Utorak - 6. dan
Rodin-ov muzej je na levoj obali Sene, u mirnom kraju i finoj ulici. Smesten je u kuci u kojoj je Rodin radio, ziveo... - ili sam tako ja mislila. Kad smo prisle ulazu shvatile smo da je kuca u stvari palata. Od onih u kojima nisu ziveli kraljevi nego pravi bogati Parizani. Cak i za uspesnog umetnika, sto je Rodin postao u svojoj kasnijoj karijeri, to je ipak bilo previse. Palata - Hôtel Biron - ima zanimljivu istoriju. ( U Parizu se rezidencije aristokratije i burzoazije iz vremena koga vise nema zovu hôtels). Narucena u prvoj polovini 18-og veka od vrlo uspesnog clana pariske burzoazije, plenila je svojom lepotom fasade i unutrasnjeg dekora. Kasniji vlasnik, maréchal de Biron po kome od tada nosi ime, je terene oko palate pretvorio u jedan od najlepsih parkova u gradu, o kome su pisali vodici za bogate putnike iz tog doba. Ruski prestolonaslednik koji je putovao incognito sa svojom madame 1782. kao comte i comtese du Nord je opisao park kao jedno od cuda Pariza, sa bastama, lejama, dizajniranim prolazima, kupolama, pagodama i slicnim krasotama. Tokom Revolucije palata pocinje da gubi svoj sjaj, sa stanarima koji ne dodaju na lepoti, ali ne odrzavaju ni onu originalnu. U 19. veku postaje internat za devojcice iz aristokratskih i bogatih kuca, sa naglasenom hriscansko-isposnickom crtom. Devojcice zive bez grejanja i tople vode, sve dekoracije iz palate su uklonjene - ogledala, paneli, tapiserije, detalji - i baste potpuno zapustene, sa ciljem da ih izlece od lepote, valjda. To traje do 1905. kada je palata konfiskovana u procesu odvajanja drzave i crkve. U tako je losem stanju da su napravljeni planovi da se srusi. Posto su administracije dosta spore, i oronula palata je ipak palata, u medjuvremenu se u nju useljavaju u razlicitim periodima brojni umetnici: Jean Cocteau, Henri Matisse, poznati glumac iz tog vremena de Max, a Isadora Duncan ima svoju baletsku skolu u jednom od paviljona u parku, koji je od tada srusen. Na nagovor Rilkea, Rodin se useljava 1908-me u jedan deo zgrade. Iako je zvanicno ziveo i radio na drugoj adresi, odusevljen prostorom on ga puni svojim skulpturama i crtezima, i u parku sve vise njegovih skulptura zauzima svoja mesta. Tu ga posecuju mnogi zvanicnici i obozavaoci. Drzava kupuje palatu 1911-te godine, dodeljuje jedan deo nekom vaznom liceju, a za ostatak Rodin predlaze ugovor: on ce zavestati sve svoje radove i kolekciju sakupljenih radova drugih umetnika drzavi ako se tu napravi muzej posvecen njemu. Iako su predlog podrzali mnogi uticajni ljudi, ne ide sve glatko. Njegova popularnost je i dalje malo mutna - neki jos uvek smatraju njegove skulpture zacinjene djavoljim maslom. Polako se odobravaju donacije, Rodin dodaje i svoje arhive i fotografije kolekciji, sva prava, ma sve sto hoce, i umire 1917. Muzej je zvanicno otvoren 1919. godine. Talenat je sjajna stvar, razmisljam na temu, ali bez samozivosti ili dovoljno obozavalaca umetnik ima mozda u, m, t i k - tj. nista.
I tako smo se nasle u jednoj lepoj palati sa ogromnom bastom, po kojoj su rasporedjene statue usred zelenila, kraj njih klupe da se posmatraju u miru. Ne moze se zamisliti lepse okruzenje i potpuno razumem da bi Rodin potpisao sve da ispuni sebi ovakvu jednu zelju. Prekrasno, smireno, zeleno, harmonicno mesto, nezno dodiruje oci i cula. Mogla sam danima da setam polako, sednem na klupicu, izujem probleme, raskopcam misli, i bitisem. Svemirski, zemljano. Na ‘Mislioca' smo naisle prvo, i takav je stvarno, surovo zamisljen, ali ‘Kapije Pakla' su neverovatno dirljive u uzasu poslednjeg trzaja humanosti, ili kako to gresnici zamisljaju. I statua Balzaka - kocoperan, lud, cupave kose - ima prepoznatljivu ljudskost. ‘Burghers de Bruges', grupa gradskih otaca deluje zastrasujuce posvecena poslu uredjivanja sveta po sebi i svome. Iznad svega toga je plavo nebo kao otvorena vrata razuma - sve ulazi. Unutra su skulpture od mermera, manji radovi, studije, jedna soba je posvecena radovima Camille Claudel. Ona je izuzetan skulptor. Rodin je u planovima za svoj muzej izrazio zelju da se deo zgrade posveti njoj, sto se kasnije ostvarilo. Claudel je dosegla uspeh i nakon raskida sa Rodin-om, i vrlo brzo su prestali da je porede sa njim, cak je bila priznata za pravog umetnickog genija. I zaista, njene skulpture imaju jednu finu liriku, preciznost, delikatnost i snagu istovremeno, i pozelis da ih je mnogo vise. Ona je u napadima paranoje unistila mnoga svoja dela, a kasnije je bila zatvorena u ludnicu od strane svog brata, u kojoj je provela 30 godina, do smrti. Paul Claudel je kao naslednik poklonio neke od skulptura nakon smrti svoje sestre, a muzej je kasnije dopunio kolekciju kupovinom njenih najboljih dela. Ona je inspirisala njega, on je inspirisao nju, ali je nju to daleko vise kostalo.
Posle muzeja hodale smo tihim, lepim ulicama prema muzeju d'Orsay. Mnogo mi se dopao taj kraj, koji verujem ni u najguscim mesecima godine ne gubi fini osecaj spokoja. Muzej d'Orsay je opsednut turistima. Sama zgrada muzeja je opet vrlo lepa - stara zeleznicka stanica sa staklenim krovom, sirinom, duzinom, puna vazduha i lepog disanja, po mnogima najlepsi muzej u gradu - i kolekcija u muzeju je neverovatno bogata. Ali u najpopularnijim sobama se bukvalno ne moze prici platnima a da ti neko ne dise u vrat, gura lakat u ledja, udari te ramenom, ili prosto stane ispred nosa, i sve to nenamerno, a ni samo kretanje iz sobe u sobu nije jednostavno. Klinku je zanimalo da li imaju njenu omiljenu sliku Van Gogha, imaju jednu slicnu sa nocnim nebom i vrtoglavim zvezdama, cela soba Monet-a, pricala sam joj malo o tragicnoj sudbini Toulouse-Lotrec-a, prepoznala je neke tehnike koje su ucili u skoli, da bi se onda strpljivo gurale da vidimo Degas-ovu skulpturu male balerine, o kojoj ona ima knjigu/slikovnicu koja joj je se mnogo svidjala pre nekoliko godina, i platna sa drugim balerinama - i vise nismo mogle. Izasle smo na krov samo da malo uhvatimo vazduha pre nego sto smo pozurile ka izlazu. Napolju smo se slozile - da nam niko vise nije pomenuo muzeje! I tu me je klinka pogledala vrlo znacajno. Ja sam ta koja uvek insistira da obecanja treba odrzati. Bas je steta za nekolicinu, i u njima verovatno nisu bile guzve, ali bice prilike, i bice Pariza.
Drzale smo se za ruke i otrcale podalje od gomile. Sada znamo da grad ima nebrojeno tihih mesta, i shvatamo da se u Pariz moze doci iz bezbroj razloga ali sustinski da se u njega gleda, i da se on upoznaje. Najvaznije je doci cesto.
Za taj dan imamo jos jedan plan: nikako nam ne uspeva da pronadjemo neko od Clotildinih mesta iako ih redovno belezimo i izucavamo. Uvek ogladnimo neocekivano i na nekom neplaniranom mestu, koraci nas odvuku na ovu ili onu stranu i nista jos nismo uradile. Danas to mora da se promeni. Na mapi smo locirale nekoliko mesta koja nisu daleko od poslednjeg muzeja i odlucile se za dva koja su u istoj ulici, a blizu Luksemburskog parka. Jedino sto nam moze pokvariti planove je da su oba zatvorena, ali uhvatile smo se za tanku nit optimizma.
Jedno mesto je bilo zatvoreno a drugo je u stvari bilo dva mesta, u mirnom kraju koji je bio ni vrlo star ni vrlo moderan, a i star i moderan, sa posebnom patinom koju kao da su ovde izmislili - i nasu radost su izmerile i seizmicke stanice. Kad smo usle u prvi deo tog otkrivenog mesta to smo uradile kao lovci na blago, ili smo pale iz vasione, ili smo nesto jos nevidjeno. Sipale smo osmehe i ‘bon jour' u velikim kolicinama kao da delimo darove, i zalepile se ushiceno uz izlozbene vitrine. Christian Constant je cuisinier-restaurateur, jedna od kulinarskih zvezda Pariza iz poslednjih par decenija, koji je uveo neo bistro koncept, razvio ga, ispeglao, utirkao, uradio mu je sta je hteo prakticno sa jos nekolicinom slicno kreativnih... hocu da kazem da je nama posle visednevnog citanja Clotildinih avantura Christian bio vrlo poznat, i to sto su ova dva-mesta-u-jednom ovako van utabanih staza bila otvorena je apsolutno imalo neke veze sa tim poznanstvom preko veze. Prezentacija je, kako nas je vec Pariz navikao, bila savrsena. Jedan deo lokala je bio posvecen cokoladnim bombonama, tzv. truffles, drugi su okupirale dezertne kreacije, a treci je bio gurmanski. Mi smo vrlo brzo shvatile da ne znamo sta bi, i pokusale bi da objasnimo da smo znale kako da nam to uopste ne smeta, naprotiv. Ljubazna mademoiselle nam je pokazala da je café tj. salon de thé odmah vrata pored. Ali to nije bilo pravolinijski. Ta dva-mesta-u-jednom su delila ugao zgrade, koji opet nije bio neki narocito ostar, nego od onih blazih, i kad smo usle u café on je bio minijaturan, prakticno na ulici. Za jednim stolom je sedeo par Parizana koji su izgledali kao da su mogli da udju u knjigu ili su iz nje upravo izasli, i bilo je jos par stolova, a posluzitelj je bio jedan mladi crnac vunaste kose i toplog osmeha, koji je ostavljao utisak kao da smo svratile u njegov studio, zatekle ga malo nespremnog ali neka se slobodno smestimo, on ce nas ugostiti najbolje sto moze. Nije znao engleski, i to nam se svidjalo. Porucile smo prvo da nesto pojedemo, sto je ispalo savrseno - upravo smo ogladnile. Po hranu je nas suncano nasmejani domacin otisao iza ugla, u onaj prvi deo dva-mesta-u-jednom. To nas je tek osvojilo preko svake mere. Tako domacinski, improvizovano. Doneo je nase narudzbine, sipao meni casu vina, posluzio nas sa malecnim porcijama na lepim belim tanjirima, i pocela je da pada kisa. I kroz muziku iz zvucnika cuo se zvuk kise po ulici kroz otvoreni prozor i vrata. Sipila je u gustim transparentnim linijama, ali to nije bio pljusak vec prosto obicna pariska kisa, i bilo je neceg romanesknog u toj kisi cemu nisam tada mogla da dam ime, ne mogu ni sada, ali neka bude da je bila kao uvodni paragraf, ili mozda boja romana, ili atmosfera... Prosla je jedna madame sa kisobranom bez zurbe, pozdravila ga, on je stao kraj vrata i gledao u kisu, i klinka i ja smo imale osmehe zalepljene preko reda i jedan preko drugog, treceg i onog poslednjeg, vertikalno, pa popreko, sa strane - kao posteri ili moderna umetnost. I sve to pre nego sto smo probale nase posluzenje.
Posluzenje je bilo kao da su ga naslikali. Klinka je porucila kish, neki provansalski sa tackastim povrcem usred zutog, okruzen testom kao medaljon. Ja sam izabrala nesto sto je imalo jaje i lososa, gelirano u ovalnu strukturu, u kojoj su bila zarobljena zelena, crna i crvena zrna i jedan tanani listic. Njeno gastronomsko iskustvo je bilo najbolje od te vrste koje je ikada probala (‘ikada' u njenim godinama mozda ne znaci puno nekom odraslom, ali klinka je to vrlo ozbiljno mislila, i nije nista manje ocekivala), a moje - sa-vr-se-no.
