Prvi put sam video cvet pasiflore u Istanbulu blizu zgrade u kome je bio web studio za koji sam radio, a koji se nalazio na pet minuta laganog hoda od našeg stana. Imati posao tako blizu u tom megalopolisu je ravno zgoditku na lutriji. No, ja sam smatrao da mi to "pripada", jer je to bio ekvivalent onoga šta sam imao u Budimpešti – tamo sam stanovao jedan sprat iznad kancelarije.
Puzavica se penjala uz južni zid neke kućice koja je tamo među zgradama izgledala kao siroče. Kućica je bila, prema tabli iznad vrata, neko lokalno udruženje svirača saza (sargija). Sama puzavica nije bila bog zna šta i teško da bi je čovek zapazio. Međutim, negde krajem aprila tokom maja i juna bi na njoj počeli da se pojavljuju čudesni veliki cvetovi.
Nekoliko puta sam uzeo pelcer i probao da zapatim biljku o kojoj pojma nisam imao. Neuspešno. Pre selidbe na morje u nekoj radnji sam video sliku tog cveta na pakovanju semena, pisalo je Pasiflora. Ime poznato – blagi sedativ za pse koje nam je veterinar preporučio za smirenje pri stresnim situacijama kao što su selidba u shelter putovanja radi. Naravno, kupio sam seme i kasnije, već u južnim krajevima, probao da uzgojim biljku. Opet ništa.
Tada, već znajući ime biljke, sam saznao na internetu da se na engleskom zove Passion flower, da postoji zilion vrsta, da ju je lakše razmnožiti pelcerom nego semenom (ma šta kažeš), da su u cvetu pronašli mnogo hrišćanske simbolike, da je sedativ (što sam znao) i da se od listova spravlja čaj sa tim svojstvima (što nisam znao), ali isto tako da su pojedine vrste toksične, a da neke daju plod koji se zove marakuja. No, sve to teorijsko znanje nije ič pomoglo da semena proklijaju.
Avgusta 2007. smo kupili meni ovu spravu na kojoj tipkam (zapravo ovaj tekst kao i mnogi drugi je pisan rukom pa prekucan) i pomoću koje održavam kontakt sa "ostatkom sveta" iz ove vukojebine. Prodavac nam reče da imamo sat i po – dva slobodno dok on instalira glupu Win Vistu (razlog zašto sam kupio ovu, a ne neku drugu spravu je da je to bila jedina sa OS-om na engleskom). Elem, 'ajmo do Biteza, jednog priobalnog sela odmah do Bodruma koje će uskoro biti sa njim urabana celina. Šetajući tako Bitezom na jednoj ogradi oko neke vile videli smo lepu gustu puzavicu sa narandžastim plodovima u poluosušenom stanju. Fu je uzbrala nekoliko.
Te jeseni kad su se ti plodovi skroz osušili otvorila ih je i bacila seme iz njih u neke saksije. Fu po onoj čika Radovićevoj "sve što raste i treba da raste" zabada kojegdi raznorazna semena i koštice. Često se dešava da nešto nikne, a nemamo pojma šta. No, ovo se lepo primilo i napredovalo, tako da sam prošlog februara presadio nekoliko kod ograde oko kuće za pse. Prošlog aprila, verovali ili ne, tačno na moj rođendan, kad se otvorio prvi cvet nisam mogao da verujem očima i sreći. Pasiflora!!!
Ove godine je uranila. Danas su se otvorili prvi cvetovi i ja, eto, želim da to podelim sa vama. Ne mogu ni da zamislim eksploziju lepote kad se svi ovi pupoljci otvore.
Beleška na margini
Do tada (prošle godine) sam mislio da samo knjige "nalaze" put do nas kad treba, sad znam da isto važi i za biljke, a nešto mislim da to zapravo možda važi za sve.
Sećate li se onog bloga o avokadu koji je Gordana(c) objavila na rezervnom položaju onomad kad je blog puk'o ko zvečka? Nekoliko dana posle tog bloga, prilikom prvog odlaska u kupovinu kupili smo tri avokada i semena tretirali kao na fotografiji. Pre dve nedelje ono koje je pustilo najduži koren (ali nije proklijalo) smo stavili u zemlju, pre 3 dana je proklijalo, a sada je avokado već 1,5 centimetar visok.
Dok sam ulazio u kuću da skinem fotografije pasiflore, sad već drugi put na istom mestu, ugledah dva guštera kako rade na pravljenju potomstva. Šteta što je ovaj moj digitalni idiot zaista idiot pa ne mogu da pravim bolje fotke sitnijih stvari. No, eto još jedan dokaz da je proleće počelo – love is in the air čak i među gušterima.