Oskar Vajld, nepostojani princ socijalizma

Dušan Maljković RSS / 11.04.2009. u 22:00

Oscar-Wilde.jpgJedino gore od toga da vas ogovaraju je da vas NE OGOVARAJU.

*** 

Kada pomislimo na sada proslavljenog, koliko i svojevremeno ozloglašenog pisca, čije prezime baštini divljinu irskog folklora (Come away oh human child / To the waters and the wild... - do tačke prelepe grozote ovo „izvorište" emaniraju čuveni Jejtsovi stihovi), a ime široku savremenu publiku pre asocira na nagradu Američke filmske akademije, može nam pasti na um nekoliko mentalnih slika. Prvo, to je književnost, pre svega njegove komedije reske ironije, satire stavova i životnog stila britanske aristokratije, ali i Slika Dorijana Greja, odavno postajući metaforičkim motivom popularne kulture. Drugo, Oskar Vajld slovi se za velikog dendija, zabavljača visokog društva, dekadentnog i ekstravagantnog životnog stila, onoga ko je „sav svoj talenat investirao u život, a ono malo što je preostalo - u umetnost". Treća slika nosi davnašnji skandal, a sada prepoznatljiv pečat koji je izgubio „boju srama", a odnosi se na homoerotsku aferu sa lordom Alfredom Daglasom, zbog koje je Vajld osuđen na dvogodišnju robiju, oduzeta su mu deca i sva prava raspolaganja sopstvenim  delima. Danas je, zasluženo, jedan od simbola gej pokreta, večito upozorenje na strogosti viktorijanskog morala, koliko i inspiracija-putokaz kada treba do kraja istrajati u svojim političkim uverenjima, odbivši da, po savetu prijatelja, pobegne u Francusku i izbegne kaznu, već je hrabro, gotovo sokratovski, prihvatio da nosi težinu presude i javnu sramotu kojoj je kao „sodomita" neminovno bio izložen. Iako ga je to postavilo u prokaženu poziciju unutar istorije, kako je i sam zapisao u De Profundisu, negde između Žila de Rica i Markiza de Sada.

Međutim, i kod Vajlda, kao i kod mnogih velikih ljudi od umetnosti i nauke, postoje delovi stvaralaštva koji bivaju zapostavljeni. Razlozi mogu biti raznovrsni, no kod onog, koji je tvrdio da samo plitki ljudi ne cene druge po izgledu, oni su nesumnjivo politički: dugo je u prvi plan isticana aforistično-ekscentrična strana „umetnika-zanesenjaka", kicoša opsednutog modom i ulepšavanjem, koji se nije puno bavio Životom, već Umetnošću, budući da „prvo imitira drugo". Kada je postala prihvatljiva njegova seksualna orijentacija, ili bar kada se o njoj otvoreno govorilo i kada je bila „opravdana" nesumnjivim umetničkim dometima i ikoničnom popularnošću koja i dalje narasta, njegova deklarisana politička pozicija socijaliste i anarho-komuniste ostala je u dubokoj pozadini, kao i njegov aktivizam na polju ženskih prava i poboljšanju životnih uslova u zatvorima Njenog veličanstva. Esej, u kome izlaže svoja politička uverenja pod uticajem Kropotkina, Duša čovekova u socijalizmu (The Soul of Man Under Socialism), dugo je bio isključivan iz antologija, a često je naslov poprimao i skraćenu formu - The Soul of Man. U njemu se jasno stvalja na stranu socijalizma, pokušavajući da ga s jedne strane poveže sa individualizmom, a sa druge sa Hristom i umetnošću. Za Vajlda, Isus je prvi veliki individualista, čiji je sam život najinspirativnije umetničko delo za generacije koje dolaze. Ujedno, on je prvi socijalista, koji vidi celo čovečanstvo kao svoju egalitarnu porodicu, te ženu, iako je prostitutka, postavlja kao sebi ravnu i zbog njene velike ljubavi izdiže je u Nebo, daleko iznad zemaljske, prizemne osude.

