman da sa svoje ivice tezge, jer eto, linija je ostala, izustim pozdrav, uhvatim njegov pogled, u kome prochitam svu tugu razdvojenosti nashih strana i da on ne zeli da se vraca u za njega bolna secanja i ko zna kakav zivot, koji je verovatno, teshkom mukom savladao.

Sada vec odrasla i sa zananjem mnogih i uchenih tehnika taktike za razne situacije, zbunim se ko ono dete iz dalekog shkolskog dvorishta, presechem ushicenje, spustim pogled, kao razgledam robu, a nishta ne vidim, kupim neki par i na brzinu mu tutnem pare u ruke.

Odem uzurbano, koraci me nose bez navodjenja, jer u glavi josh vrtim susret od malo pre. Malo sam tuzna, ali preovladava osecaj, da je moj Puja dobro.

 

Za Dan Roma, mojim drugovima iz zadnjih klupa



Komentari (104)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Filip2412 Filip2412 21:03 09.04.2009

...

super endzi, lepa prica

angie01 angie01 01:49 10.04.2009

Re: ...

Filip2412
super endzi, lepa prica




hvala!
bauer. bauer. 06:00 10.04.2009

...

ej, NG, ovu volim između ostalog i zato što bi i ja umeo da je otpevam, što često činim, ispod tuša,,, MMM!...mmm! ... Human

pozz. sa dalekog zapada
angie01 angie01 08:01 10.04.2009

Re: ...

bauer.
ej, ....MMM!...mmm! ...





super je-thanks!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana