29. maja - 3. juna 1999. (Tuđmanov intervju)

(Dnevničke bilješke, 9. dio)

29/30. maj 1999 (subota)

Večernji razgovor s B. Kaže da se u Hrvatskoj ide u smjeru izjednačavanja „komunista" i „fašista", i na tim temeljima da se gradi politika za vrijeme nakon Tuđmana. Kaže da je „sve spremno za desnu diktaturu: policija ne reagira na tučnjave, desnica je preuzela vodstvo HDZ-a i čeka da Franjo umre, a ljevica (Tomac i Račan) ne postoji.

Pratim rasprave na nogometnom sajtu „nogomet.com". Uvjereni su da se rezultati namještaju, i da se favorizira „Dinamo" - koji se sad zove „Croatia". Rijeka - koja igra dobro ove godine - ne smije biti prvak. Po prvi puta se tu mogu naći i komentari - „ova država nije bolja od stare". No, glavni razlog tome su - „komunisti: Tudjman i Canjuga". Miljenko Jergović je nedavno o tom objašnjenju napisao dobar tekst u zadnjem „Feralu". Objašnjenje po kome je svo zlo izjednačeno s „komunizmom" i „komunistima" je zapravo potpuno tuđmanovsko. Rušeći Tuđmana, dakle, ruši se „komunizam", a ne nacionalizam. To znači - zaključujem iz toga - da se rušenjem Tuđmana nastoji sačuvati taj „tuđmanistički" diskurs. I nakon Tuđmana - Tuđman, ako ne u političkoj sferi, a ono u misaonoj.

Razgovor s Mirom. Kaže da će Caratan biti „idealan sugovornik" za Most (emisiju Radija Slobodna Evropa u koju me pozvao Omer Karabeg), jer je postao ekstreman u političkim stavovima, a prilično nesnalažljiv u načinu na koji ih izriče i brani.

1. lipnja 1999 (utorak) - Tudjmanov intervju za La Stampu

Nakon duge šutnje - praktički od početka bombardiranja nije rekao ništa značajno - Franjo Tuđman je iznio svoj pogled na rat, u intervjuu kojeg je dao Ingrid Badurini, za talijansku La Stampu. Vjesnik ga danas prenosi pod naslovom "Zbog šteta koje trpi, Hrvatskoj je u interesu da rat u Jugoslaviji prestane". Evo ga u cjelosti:

Pitanje: Predsjedniče, kako objašnjavate to što je upravo sada došla optužba protiv Miloševića od Suda u Haagu i kakve će posljedice ona imati na rat?

Tudjman: Optužba je došla sada jer, očito, dva mjeseca napada NATO-ovih snage nisu dali očekivane rezultate, odnosno nisu natjerali Miloševića da napusti scenu. Radi se o pokušaju, putem Haaškog suda, udara na Miloševića kao pravog krivca za velikosrpsku politiku. No, žele se postići i promjene u zemlji.

Vjerujete li da će ta situacija pomoći promjeni i tko bi, po Vašem mišljenju, mogao biti novi sugovornik?

Ne znam. Ne mogu to predvidjeti. Tijekom svih ovih godina, od 1992. do daytonskih mirovnih sporazuma, međunarodna je zajednica tražila drugoga sugovornika u Beogradu, no na kraju je uvijek dolazila do zaključka da ga nema i da su svi drugi iznosili još radikalnije zahtjeve od Miloševića.

Što osobno osjećate spram Miloševićeve sudbine, hrvatskog neprijatelja broj jedan?

Naravno, on je bio najveći neprijatelj Hrvatske. Treba ipak znati da nije on bio idejni tvorac »Velike Srbije«. Nacrt »Velike Srbije« rođen je u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU). Milošević je samo bio onaj koji ga je proveo.

Jeste li očekivali da će ovako završiti?

Da će biti poražen, jesam. Jer, unatoč činjenici da je svim svojim snagama vodio agresiju protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, od Slovenije je odustao, bio je poražen i na političkom i na vojnom planu. Takav poraz Srbija nije pretrpjela od vremena Kosovske bitke, prije više od šest stotina godina. No, u provedbi plana »Velike Srbije«, Milošević je pokazao više realizma od drugih srpskih političara. Bio je dovoljno realističan da shvati kako ne može računati na činjenicu da će Hrvatska prihvatiti srpska traženja za zaposjedanjem više od polovice njezina teritorija. No, ima i druga stvar. Međunarodna zajednica nikada nije u potpunosti shvatila da nedavni događaji na teritoriju bivše Jugoslavije nisu samo posljedice osobne Miloševićeve ili nečije druge politike, nego da uzroke treba tražiti u neriješenim pitanjima povijesnog nasljeđa, u raspadu Otomanskog Carstva, habsburškog carstva, Jugoslavije i u sukobima između Zapadne Europe i Rusije.

Što će se dogoditi?

