Jedino gore od toga da vas ogovaraju je da vas NE OGOVARAJU.
***
Kada pomislimo na sada proslavljenog, koliko i svojevremeno ozloglašenog pisca, čije prezime baštini divljinu irskog folklora (Come away oh human child / To the waters and the wild... - do tačke prelepe grozote ovo „izvorište" emaniraju čuveni Jejtsovi stihovi), a ime široku savremenu publiku pre asocira na nagradu Američke filmske akademije, može nam pasti na um nekoliko mentalnih slika. Prvo, to je književnost, pre svega njegove komedije reske ironije, satire stavova i životnog stila britanske aristokratije, ali i Slika Dorijana Greja, odavno postajući metaforičkim motivom popularne kulture. Drugo, Oskar Vajld slovi se za velikog dendija, zabavljača visokog društva, dekadentnog i ekstravagantnog životnog stila, onoga ko je „sav svoj talenat investirao u život, a ono malo što je preostalo - u umetnost". Treća slika nosi davnašnji skandal, a sada prepoznatljiv pečat koji je izgubio „boju srama", a odnosi se na homoerotsku aferu sa lordom Alfredom Daglasom, zbog koje je Vajld osuđen na dvogodišnju robiju, oduzeta su mu deca i sva prava raspolaganja sopstvenim delima. Danas je, zasluženo, jedan od simbola gej pokreta, večito upozorenje na strogosti viktorijanskog morala, koliko i inspiracija-putokaz kada treba do kraja istrajati u svojim političkim uverenjima, odbivši da, po savetu prijatelja, pobegne u Francusku i izbegne kaznu, već je hrabro, gotovo sokratovski, prihvatio da nosi težinu presude i javnu sramotu kojoj je kao „sodomita" neminovno bio izložen. Iako ga je to postavilo u prokaženu poziciju unutar istorije, kako je i sam zapisao u De Profundisu, negde između Žila de Rica i Markiza de Sada.
Međutim, i kod Vajlda, kao i kod mnogih velikih ljudi od umetnosti i nauke, postoje delovi stvaralaštva koji bivaju zapostavljeni. Razlozi mogu biti raznovrsni, no kod onog, koji je tvrdio da samo plitki ljudi ne cene druge po izgledu, oni su nesumnjivo politički: dugo je u prvi plan isticana aforistično-ekscentrična strana „umetnika-zanesenjaka", kicoša opsednutog modom i ulepšavanjem, koji se nije puno bavio Životom, već Umetnošću, budući da „prvo imitira drugo". Kada je postala prihvatljiva njegova seksualna orijentacija, ili bar kada se o njoj otvoreno govorilo i kada je bila „opravdana" nesumnjivim umetničkim dometima i ikoničnom popularnošću koja i dalje narasta, njegova deklarisana politička pozicija socijaliste i anarho-komuniste ostala je u dubokoj pozadini, kao i njegov aktivizam na polju ženskih prava i poboljšanju životnih uslova u zatvorima Njenog veličanstva. Esej, u kome izlaže svoja politička uverenja pod uticajem Kropotkina, Duša čovekova u socijalizmu (The Soul of Man Under Socialism), dugo je bio isključivan iz antologija, a često je naslov poprimao i skraćenu formu - The Soul of Man. U njemu se jasno stvalja na stranu socijalizma, pokušavajući da ga s jedne strane poveže sa individualizmom, a sa druge sa Hristom i umetnošću. Za Vajlda, Isus je prvi veliki individualista, čiji je sam život najinspirativnije umetničko delo za generacije koje dolaze. Ujedno, on je prvi socijalista, koji vidi celo čovečanstvo kao svoju egalitarnu porodicu, te ženu, iako je prostitutka, postavlja kao sebi ravnu i zbog njene velike ljubavi izdiže je u Nebo, daleko iznad zemaljske, prizemne osude.
Jasno je da ovakvo političko stanovište smeta i Crkvi koliko i svetovnim vlastima, te nije iznenađujuće da je i nakon popuštanja moralnih stega XIX veka još dugo Vajld bio neprihvaljiv vladajućim ešalonima, iako se čini da je njegov liberalno-individualistički, libertetski i „socijaldemokratski" segment pogleda na svet, te proročka kritika autoritarnog socijalizma, mogao biti upotrebljen protiv „totalitarnog" komunizma u SSSR-u i, kasnije, državama istočne Evrope. Ipak, u eseju ima dosta nepodnošljivog za građanski svetonazor, stavova o nestanku braka, porodice i privatne svojine, stavova koji jasno korespondiraju tezama Komunističkog manifesta. Dodajući na to i bespoštednu kritiku kapitalizma, britanskog licemerja (kada je u pitanju tretman velikih umetnika kao što su Šeli i Bajron), opise užasavajućeg položaja radničke klase, kritiku humanitarizma, itd. jasno se vidi zbog čega je dominantna antikomunistička ideologija „od Vajlda napravila Oskara" tj. zašto je u drugi plan sklonila oštricu društvene kritike natopljenu otrovom ekskvizitnog sarkazma, a gotovo karikaturalno (pre)naglasila dendija, zagriženog estetu, onog koji na američkoj granici ima da prijavi carini „samo svoj genij".
Čini se da je takva slika i dan-danas dominantna. Kao da je zaboravljeno kako je Vajld, u svojstvu urednika časopisa The Woman's World, uneo emancipatorne elemente „feminističkog" karaktera, te da je nakon oslobađanja iz zatvora u Redingu napisao potresno pismo dnevniku The Times, opisujući brutalne uslove života zatvorenika, naročito dece, što je značajno poboljšalo njihov tretman. No, ponajviše je, u lavatorijumu političke prihvatljivosti, isprana njegova „revolucionarna" pozicija. Stiče se utisak da je Valjd kompromitovan i samim Vajldom: on je, po rečima Terija Igltona, „verovao u komunizam u pazama između otmenih večera". Umetnik je dao tome povoda, jer nije bio lišen kontradiktornosti, koje - u dalekom odzvučju glasa sirene Eho na izdisaju - podsećaju na mladog Marksa, istovremeno fasciniranog dostignućima kapitalizma i radikalno kritičnog kada je upitanju njegov „temelj" - klasna eksploatacija. Analogno ocu naučnog socijalizma, Oskar je (o)mamljen zaslepljujućim sjajem visokog društva (biće to plamen sveće za noćnog leptira, ispostaviće se naknadno), ali ne preza da mu se javno, kroz svoje komedije, rafinirano-resko podsmeva (pomalo oportuno računajući na naklonost engleskog plemstva ka samoironiji). Takođe, treba imati u vidu da je Vajld pre svega umetnik, a ne socijalni filozof ili naučnik - on govori iz „emotivne" perspektive, poetsko-bajkolikim jezikom obrađujući raznovrsne političke refleksije i filozofeme svog vremena, koje nisu lišene naivnosti i zabluda. Otud utopističko-poetski tonaliteti Duše čovekove u socijalizmu, prizvuk koji se danas može spasiti upravo insistiranjem na nemogućem, na politici koja zahteva utopiju i otvoreno govori da traži „neostvarivo". U savremenom dobu cinizma, maštariti o boljem društvu aktivnost je za podsmeh per definitionem, baš zato što je nužna polazna tačka socijalne reforme: moramo naivno verovati da je moguć bolji svet da bismo mu uopšte mogli zamisliti ozbiljnu alternativu. To znači da u prevazilaženju Vajldove političke paradigme moramo krenuti od samog Vajlda, čiji je utopizam prvi korak ka mogućnosti nove stvarnosti - duša čovekova, u raljama kapitalističkog života (da, draga Štefice!), još uvek sanjari o socijalizmu.
***
Zbog navedenog, esej Duša čovekova u socijalizmu uskoro se pojavljuje u izdanju Karpos books-a (http://karposbooks.com/). Kako je moja malenkost dobila tu zahtevnu čast da ga prevede (kao rezultat uspešnog konkursa kod fondacije Irish Literary Exchange), poklanjam vam nekoliko uvodnih strana još uvek "prve ruke" prevoda, kao najbolju najavu. Uživajte, maštajući sa Vajldom.
DUŠA ČOVEKOVA U SOCIJALIZMU
Glavna prednost uspostavljanja socijalizma biće, bez sumnje, činjenica da će nas on osloboditi bedne neohodnosti da živimo za druge. Neophodnosti koja, kako sada stvari stoje, tako mučno pritiska gotovo svakog. U stvari, jedva da joj iko može izmaći.