Nakon tog posluzenja cekao nas je dezert. Prvo je klinka otisla sa domacinom iza ugla da izabere. On je dosao da bi video sta ona hoce, a na kraju joj je bio vodic. Preporucio je kreaciju koja je u sebi sadrzala reci: lesnik, orah, kesten, cokolada - ostatak je neopisiv. Kad se ona vratila ja sam otisla, opet uz njegovu pratnju. Odlucila sam se za nesto sa cokoladom i malinama, zbog same kombinacije boja, koja mi je jos uvek pred ocima. Prvo smo im se malo divile na tanjirima. Osecaj na kome smo vec sedele kao na magicnom jastuku je verovatno bilo nemoguce splasnuti, ali mi smo se sa dezertom popele jos vise. Tom mladicu u kafeu je izgledalo vazno da nam bude lepo.
Posle svega toga otisle smo u Jardin du Luxemburg. Usle smo otpozadi. Vrlo lep nacin da se udje u park, u stvari bastu jedne kraljice koja se posle smrti svog kralja povukla u ovaj deo grada - napravili su joj palatu po italijanskom uzoru (Maria de Medici se zvala) i bastu da ide uz njene najlepse uspomene iz detinjstva. Luksemburski park je jedan od omiljenih u ovom gradu. Nismo presle puno iza kapije kad smo naisle na decu na poni konjicima i par magaraca. Klinka je vrisnula ushiceno da nikad nije jahala na magarcu. Magarce je vodio jedan Arapin finih crta lica, a prodaju i organizaciju jedan veseli muskarac malo svetlije puti. Klinka se vrlo brzo nasla na ledjima magarca zvanog Kiki u Luksemburskom parku, a Arapin i onaj drugi su se fino zabavili mojim limitiranim francuskim, ali bilo je zaista lepo u tom zelenilu videti decu tako radosnu, bez ikakvog veceg objasnjenja vec da jasu magarca. Nacin na koji je Arapin gledao u mamu nije imao puno veze sa time, ali kad je klinka kasnije rekla da je pitao tokom opustene setnje gde joj je tata, i da se vrlo zadovoljno nasmesio kad je cuo da nije dosao sa nama vec cami u nekoj maglovitoj dalekoj zemlji, mama je zaista mogla samo da se smeje, i smeje, Arapinu sa magarcima u parku jedne kraljice, ali najvise sebi. Ili joj se prosto smejalo.
I ovaj park je imao stolice kojima se gradjanstvo sluzi kako mu je volja. Obrisale smo kisu i sele da uzivamo. Uzivati u Luksemburskom parku zaista nije tesko. I onda je opet pocela kisa. Klinka se smeje, ja se mrstim iako mi je lepo, ali pada sve jace i mi trcimo ka prvom vecem drvetu da nas zakloni, a malo kasnije kad kapi pocnu da klize niz lisce sklanjamo se sa gomilom posetilaca parka pod jednu bastensku kucu. Preko puta fine staze je jedna ista takva, podjednako puna ljudi. Jedan tata opusteno prati putanje dveju devojcica koje slatko pricaju francuski u svojim kisnim kabanicama hodajuci u linijama koje slede logiku samo njima znanu, jedan drugi ima svoju devojcicu na ramenima i ona ga radoznala zapitkuje, kraj njih sede na stolicama studenti -Sorbona je blizu - i pricaju nesto vrlo filozofski, i ceo stisnut svet oko nas ceka da kisa posustane i nemaju sta drugo da rade nego gledaju u mokro drvece i kapi kako padaju s neba. Malo kasnije zaputile smo se ka kapiji i izasle na ulicu, mokru, sjajnu, parisku...I ovo je sesti dan u Parizu, najlepsi, rekla bih.
Pariz u brojevima (1) Pariz u brojevima (2) Pariz u brojevima (3)
Pariz u brojevima (4) Pariz u brojevima (5)