Jasno je da ovakvo političko stanovište smeta i Crkvi koliko i svetovnim vlastima, te nije iznenađujuće da je i nakon popuštanja moralnih stega XIX veka još dugo Vajld bio neprihvaljiv vladajućim ešalonima, iako se čini da je njegov liberalno-individualistički, libertetski i „socijaldemokratski" segment pogleda na svet, te proročka kritika autoritarnog socijalizma, mogao biti upotrebljen protiv „totalitarnog" komunizma u SSSR-u i, kasnije, državama istočne Evrope. Ipak, u eseju ima dosta nepodnošljivog za građanski svetonazor, stavova o nestanku braka, porodice i privatne svojine, stavova koji jasno korespondiraju tezama Komunističkog manifesta. Dodajući na to i bespoštednu kritiku kapitalizma, britanskog licemerja (kada je u pitanju tretman velikih umetnika kao što su Šeli i Bajron), opise užasavajućeg položaja radničke klase, kritiku humanitarizma, itd. jasno se vidi zbog čega je dominantna antikomunistička ideologija „od Vajlda napravila Oskara" tj. zašto je u drugi plan sklonila oštricu društvene kritike natopljenu otrovom ekskvizitnog sarkazma, a gotovo karikaturalno (pre)naglasila dendija, zagriženog estetu, onog koji na američkoj granici ima da prijavi carini „samo svoj genij".

Čini se da je takva slika i dan-danas dominantna. Kao da je zaboravljeno kako je Vajld, u svojstvu urednika časopisa The Woman's World, uneo emancipatorne elemente „feminističkog" karaktera, te da je nakon oslobađanja iz zatvora u Redingu napisao potresno pismo dnevniku The Times, opisujući brutalne uslove života zatvorenika, naročito dece,  što je značajno poboljšalo njihov tretman. No, ponajviše je, u lavatorijumu političke prihvatljivosti, isprana njegova „revolucionarna" pozicija.  Stiče se utisak da je Valjd kompromitovan i samim Vajldom: on je, po rečima Terija Igltona, „verovao u komunizam u pazama između otmenih večera". Umetnik je dao tome povoda, jer nije bio lišen kontradiktornosti, koje - u dalekom odzvučju glasa sirene Eho na izdisaju - podsećaju na mladog Marksa, istovremeno fasciniranog dostignućima kapitalizma i radikalno kritičnog kada je upitanju njegov „temelj" - klasna eksploatacija. Analogno ocu naučnog socijalizma, Oskar je (o)mamljen zaslepljujućim sjajem visokog društva (biće to plamen sveće za noćnog leptira, ispostaviće se naknadno), ali ne preza da mu se javno, kroz svoje komedije, rafinirano-resko podsmeva (pomalo oportuno računajući na naklonost engleskog plemstva ka samoironiji). Takođe, treba imati u vidu da je Vajld pre svega umetnik, a ne socijalni filozof ili naučnik - on govori iz „emotivne" perspektive, poetsko-bajkolikim jezikom obrađujući raznovrsne političke refleksije i filozofeme svog vremena, koje nisu lišene naivnosti i zabluda. Otud utopističko-poetski tonaliteti Duše čovekove u socijalizmu, prizvuk koji se danas može spasiti upravo insistiranjem na nemogućem, na politici koja zahteva utopiju i otvoreno govori da traži „neostvarivo". U savremenom dobu cinizma, maštariti o boljem društvu aktivnost je za podsmeh per definitionem, baš zato što je nužna polazna tačka socijalne reforme: moramo naivno verovati da je moguć bolji svet da bismo mu uopšte mogli zamisliti ozbiljnu alternativu. To znači da u prevazilaženju Vajldove političke paradigme moramo krenuti od samog Vajlda, čiji je utopizam prvi korak ka mogućnosti nove stvarnosti -  duša čovekova, u raljama kapitalističkog života (da, draga Štefice!),  još uvek sanjari o socijalizmu.

***

Zbog navedenog, esej Duša čovekova u socijalizmu uskoro se pojavljuje u izdanju Karpos books-a (http://karposbooks.com/). Kako je moja malenkost dobila tu zahtevnu čast da ga prevede (kao rezultat uspešnog konkursa kod fondacije Irish Literary Exchange), poklanjam vam nekoliko uvodnih strana još uvek "prve ruke" prevoda, kao najbolju najavu. Uživajte, maštajući sa Vajldom.

 

DUŠA ČOVEKOVA U SOCIJALIZMU

Glavna prednost uspostavljanja socijalizma biće, bez sumnje, činjenica da će nas on osloboditi bedne neohodnosti da živimo za druge. Neophodnosti koja, kako sada stvari stoje, tako mučno pritiska gotovo svakog. U stvari, jedva da joj iko može izmaći.

U toku veka, veliki čovek od nauke kao Darvin (Darwin), veliki pesnik kao Kits (Keats), istančani kritički duh kao Renan (Renan), vrhunski umetnik kao Flober (Flaubert) mogao je s vremena na vreme da se osami, držeći se dalje od domašaja bučnih zahteva drugih, stajući „pod zaklon bedema" kako Platon kaže, ostvarujući savršenstvo onoga u njemu, na njegovu neuporedivu dobrobit i na neuporedivu i trajnu dobrobit celog sveta. Oni su, međutim, izuzeci. Većina ljudi zagorča sebi život nezdravim i preteranim dobročinstvom - silom prilika. Okruženi su odvratnim siromaštvom, odvratnom ružnoćom i odvratnom glađu. Neizbežno je da time budu duboko pogođeni. Osećanja čovekova pokreću se brže od njegove mislenosti; i, kao što sam pre izvesnog vremena naglasio u članku o ulozi kritike, daleko je lakše saosećati sa onima u patnji, negoli biti misli sklon. Shodno tome, hvale vrednim, ali pogrešno usmerenim namerama, oni se vrlo ozbiljno i vrlo osećajno posvećuju zadatku isceljenja zala koja uviđaju. Međutim, njihovi melemi ne isceljuju, samo produžuju bolest. Doista, ti lekovi deo su bolesti sâme.

Oni pokušavaju da reše problem bede tako što, na primer, održavaju siromašne u životu; ili ih zabavljaju, u slučaju onih najnaprednijih.

Međutim, to nije rešenje: to samo povećava teškoće. Ispravno je učiniti napor i na takvim osnovama ponovno sagraditi društvo da siromaštvo bude nemoguće. A vrline dobročinstva samo su sprečile ostvarenje tog cilja. Kao što su najgori robovlasnici bili dobri prema svojim robovima i tako sprečili da užas tog poretka spoznaju oni koji su od njega stradali i onemogućili da ga razumeju oni koji su o njemu promišljali, tako, u sadašnjim prilikama u Engleskoj, ljudi koji čine najviše štete jesu ljudi koji pokušavaju da učine najviše dobra, makar imali čitavu povorku ljudi koji su zaista proučili problem i poznaju život - obrazovanih ljudi koji žive u Ist Endu (East End) - koji se javno oglašavaju, preklinjući zajednicu da se uzdrži od čovekoljubivih poriva kao što su milosrđe, dobrotvornost, i tome slično. Oni tako čine s obzirom da takvo milosrđe unižava i obeshrabruje. U potpunosti su u pravu. Dobročinstvo stvara mnoštvo grehova.

Treba reći i sledeće: nemoralno je koristiti privatnu svojinu radi olakšanja stravičnih zala koja su posledica institucije privatnog vlasništva. To je istovremeno nemoralno i nepravično.

Socijalizam će, naravno, sve ovo promeniti. Više neće biti ljudi koji žive u smradnim sobičcima i smrdljivim dronjcima, odgajajući nezdravu, izgladnelu decu u sred nepodnošljivog i potpuno odvratnog okruženja. Sigurnost društva neće zavisti, kao danas, od vremenskih prilika. Ukoliko zavlada mraz, stotine hiljada besposlenih radnika neće lutati ulicama u grozomorno bednom stanju, preklinjući svoje susede da im udele milostinju, skupljajući se ispred vrata gnusnih prihvatilišta ne bi li se dokopali korice hleba i nečistog prenoćišta. Svaki član društva učestvovaće u njegovom opštem blagostanju i sreći, i ako nastupi mraz, nikome neće zbog toga biti ništa gore.

S druge strane, Socijalizam će predstavljati vrednost samo po sebi zato što će dovesti do Individualizma.

Socijalizam, Komunizam, ma kako ga nazvali, obnoviće društvo do ispravnog stanja potpuno zdravog organizma i osiguraće materijalno blagostanje svakog njegovog člana, premećući privatnu u društvenu svojinu i smenjujući suparničko nadmetanje saradnjom. U stvari, on će Životu pružiti pogodnu osnovu i pogodno okruženje. Međutim, da bi se Život u potpunosti razvio do najvišeg stepena savršenstva, potrebno je još nešto. Individualizam. Ukoliko je Socijalizam autoritaran, ako postoje Vlade naoružane privrednom moći kao što su danas naoružane političkom, ukoliko, rečju, budemo imali Industrijske Tiranije, onda će poslednje čovekovo stanje biti gore od prvog.  I dan-danas, kao posledica postojanja privatne svojine, veliki broj ljudi kadar je da razvije izvesnu, veoma ograničenu meru individualizma. Oni ili ne moraju da zarađuju za život, ili su u mogućnosti da biraju delokrug rada koji im odgovara i u kome uživaju. To su pesnici, filozofi, naučnici, ljudi od kulture  - rečju, pravi ljudi, ljudi koji su sebe ostvarili i preko kojih celokupno Čovečanstvo zadobija delimično ostvarenje.  S druge strane, postoji puno ljudi koji su, nemajući sopstveni imetak, uvek na rubu umiranja od gladi, nagnani da rade poslove tegleće marve, da obavljaju delatnosti potpuno im strane, na koje ih primorava bespogovorna, nerazumna, unižavajuća tiranija nemaštine. To su siromasi, i među njima nema uzvišenog držanja, ljupkog govora, civilizacije, kulture, istančanosti u uživanjima ili životne radosti. Od njihove zajedničke snage Čovečanstvo crpi mnogo u smislu materijalnog procvata. Međutim, to su isključivo materijalni plodovi, a siromašan čovek sam je po sebi potpuno beznačajan. Jedva da predstavlja beskrajno sićušan atom sile koja ga, daleko od uvažavanja, slama: odista, ona ga više voli skršenog, jer je tako umnogome pokorniji.

Naravno, može se reći da Individualizam stvoren u uslovima privatne svojine nije uvek, ili čak po pravilu nije od izvrsne ili velelepne sorte, kao i da siromasi, ako nemaju kulture ni ljupkosti, imaju mnogih vrlina. Obe tvrdnje sasvim su tačne. Posedovanje privatnih dobara često čini ljude dozlaboga nemoralnim, i to je, naravno, jedan od razloga zbog koga Socijalizam želi da se reši te institucije. U stvari, imetak zaista predstavlja neugodnost. Pre nekoliko godina, ljudi koji su putovali uzduž i popreko ove zemlje, govorili su da svojina obavezuje. Govorili su to često,  nadugačko i naširoko, tako da je na kraju i Crkva počela to da ponavlja. Danas se taj glas čuje sa svake govornice. I savršeno je istinit. Svojina ne samo da obavezuje, već ona stvara toliko obaveza da je njeno posedovanje u većem obimu prava muka. Ona iziskuje beskrajna potraživanja, beskrajne posvećenosti poslu, beskrajne brige. Kada bi imetak donosio samo uživanja, mogli bismo ga podneti - ali ga obaveze čine nesnosnim. Moramo ga se rešiti u interesu bogatih. Treba priznati bez ustezanja vrline siromasima, ali one su žaljenja vredne. Često nam govore da su siromašni zahvalni na milostinji. Neki od njih bez sumnje jesu, ali najbolji među njima nisu nikada zahvalni. Oni su nezahvalni, nezadovoljni, neposlušni i buntovni. I imaju pravo da budu takvi. Milostivost doživljavaju kao tragikomični, neprikladni vid delimične nadoknade, ili bolećivog davanja, koji često sledi drzak pokušaj milosrdnika da zavede tiraniju nad njihovim privatnim životima. Zašto bi trebalo da budu zahvalni za mrvice koje padaju sa bogataških trpeza? Trebalo bi da sede za stolom i počinju to da spoznaju. Što se tiče nezadovoljstva, čovek koji ne bi bio nezadovoljan takvim okruženjem i tako bednim načinom života bio bi savršeno beslovesan. Neposlušnost, u očima proučavalaca istorije, iskonska je ljudska vrlina. Kroz neposlušnost je ostvaren napredak - nepokornošću i pobunom. Ponekad, siromasi su predmet hvale zarad svoje štedljivosti. Ali preporučiti štednju siromašnom groteskno je i uvredljivo. To je kao savetovati čoveka koji umire od gladi da jede manje. Za gradskog ili seoskog radnika štednja bi bila potpuno nemoralna. Čovek ne bi trebalo da pokaže da može živeti kao bedno hranjena životinja. Trebalo bi da odbije da tako živi, i da ili krade ili da zahteva socijalnu pomoć, što mnogi smatraju vidom krađe. U vezi sa prošenjem, sigurnije je prositi nego uzeti, ali je izvrsnije uzeti nego prositi. Ne, siromah koji je nezahvalan, nečuvaran, nezadovoljan i buntovan jeste prava osoba, i ima mnogo vrednog u sebi. U svakom slučaju, on predstavlja zdrav protivglas. Što se tiče vrlih siromaha, možemo ih sažaljevati, naravno, ali im se nikako ne možemo diviti. Sklopili su lično primirje sa neprijateljem i prodali prava, koja im rođenjem pripadaju, za neukusni čorbuljak. Sigurno je i to da su izuzetno glupi. Mogu u potpunosti da razumem čoveka koji prihvata zakone koji štite privatno vlasništvo, podležući porivu gomilanja svojih dobara, sve dok je sposoban da pod tim uslovima ostvari nekakav oblik bajnog i misaonog života. Ali mi je gotovo neverovatno kako čovek, čiji je život unakažen i zakonima načinjen mrskim, može prećutno podržavati njihov opstanak.