U toku veka, veliki čovek od nauke kao Darvin (Darwin), veliki pesnik kao Kits (Keats), istančani kritički duh kao Renan (Renan), vrhunski umetnik kao Flober (Flaubert) mogao je s vremena na vreme da se osami, držeći se dalje od domašaja bučnih zahteva drugih, stajući „pod zaklon bedema" kako Platon kaže, ostvarujući savršenstvo onoga u njemu, na njegovu neuporedivu dobrobit i na neuporedivu i trajnu dobrobit celog sveta. Oni su, međutim, izuzeci. Većina ljudi zagorča sebi život nezdravim i preteranim dobročinstvom - silom prilika. Okruženi su odvratnim siromaštvom, odvratnom ružnoćom i odvratnom glađu. Neizbežno je da time budu duboko pogođeni. Osećanja čovekova pokreću se brže od njegove mislenosti; i, kao što sam pre izvesnog vremena naglasio u članku o ulozi kritike, daleko je lakše saosećati sa onima u patnji, negoli biti misli sklon. Shodno tome, hvale vrednim, ali pogrešno usmerenim namerama, oni se vrlo ozbiljno i vrlo osećajno posvećuju zadatku isceljenja zala koja uviđaju. Međutim, njihovi melemi ne isceljuju, samo produžuju bolest. Doista, ti lekovi deo su bolesti sâme.
Oni pokušavaju da reše problem bede tako što, na primer, održavaju siromašne u životu; ili ih zabavljaju, u slučaju onih najnaprednijih.
Međutim, to nije rešenje: to samo povećava teškoće. Ispravno je učiniti napor i na takvim osnovama ponovno sagraditi društvo da siromaštvo bude nemoguće. A vrline dobročinstva samo su sprečile ostvarenje tog cilja. Kao što su najgori robovlasnici bili dobri prema svojim robovima i tako sprečili da užas tog poretka spoznaju oni koji su od njega stradali i onemogućili da ga razumeju oni koji su o njemu promišljali, tako, u sadašnjim prilikama u Engleskoj, ljudi koji čine najviše štete jesu ljudi koji pokušavaju da učine najviše dobra, makar imali čitavu povorku ljudi koji su zaista proučili problem i poznaju život - obrazovanih ljudi koji žive u Ist Endu (East End) - koji se javno oglašavaju, preklinjući zajednicu da se uzdrži od čovekoljubivih poriva kao što su milosrđe, dobrotvornost, i tome slično. Oni tako čine s obzirom da takvo milosrđe unižava i obeshrabruje. U potpunosti su u pravu. Dobročinstvo stvara mnoštvo grehova.
Treba reći i sledeće: nemoralno je koristiti privatnu svojinu radi olakšanja stravičnih zala koja su posledica institucije privatnog vlasništva. To je istovremeno nemoralno i nepravično.
Socijalizam će, naravno, sve ovo promeniti. Više neće biti ljudi koji žive u smradnim sobičcima i smrdljivim dronjcima, odgajajući nezdravu, izgladnelu decu u sred nepodnošljivog i potpuno odvratnog okruženja. Sigurnost društva neće zavisti, kao danas, od vremenskih prilika. Ukoliko zavlada mraz, stotine hiljada besposlenih radnika neće lutati ulicama u grozomorno bednom stanju, preklinjući svoje susede da im udele milostinju, skupljajući se ispred vrata gnusnih prihvatilišta ne bi li se dokopali korice hleba i nečistog prenoćišta. Svaki član društva učestvovaće u njegovom opštem blagostanju i sreći, i ako nastupi mraz, nikome neće zbog toga biti ništa gore.
S druge strane, Socijalizam će predstavljati vrednost samo po sebi zato što će dovesti do Individualizma.
Socijalizam, Komunizam, ma kako ga nazvali, obnoviće društvo do ispravnog stanja potpuno zdravog organizma i osiguraće materijalno blagostanje svakog njegovog člana, premećući privatnu u društvenu svojinu i smenjujući suparničko nadmetanje saradnjom. U stvari, on će Životu pružiti pogodnu osnovu i pogodno okruženje. Međutim, da bi se Život u potpunosti razvio do najvišeg stepena savršenstva, potrebno je još nešto. Individualizam. Ukoliko je Socijalizam autoritaran, ako postoje Vlade naoružane privrednom moći kao što su danas naoružane političkom, ukoliko, rečju, budemo imali Industrijske Tiranije, onda će poslednje čovekovo stanje biti gore od prvog. I dan-danas, kao posledica postojanja privatne svojine, veliki broj ljudi kadar je da razvije izvesnu, veoma ograničenu meru individualizma. Oni ili ne moraju da zarađuju za život, ili su u mogućnosti da biraju delokrug rada koji im odgovara i u kome uživaju. To su pesnici, filozofi, naučnici, ljudi od kulture - rečju, pravi ljudi, ljudi koji su sebe ostvarili i preko kojih celokupno Čovečanstvo zadobija delimično ostvarenje. S druge strane, postoji puno ljudi koji su, nemajući sopstveni imetak, uvek na rubu umiranja od gladi, nagnani da rade poslove tegleće marve, da obavljaju delatnosti potpuno im strane, na koje ih primorava bespogovorna, nerazumna, unižavajuća tiranija nemaštine. To su siromasi, i među njima nema uzvišenog držanja, ljupkog govora, civilizacije, kulture, istančanosti u uživanjima ili životne radosti. Od njihove zajedničke snage Čovečanstvo crpi mnogo u smislu materijalnog procvata. Međutim, to su isključivo materijalni plodovi, a siromašan čovek sam je po sebi potpuno beznačajan. Jedva da predstavlja beskrajno sićušan atom sile koja ga, daleko od uvažavanja, slama: odista, ona ga više voli skršenog, jer je tako umnogome pokorniji.
Naravno, može se reći da Individualizam stvoren u uslovima privatne svojine nije uvek, ili čak po pravilu nije od izvrsne ili velelepne sorte, kao i da siromasi, ako nemaju kulture ni ljupkosti, imaju mnogih vrlina. Obe tvrdnje sasvim su tačne. Posedovanje privatnih dobara često čini ljude dozlaboga nemoralnim, i to je, naravno, jedan od razloga zbog koga Socijalizam želi da se reši te institucije. U stvari, imetak zaista predstavlja neugodnost. Pre nekoliko godina, ljudi koji su putovali uzduž i popreko ove zemlje, govorili su da svojina obavezuje. Govorili su to često, nadugačko i naširoko, tako da je na kraju i Crkva počela to da ponavlja. Danas se taj glas čuje sa svake govornice. I savršeno je istinit. Svojina ne samo da obavezuje, već ona stvara toliko obaveza da je njeno posedovanje u većem obimu prava muka. Ona iziskuje beskrajna potraživanja, beskrajne posvećenosti poslu, beskrajne brige. Kada bi imetak donosio samo uživanja, mogli bismo ga podneti - ali ga obaveze čine nesnosnim. Moramo ga se rešiti u interesu bogatih. Treba priznati bez ustezanja vrline siromasima, ali one su žaljenja vredne. Često nam govore da su siromašni zahvalni na milostinji. Neki od njih bez sumnje jesu, ali najbolji među njima nisu nikada zahvalni. Oni su nezahvalni, nezadovoljni, neposlušni i buntovni. I imaju pravo da budu takvi. Milostivost doživljavaju kao tragikomični, neprikladni vid delimične nadoknade, ili bolećivog davanja, koji često sledi drzak pokušaj milosrdnika da zavede tiraniju nad njihovim privatnim životima. Zašto bi trebalo da budu zahvalni za mrvice koje padaju sa bogataških trpeza? Trebalo bi da sede za stolom i počinju to da spoznaju. Što se tiče nezadovoljstva, čovek koji ne bi bio nezadovoljan takvim okruženjem i tako bednim načinom života bio bi savršeno beslovesan. Neposlušnost, u očima proučavalaca istorije, iskonska je ljudska vrlina. Kroz neposlušnost je ostvaren napredak - nepokornošću i pobunom. Ponekad, siromasi su predmet hvale zarad svoje štedljivosti. Ali preporučiti štednju siromašnom groteskno je i uvredljivo. To je kao savetovati čoveka koji umire od gladi da jede manje. Za gradskog ili seoskog radnika štednja bi bila potpuno nemoralna. Čovek ne bi trebalo da pokaže da može živeti kao bedno hranjena životinja. Trebalo bi da odbije da tako živi, i da ili krade ili da zahteva socijalnu pomoć, što mnogi smatraju vidom krađe. U vezi sa prošenjem, sigurnije je prositi nego uzeti, ali je izvrsnije uzeti nego prositi. Ne, siromah koji je nezahvalan, nečuvaran, nezadovoljan i buntovan jeste prava osoba, i ima mnogo vrednog u sebi. U svakom slučaju, on predstavlja zdrav protivglas. Što se tiče vrlih siromaha, možemo ih sažaljevati, naravno, ali im se nikako ne možemo diviti. Sklopili su lično primirje sa neprijateljem i prodali prava, koja im rođenjem pripadaju, za neukusni čorbuljak. Sigurno je i to da su izuzetno glupi. Mogu u potpunosti da razumem čoveka koji prihvata zakone koji štite privatno vlasništvo, podležući porivu gomilanja svojih dobara, sve dok je sposoban da pod tim uslovima ostvari nekakav oblik bajnog i misaonog života. Ali mi je gotovo neverovatno kako čovek, čiji je život unakažen i zakonima načinjen mrskim, može prećutno podržavati njihov opstanak.
Ipak, nije teško za to naći objašnjenja. Jednostavno: beda i siromaštvo su u potpunosti unižavajući, i učinkovito parališu prirodu čovekovu tako da ni jedna klasa nikada nije svesna sopstvenog stradalništva. To treba da im saopšte drugi ljudi, a njima se najčešće ne veruje. Ono što krupni poslodavci govore protiv agitatora neupitno je istinito. Agitatori su grupa smetala koja se u sve meša, ljudi koji odlaze nekom savršeno zadovoljnom društvenom sloju i rasipaju po njemu seme nezadovoljstva. To je razlog zbog koga su agitatori tako preko potrebni. Bez njih, u našem nepotpunom stanju, ne bi bilo napretka ka civilizaciji. Ropstvo je iskorenjeno u Americi, ne kao posledica kakve delatnosti robova, ili čak naročite želje njih samih da budu slobodni. U potpunosti je ukinuto sasvim nezakonitim delanjem izvesnih agitatora u Bostonu i drugde, agitatora koji sami nisu bili robovi, ni robovlasnici, niti su zaista imali bilo kakve veze sa tim pitanjem. Bez sumnje, abolicionisti su upalili zublje, započeli čitavu stvar. Zanimljivo je primetiti da ne samo da ih robovi nisu značajnije podržali, nego abolicionisti teško da su pridobili i njihovu naklonost; i kada su se na izmaku rata robovi našli slobodnim, našli zaista toliko potpuno slobodnim da su bili slobodni i da umru od gladi, mnogi od njih gorko su zažalili zbog novog stanja stvari. Za mislioca, najtragičnija činjenica cele Francuske revolucije nije smaknuće Marije Antoanete (Marie Antoinette) zarad njene titule kraljice, već to što su izgladneli seljaci Vandeje (Vendee) dobrovoljno odlazili da poginu zarad gnusnog cilja odbrane feudalizma.
Jasno je, dakle, da nikakav autoritarni Socijalizam nije pravo rešenje. I dok u sadašnjem poretku veoma veliki broj ljudi može živeti životom koji poseduje određenu meru slobode i izražaja i sreće, u režimu industrijsko-kasarnskom, ili u sistemu privredne tiranije, niko uopšte ne bi mogao da ima bilo kakvu slobodu. Deo naše zajednice praktično u ropstvu i to je žaljenja vredno, ali je detinjasto predlagati da se problem reši porobljavanjem celokupne zajednice. Svakom čoveku treba ostaviti slobodu izbora zanimanja. Ne sme biti izložen nikakvom obliku prisile. Ukoliko je to slučaj, njegov rad neće biti dobar za njega, neće biti dobar sam po sebi, i neće biti dobar za druge. Pod radom prosto mislim na delatnost bilo kakve vrste.
Teško je i pomisliti da bi danas bilo koji socijalista ozbiljno predlagao da kakav inspektor svakog jutra proverava da li je svaki građanin ustao i obavio osam sati fizičkog posla. Čovečanstvo je prevazišlo taj stadijum, zadržavajući takav oblik života za ljude koje, sasvim proizvoljno, izabira da nazove kriminalcima. Međutim, moram da priznam da mi mnoga socijalistička stanovišta na koja sam naišao izgledaju obeležena idejama autoritarnosti, ako ne i stvarne prisile. Naravno, autoritarnost i prinuda ne dolaze u obzir. Svako udruživanje mora biti sasvim dobrovoljno. Samo se u slobodnom udruživanju ljudi osećaju dobro.
Međutim, može se postaviti pitanje kako će individualizmu, sada manje-više zavisnom od postojanja privatne svojine, koristiti njeno ukidanje? Odgovor je veoma jednostavan. Istina je - u postojećim uslovima, nekolicina ljudi, posednika vlastitog imetka, kao Bajron (Byron), Šeli (Shelley), Brauning (Browning), Viktor Igo (Victor Hugo), Bodler (Baudelaire) i drugi, bila je u mogućnosti da, manje-više u potpunosti, ostvari svoju ličnost. Ni jedan od ovih ljudi nikada nije najamno radio ni jedan jedini dan. Nije ih pritiskalo breme siromaštva. Bili su u ogromnoj prednosti. Sada je pitanje da li bi ukidanje takve prednosti štetilo Individualizmu. Zamislimo da je do tog ukidanja došlo. Šta se tada dešava sa Individualizmom? Kakvu će korist imati od toga?
Koristiće mu ovo - u novim uslovima, Individualizam će biti daleko slobodniji, daleko istančaniji, i daleko snažniji nego što je sada. Ne govorim o velikom, u mašti ostvarenom Individualizmu pesnika koje sam pomenuo, već o velikom stvarnom Individualizmu pritajenom, ali prisutnom u čovečanstvu uopšte. Jer je priznavanje privatne svojine zaista naštetilo individualizmu i pomračilo ga, zamenjujući čoveka onim što poseduje. Individualizam je tako dospeo na stranputicu. Cilj mu više nije bio rast, nego dobit. Tako je čovek pomislio da je najvažnije imati, a nije znao da je najvažnije biti. Istinska savršenost čovekova ne leži u onome što poseduje, već u onome što jeste. Privatna svojina skrhala je pravi i uspostavila lažni Individualizam. Izgladnjivanjem je odstranila Individualizam jednom delu zajednice. Drugi deo zajednice sprečen je u individualizmu tako što je sputavan i pogrešno usmeravan. Zaista, toliko je potpuno čovekova ličnost obuzeta onim što poseduje da su zakoni Engleske oduvek strožije kažnjavali prekršaje protiv svojine negoli protiv ličnosti, a svojina je i dalje uslov ostvarivanja punopravnog državljanstva. Takođe, delatnost neophodna da bi se novac zaradio veoma obeshrabruje. U zajednici kao što je naša, gde imetak osigurava neizmerne prednosti, položaj u društvu, čast, poštovanje, titule i prijatnosti slične vrste, a čovek, po naravi žudan, kao svoj cilj postavlja gomilanje svojine i upušta se u mukotrpan i zamoran posao njenog prisvajanja dugo nakon što ima i više nego što želi, ili može da koristi ili u tome uživa, ili možda čak i ne zna šta više poseduje. Čovek je u stanju da se ubije radeći previše ne bi li osigurao sebi vlasništvo, i zaista, uzimajući u obzir ogromne prednosti koje ono donosi, teško da se tome možemo čuditi. Za žaljenje je što je društvo sagrađeno na takvim temeljima da čoveka primorava na učešće u poretku gde ne može slobodno razvijati ono što je lepo, očaravajuće i zanosno u njemu, a u kome, u stvari, propušta prave užitke i radost življenja. (...)
Stoga, ukidanjem privatnog vlasništa, imati pravi, divan, zdrav Individualizam. Niko neće traćiti svoj život u gomilanju stvari i simbola stvari. Živećemo. Živeti je nešto najdragocenije na svetu. Većina ljudi postoji, i to je sve.