Vera je spoznanje o smislu ljudskog života po kome čovek ne uništava sebe, već živi. Vera je sila života. Ako čovek živi, onda je sigurno da on u nešto veruje. Kad ne bi verovao da za nešto treba živeti, ne bi živeo. Ako on ne vidi i ne shvata privid konačnog, on sigurno veruje u beskonačno. Ne može se živeti bez vere. Lav Tolstoj
Da ljudi nisu izmislili Boga ne bi bilo civilizacije. F. M. Dostojevski
Postojanje Boga se ne može dokazati logičkim putem. Ono se samo može priznati verom i meditacijom. S. Radakrišnan
Na Istoku često kažu: «Čovek u životu ionako ne može ništa svršiti do kraja». Sa tim rečima ja počinjem da pišem nekoliko postova na temu najvažnijih istočnjačkih religija (hinduizam, budizam, konfucijanstvo i taoizam). Tema je sama po sebi veoma obimna, ali ja ću pokušati da dosta reducirano iznesem ono što mi se čini važnim za osnovno shvatanje tih dalekih religijsko-filozofskih sistema.
Neki analitičari povesti s pravom ukazuju na postojanje koincidencije u vremenima pet izuzetnih velikana na Zemlji. Naime, pre oko 2.5oo godina, u rasponu nešto dužem od 500 godina, živeli su i delovali sledeći religijsko-filozofski prvaci:
- Buda (Ne čini zlo, čini dobro; to će tvoj duh učiniti bistrim i čistim)
- Hristos (Voli svog bližnjeg; oprosti neprijatelju; Bog će ti platiti)
- Konfucije (Reči treba da budu praćene akcijama, što vodi usaglašenju Neba i Zemlje)
- Lao-ce (Praktikuj tao da bi postao jedno s njim) i
- Sokrat (Upoznaj sebe).
Od petorice navedenih, trojica su sa Dalekog Istoka, odnosno iz Azije, i njihova učenja biće okosnica ovog pisanja o istočnjačkim religijama.
Jesu li istočnjačke religije «nešto drugo»? Pogrešno bi bilo reći da jesu, baš kao što bi pogrešno bilo tvrditi da nisu. Sve velike religije, pored postojećih razlika, nesumnjivo imaju mnogo zajedničkog, mnogo više nego što to na prvi pogled izgleda.
Istovremeno, podsećam da mi u velikoj većini pripadamo hrišćanstvu, zbog toga što smo ovde rodjeni, što smo se ovde učili životu, svesno i nesvesno, shodno bazičnim hrišćanskim postulatima. To je umnogome učinilo da hrišćanstvo bude deo naše osnovne kulture. Ljudi na Istoku pripadaju drugim civilizacijama i mi moramo respektovati njihove religije i kulture, pa ponešto i učiti od njih, jer se od drugih uvek ima šta naučiti. Medjutim, moja namera nije da dajem elemente uporednog proučavanja religija, jer ja nisam ni prilježan duhovni tragač, ni čovek previše sklon bavljenju metafizičkim spekualcijama. Moja skromna namera jeste da prosto - informišem.
Nesporno je da ljudi na Zapadu malo poznaju religije Istoka. Do pre izvesnog vremeno to uglavnom nisu ni želeli, verujući, kao stari Rimljani, da su izvan limesa - varvari. Srećom, danas je medju učenima sve manje onih koji veruju, kao što negde pre šezdesetak godina zapisa jedan engleski teolog »da je neprirodno na budizam ili hinduizam gledati drukčije nego kao na nešto što je od malog značaja za većinu ljudi na Zapadu». O gledanjima balkanskih teologa, koji su imali daleko manje (od Britanaca) veza sa Istokom, bolje je da i ne govorim. S druge strane, svakako je našoj današnjoj boljoj informisanosti umnogome doprinela velika informatičko-tehnološka razvijenost, čiji smo svedoci u poslednje vreme.
Kažu da je danas Istok religiozniji od Zapada, a i čvršće vezan za tradiciju. Takodje, Istok je meditativniji. Pored toga, narodi Istoka gledaju probleme čovekove sudbine kroz prilično drukčiju prizmu od naše, te su njihova shvatanja čovekovog bivstvovanja umnogome drukčija od naših.
Moja namera nije ni da uporedjujem Istok sa Zapadom, iako je to teško izbeći. Nastojaću da se držim jednostavne postavke «Istok je Istok, Zapad je Zapad». Naime, blisko mi je mišljenje R. Kiplinga da se Istok i Zapad nikada neće sresti, mada se od njegovog vremena mnogo toga promenilo. Skoro da sam spreman da poverujem da i ne treba da se sretnu. Neka cveta hiljadu cvetova.
Andre Malro (Malraux) je jednom rekao «da će XXI vek biti religiozan, kao reakcija na agnosticizme i ateizme XX veka». Iako se mnogi neće složiti da će ateizam biti tako lako odbacivan u ovom veku, pokazaće se, veruju mnogi, da počinjemo da živimo u nekom «postateističkom vremenu». Na planetarnom nivou pridavaćemo više značaja problemima kojima se religije bave, što znači nama samima, jer je pitanje spasenja čoveka glavna odrednica svih religija. To će voditi našem boljem samopoznavanju, a nema važnijeg zadatka za čoveka nego da, sokratovski rečeno, spozna samoga sebe. To je osnovno polazište svega.
Kaže se da čovek procesom upoznavanja Boga ili bogova upoznaje samog sebe. Naravno, može se reći i obratno. S tim u vezi, ukazujem da je još Sv. Avgustin, jedan od najlepših svetačkih likova celokupnog hrišćanstva, govorio u svom obraćanju Bogu: «Ako upoznam sebe, upoznaću tebe» (Noverium me, noverium te).
Isidora Sekulić je rekla: «Religiozni ideal čoveka je u sledećem: popraviti život, očistiti dušu, spremiti se za smrt».
Generalno govoreći, sve religije sveta nastoje, dakle, da pomognu čoveku da se spase. Nude veru u spasenje, a mnogi učeni ljudi kažu da vera ma u koga ili ma u šta - pomaže. Neki smatraju da se život jednostavno ne bi mogao izdržati kada ne bi postojala vera. Stoga, ljudsko verovanje u natprirodne sile, kao i ljudsko osećanje da je nešto sveto, ima dugu istoriju. Smatra se da neuki ljudi greše što veruju da je svet koji vidimo sve što postoji. Bhagavad-Gita, jedna od prastarih hinduističkih knjiga, cenjena širom sveta kao mnogovažeći filozofsko-religijski traktat, kaže «da je opravdana vera i onih koji se mole drugim bogovima, duhovima predaka ili elementarnim silama, ako to čine - sa verom, jer Uzvišeni prihvata svaku formu koju molilac zamisli». Indijski filozof S. Radakrišnan je u pravu kada kaže da Bog pomaže onima koji, bez ikakve druge nade, padaju pred njegove noge. A ljudi se, neki češće neki redje, povremeno nalaze u beznadežnim situacijama? Zato se nada mnogih ljudi bazira na verovanju.Postoji mišljenje da niko nije toliko tašt zbog svoje religije, kao onaj koji ne poznaje nijednu drugu. Upoznavanje sa istočnjačkim religijama, pa makar i na prilično površan način, doprineće boljem razumevanju naše sopstvene religije, kulture, ali i života uopšte.
Ne smatram da treba, pa ni da bi bilo lako, praktikovati neku od religija sa Istoka u našoj sredini, jer one su povezane sa institucijama kultura koje su nama strane, sa sistemima vrednovanja koji su nama daleki. Medjutim, nema sumnje da ima stvari koje, na naš način i u našim mogućnostima, mi možemo i treba da naučimo, ili da - odučimo.
Istočnjačke religije pokazuju, više nego neke druge religije, da je čovek deo prirode i da najbolje ispunjava sebe u skladu s prirodom, a ne u njenom potčinjavanju sebi. Smatram da je ovo jedna od bitnih odrednica u shvatanjima Istočnjaka uopšte.
Religije o kojima nešto više znamo, u prvom redu biblijske (hrišćanstvo, islam i judazam), a i mnoge druge, uče da treba voleti bližnje svoje, pa i neprijatelje. Medjutim, istovremeno, one nemaju mnogo razumevanja za nevernike, još manje za pagane koji se klanjaju idolima, jer su - isključive. One poručuju: «Nemaj drugog Boga, osim mene»! A svaka jeres, to naročito, smatra se velikim grehom, pa i kriminalnim činom. Ozbiljne knjige beleže, da podsetim, da su za vreme Inkvizicije u Španiji i drugde po Evropi, svakog dana gorele lomače «u slavu Božiju» i spaljivani su - jeretici (ne nevernici, dakle, već jeretici), ali i veštice. Takvi pristupi, u ime religije, naneli su mnogo zla i nesreća ljdima i čovečanstvu. Religije sa Istoka se, uglavnom, tako ne ponašaju - jeretici se ne kažnjavaju. One su, dakle, mnogo manje isključive od biblijskih, neke od njih tolerišu vernicima da se u isto vreme klanjaju i drugim bogovima, ako oni misle da je to dobro za njih. Tako, recimo, u Japanu imamo slučajeve da su ljudi istovremeno šintoisti i budisti, iako te dve vere nemaju ničeg zajedničkog.