Svaki rat, dakle i ovaj, mora završiti, na ovaj ili onaj način, za stolom. Sama bombardiranja ne nose očekivane rezultate. Štoviše, čak bi se i moglo kazati da NATO-ove bombe na svoj način snaže moć ekstremističkih krugova i samoga Miloševića. Dovoljno je pogledati kako je reagiralo srpsko javno mnijenje, od koncerata na trgu do narodnih prosvjeda. To je iracionalno ponašanje. Treba, međutim, podsjetiti da Srbi još i sada slave obljetnicu bitke na Kosovu polju iz 1389. Danas postoje svi preduvjeti da srpski narod ovaj rat slavi sljedećih 600 godina. U Srbiji je pobijedila iracionalna velikosrpska ideja koja se temelji na postulatu: gdje ima ijednog Srbina, tamo je Srbija. A to je nešto na što zapadni svijet mora računati.

Između Srbije i Crne Gore, sukob je već postao otvoren. Hoće li doći do secesije?

Ne isključujem privremeno odcjepljenje Crne Gore, no još jednom treba biti realist. Povijesno, većina Crnogoraca orijentirana je prema »Velikoj Srbiji«. Od Vuka Karadžića, koji je u prošlom stoljeću nametnuo zajednički jezik Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, sve do Radovana Karadžića iz naših dana, koji je također Crnogorac. Od Puniše Račića, koji je ubio hrvatske vođe u jugoslavenskom monarhističkom parlamentu u Beogradu, do samog Miloševića, Crnogorca po rođenju. Zato se ne treba previše zanositi.

Nakon duge šutnje, Vi ste prije nekoliko dana iznijeli mirovnu inicijativu za Kosovo.

Ponajprije, nije istina da smo šutjeli. Hrvatska je zauzela stajalište - žao nam je radi neuspjeha političkih pregovora i da je došlo do okrutnog rata koji ne vidimo samo na Kosovu, nego u cijeloj Jugoslaviji. Ne može se zanijekati da je na neki način hrvatsko javno mnijenje bilo zadovoljno što vidi da Srbija sada osjeća ratne teškoće, one iste koje su Srbi nanijeli Hrvatskoj i Bosni. No, istodobno, hrvatsko javno mnijenje vrlo dobro zna da taj rat, koji na teritoriju Jugoslavije traje više od dva mjeseca, nanosi jako velike gospodarske i političke štete. I Hrvatskoj. Ne samo turizmu i dolasku stranoga kapitala. Zato je naš interes da rat što prije završi.

Nakon okrutnosti počinjenih protiv Albanaca, je li još moguće zamisliti neku autonomiju ili se neovisnost Kosovačini neizbježnom?

Već ima više od milijun albanskih izbjeglica. Teško je zamisliti da se ti ljudi mogu vratiti kućama u prijašnjim uvjetima. Bez nekog političkog rješenja neće biti mira. Povijesna je činjenica da je Kosovo kolijevka srpske nacije, da se na Kosovu nalaze najvažniji povijesni srpski spomenici, pravoslavni manastiri. Treba krenuti od stvarnosti, od demografskih izvješća, ali i od strateških interesa. Treba voditi računa o tomu, bez obzira tko je na vlasti u Beogradu. Treba, dakle, naći okvir unutar kojega će se moći stvoriti uvjeti za suživot tako da Srbi mogu zadovoljiti svoje nacionalne zahtjeve i osigurati si postojanje u dijelu Kosova u kojemu su prisutniji, dok u drugom dijelu treba zajamčiti najveću autonomiju Albancima.

Znači li to podjelu?

 Vjerojatno. Ne isključujem to.

Hrvatska je poduprla NATO-ovu akciju i ustupila svoj zračni proctor za savezničke zračne napade. Uzimajući u obzir složenu normalizaciju odnosa sa Srbijom, je li se radilo o teškoj odluci?

Jasno, to je bila teška odluka. No, Hrvatska nije imala drugog izlaza pred jedinstvom Europe i Amerike. Mislim da se isto može kazati za Italiju. Vaša zemlja sigurno nije sretna zbog ovog rata. Čuju se glasovi protivljenja u javnosti, ali i u službenim krugovima, jer rat pogađa i Italiju, štetama za turizam, bombama u Jadranu.

Ako bi se sukob nastavio i ako bi val srpskih izbjeglica htio ući u Hrvatsku, biste li ih prihvatili?

Ne.

Zašto?

Zato što bi to značilo u Hrvatskoj stvoriti novo Kosovo. Neovisnošću i rađanjem demokratske Hrvatske, nismo željeli da Srbi odu. Osobno sam upućivao pozive da ostanu, no oni su slijedili zapovijedi čelnika iz Srbije i otišli. Da nije bilo naše vojne pobjede, cijela bi Hrvatska bila veliko Kosovo, i gore. Svakog se dana u Hrvatskoj otkrivaju nove masovne grobnice. Pola milijuna hrvatskih prognanika istjerale su iz njihovih kuća srpske snage koje su zaposjele naš teritorij. Bit će potrebna desetljeća prije nego će se moći prevladati psihološke rane i prije nego će se stvoriti uvjeti za suživot. Ipak smo na tom polju postigli iznenađujuće rezultate; vratilo se 60.000 srpskih izbjeglica koje su napustile Hrvatsku.