Ipak, nije teško za to naći objašnjenja. Jednostavno: beda i siromaštvo su u potpunosti unižavajući, i učinkovito parališu prirodu čovekovu tako da ni jedna klasa nikada nije svesna sopstvenog stradalništva. To treba da im saopšte drugi ljudi, a njima se najčešće ne veruje. Ono što krupni poslodavci govore protiv agitatora neupitno je istinito. Agitatori su grupa smetala koja se u sve meša, ljudi koji odlaze nekom savršeno zadovoljnom društvenom sloju i rasipaju po njemu seme nezadovoljstva. To je razlog zbog koga su agitatori tako preko potrebni. Bez njih, u našem nepotpunom stanju, ne bi bilo napretka ka civilizaciji. Ropstvo je iskorenjeno u Americi, ne kao posledica kakve delatnosti robova, ili čak naročite želje njih samih da budu slobodni. U potpunosti je ukinuto sasvim nezakonitim delanjem izvesnih agitatora u Bostonu i drugde, agitatora koji sami nisu bili robovi, ni robovlasnici, niti su zaista imali bilo kakve veze sa tim pitanjem. Bez sumnje, abolicionisti su upalili zublje, započeli čitavu stvar. Zanimljivo je primetiti da ne samo da ih robovi nisu značajnije podržali, nego abolicionisti teško da su pridobili i njihovu naklonost; i kada su se na izmaku rata robovi našli slobodnim, našli zaista toliko potpuno slobodnim da su bili slobodni i da umru od gladi, mnogi od njih gorko su zažalili zbog novog stanja stvari. Za mislioca, najtragičnija činjenica cele Francuske revolucije nije smaknuće Marije Antoanete (Marie Antoinette) zarad njene titule kraljice, već to što su izgladneli seljaci Vandeje (Vendee) dobrovoljno odlazili da poginu zarad gnusnog cilja odbrane feudalizma.

Jasno je, dakle, da nikakav autoritarni Socijalizam nije pravo rešenje. I dok u sadašnjem poretku veoma veliki broj ljudi može živeti životom koji poseduje određenu meru slobode i izražaja i sreće, u režimu industrijsko-kasarnskom, ili u sistemu privredne tiranije, niko uopšte ne bi mogao da ima bilo kakvu slobodu. Deo naše zajednice praktično u ropstvu i to je žaljenja vredno, ali je detinjasto predlagati da se problem reši porobljavanjem celokupne zajednice. Svakom čoveku treba ostaviti slobodu izbora zanimanja. Ne sme biti izložen nikakvom obliku prisile. Ukoliko je to slučaj, njegov rad neće biti dobar za njega, neće biti dobar sam po sebi, i neće biti dobar za druge. Pod radom prosto mislim na delatnost bilo kakve vrste.