Cilj najvažnijih filozofsko-religijskih sistema Istoka jeste oslobodjenje čoveka (mokša, nirvana) od «bolnosti egzistencije». Mudraci kažu da ono predstavlja «prevazilaženje sveopšte ljudske uslovljenosti u svemiru». Hinduistički teolozi smatraju da oslobodjena duša ponovo stiče svoju prividnu potpunost, od koje je odvlače greh i zabluda. Pesnici kažu da se oslobodjenim čovekom smatra onaj koji je «jednak u zadovoljstvu i bolu i nepomućen dobrim i zlim».
Učenja o oslobodjenju čoveka jesu prvenstveno filozofskog karaktera, mada su neminovno isprepletena s religioznim shvatanjima, pa je irelevantna dilema da li čine religiju ili filozofiju.
Meditacija u istočnjačkim religijama ima poseban značaj. Učeni ljudi izbegavaju da daju definiciju meditacije, premda neki kažu da je ona stotina puta vrednija od prostog intelektualnog razmišljanja. Prvenstveno omogućava čoveku da shvati šta nije dobro u njemu samome. Zapravo, cilj meditacije jeste zaustavljanje kolebanja svesti, što podrazumeva uklanjanje svake voljne aktivnosti, tako da se duh okreće ka unutrašnjosti, kako bi se došlo do bolje samospoznaje.Na Istoku se život, izgleda, lakše prihvata takvim kakav jeste, ali i takvim kakav nije.
Antoni De Melo, koji je kao teolog-psihijatar veliki deo života proveo na Istoku, kaže: «Sve se menja u dobru za one koji vole Boga. Čovek iznenada shvati da je sve dobro, što god da mu se dogadja. To znači da smo se probudili i ne tražimo više da nam se dešavaju samo dobre stvari». Treba se, dakle, probuditi, to vodi oslobodjenju, jer samo budjenje predstavlja - oslobodjenje.
Na kraju, pada mi na pamet da je negde na kraju XIX veka, u predgovoru svog univerzitetskog udžbenika o Rimskom pravu, jedan francuski profesor bio ustvrdio «da je knjiga pisana za studente, pa naučnici nemaju u njoj šta da traže». Pošao je od pretpostavke da početnike, «koji se nalaze u predvorju nauke», ne treba opterećivati preteranim detaljima, već im dati samo ukratko izložene osnovne informacije. Tim principom ću se ja rukovoditi, pa ni ovde naučnici nemaju šta da traže. Pristup je, dakle, posve pučki - kako bi rekli Hrvati; nema velikih objašnjenja, ni preterano dubokih analiza, jer smatram, kao što neko reče, da «uistinu govoreći dubokih analiza i nema». Medjutim, ako bilo koju činjenicu od stvarnog značaja za istočnjačke religije pogrešno interpretiram, makoliko da ću izbegavati direktne interpretacije, nikome ne može biti žalije zbog toga nego meni samome. A manje važni propusti neka mi budu oprošteni od onih koji bolje poznaju materiju, a koji eventualno budu čitali ovo štivo. Naravno, neko mi može zameriti da o istočnjačkim religijama govorim s naivnošću i čednošću zapadnog čoveka, što me neće naljutiti.
S druge strane, makoliko ću se truditi da štivo koje sledi bude prikazano na što jednostavniji način, ne obećavam da će sve biti baš tako prosto i lako shvatljivo - jer u pitanju je izuzetno složena problematika. Sauve qui peut!.
Naravno, ozbiljna dilema o postojanju, odnosno nepostojanju Boga (što nije svrha ovog posta) može čoveka zaludeti, pa takvu besposlicu ne smemo sebi dozvoliti, he, he, he...
Završavajući ovaj post, želim da kažem i to da je moj lični odnos prema religijama pomalo na liniji odnosa ruskog pisca Aleksandra Genisa (živi u SAD), koji kaže: «Ja toliko poštujem svaku religiju da nijednoj ne verujem». Mislim, ne verujem - potpuno.
Sledi nastavak.