3. lipnja 1999 (četvrtak)

Caratan odustao od Radio-Mosta kad je čuo da bi mu ja trebao biti oponent. Rekao je Omeru Karabegu da to ipak ne bi htio, jer mi je on bio profesor, pa da nije red da se javno sukobljavamo. Pa dobro...

Umjesto njega, Božo Kovačević iz HSLS-a. Razgovor je bio fair, vjerojatno ugodniji nego što bi bio s Caratanom. Ja sam inzistirao na pravnoj problematičnosti NATO-ove akcije, i na njenim nepovoljnim učincima, te na tome da ona otvara prostor za kaos u drugim krajevima svijeta, te za manje, a ne više demokracije u samoj Srbiji, i na Kosovu. On je branio intervenciju, koju vidi kao humanitarnu. Uspio sam postići da je ipak odustao od usporedbe Miloševića i Hitlera, te da je prihvatio da NATO zapravo ne brine puno o manjinama, a UN da je isključen iz cijele priče.

Sinoć je postignut (po prvi put) „sporazum" između G8 i Jugoslavije. Ako se radi o ozbiljnoj stvari (jer, u ratu u Hrvatskoj bilo je dvadesetak „sporazuma" prije pravog sporazuma), rat bi mogao brzo prestati. Komentari su različiti. Mediji u Britaniji to prikazuju kao pobjedu NATO-a, a u Beogradu kažu da je to daleko bolje od Rambouilleta, jer ne predviđa nikakav referendum o nezavisnosti, ni nakon tri godine, ni uopće ikada, kao što je navodno predloženo u Rambouilletu. David Owen kaže da nema nikakvog vojnog aneksa, za razliku od prethodnog „sporazuma", pa da se NATO ipak neće moći širiti po Srbiji izvan Kosova. Treće, navodno se radio o snagama i jedinicama UN, u kojima će biti i Rusi, te koje će biti - nominalno barem - pod kontrolom UN.

No, i NATO ima svoje razloge za zadovoljstvo. Srpske se trupe moraju u potpunosti povući s Kosova, a NATO će imati „glavnu ulogu" (essential role) u okviru UN. Kosovo će dobiti visoku autonomiju u okviru Srbije (ne i Jugoslavije, dakle ne kao treća republika). Garantira se teritorijalni integritet SR Jugoslavije. Owen kaže da je mnogo toga u tom dokumentu „nejasno" („very vague"), gotovo nečuveno nejasno. Kao da su njegovi mirovni sporazumi bili baš uvijek jasni.

KLA je već izjavila da ne dolazi u obzir da se izbjeglice vrate na Kosovo sve dok je u njemu srpska vlast.

Vidjet ćemo što će se dogoditi s Miloševićem nakon ovoga. John Simpson se pita: hoće li se bijes protiv NATO-a uskoro pretvoriti u bijes protiv njega, ili će on ostati „nacionalni junak". Hoće li moći upravljati zemljom kao optuženik za ratne zločine? Izgleda da se na kraju ipak ne ide na njegovo rušenje - možda i zato što je to sad manje moguće nego što je bilo prije rata - nego da se ostavlja samim srpskim državljanima da odluče između njega i svesrdne pomoći u obnovi zemlje. Između nastavka iste politike i prestanka izolacije Srbije.

Danas u Zagrebu ponovno napad na Stipu Šuvara, u Šenoinoj ulici. Jedan ga je mladić zaskočio s leđa (vjerojatno netko iz HSP-a, oni tamo imaju sjedište stranke), stavio mu pištolj na sljepoočnicu i okinuo. Vikao je, pritom, „ubit ću te, ubit ću te". Mira, s kojom sam razgovarao popodne, kaže da ne zna je li pištolj bio prazan, ili se metak zaglavio. Onda ga je u bijesu udario drškom pištolja po glavi. Odveli su ga u Traumatološku bolnicu, gdje su mu stavili tri šava na glavu. Tamo se zatekao i novinar „Večernjaka", pa će u sutrašnjim novinama vjerojatno biti i fotografija. Mira kaže da je situacija postala sve neizvjesnija, i sve opasnija. Zaoštrilo se. Kažem joj da Stipe više ne bi smio sam ići po gradu, nego autom ili taksijem. B. mi kaže da je situacija još i gora nego što se vidi u novinama. Đapić je zaprijetio Liniću (glavnom SDP-ovcu iz Rijeke) da će morati tražiti drugo mjesto boravka kad mu on dođe u Rijeku, jer je ovaj odbio sudjelovati na proslavi godišnjice Bleiburga, i nešto je rekao u tom smislu. B-u kažem da razmisli o preseljavanju u Britaniju, i traženju političkog azila. Prijetio mu je bivši ministar policije, Penić, prvo sudski a sad i izvan suda.

(Nastavlja se 12. aprila)