Teško je i pomisliti da bi danas bilo koji socijalista ozbiljno predlagao da kakav inspektor svakog jutra proverava da li je svaki građanin ustao i obavio osam sati fizičkog posla. Čovečanstvo je prevazišlo taj stadijum, zadržavajući takav oblik života za ljude koje, sasvim proizvoljno, izabira da nazove kriminalcima. Međutim, moram da priznam da mi mnoga socijalistička stanovišta na koja sam naišao izgledaju obeležena idejama autoritarnosti, ako ne i stvarne prisile. Naravno, autoritarnost i prinuda ne dolaze u obzir. Svako udruživanje mora biti sasvim dobrovoljno. Samo se u slobodnom udruživanju ljudi osećaju dobro.

Međutim, može se postaviti pitanje kako će individualizmu, sada manje-više zavisnom od postojanja privatne svojine, koristiti njeno ukidanje? Odgovor je veoma jednostavan. Istina je - u postojećim uslovima, nekolicina ljudi, posednika vlastitog imetka, kao Bajron (Byron), Šeli (Shelley), Brauning (Browning), Viktor Igo (Victor Hugo), Bodler (Baudelaire) i drugi, bila je u mogućnosti da, manje-više u potpunosti, ostvari svoju ličnost. Ni jedan od ovih ljudi nikada nije najamno radio ni jedan jedini dan. Nije ih pritiskalo breme siromaštva. Bili su u ogromnoj prednosti. Sada je pitanje da li bi ukidanje takve prednosti štetilo Individualizmu. Zamislimo da je do tog ukidanja došlo. Šta se tada dešava sa Individualizmom? Kakvu će korist imati od toga?

Koristiće mu ovo - u novim uslovima, Individualizam će biti daleko slobodniji, daleko istančaniji, i daleko snažniji nego što je sada. Ne govorim o velikom, u mašti ostvarenom Individualizmu pesnika koje sam pomenuo, već o velikom stvarnom Individualizmu pritajenom, ali prisutnom u čovečanstvu uopšte. Jer je priznavanje privatne svojine zaista naštetilo individualizmu i pomračilo ga, zamenjujući čoveka onim što poseduje. Individualizam je tako dospeo na stranputicu. Cilj mu više nije bio rast, nego dobit. Tako je čovek pomislio da je najvažnije imati, a nije znao da je najvažnije biti. Istinska savršenost čovekova ne leži u onome što poseduje, već u onome što jeste. Privatna svojina skrhala je pravi i uspostavila lažni Individualizam. Izgladnjivanjem je odstranila Individualizam jednom delu zajednice. Drugi deo zajednice sprečen je u individualizmu tako što je sputavan i pogrešno usmeravan. Zaista, toliko je potpuno čovekova ličnost obuzeta onim što poseduje da su zakoni Engleske oduvek strožije kažnjavali prekršaje protiv svojine negoli protiv ličnosti, a svojina je i dalje uslov ostvarivanja punopravnog državljanstva. Takođe, delatnost neophodna da bi se novac zaradio veoma obeshrabruje. U zajednici kao što je naša, gde imetak osigurava neizmerne prednosti, položaj u društvu, čast, poštovanje, titule i prijatnosti slične vrste, a čovek, po naravi žudan, kao svoj cilj postavlja gomilanje svojine i upušta se u mukotrpan i zamoran posao njenog prisvajanja dugo nakon što ima i više nego što želi, ili može da koristi ili u tome uživa, ili možda čak i ne zna šta više poseduje. Čovek je u stanju da se ubije radeći previše ne bi li osigurao sebi vlasništvo, i zaista, uzimajući u obzir ogromne prednosti koje ono donosi, teško da se tome možemo čuditi. Za žaljenje je što je društvo sagrađeno na takvim temeljima da čoveka primorava na učešće u poretku gde ne može slobodno razvijati ono što je lepo, očaravajuće i zanosno u njemu, a u kome, u stvari, propušta prave užitke i radost življenja. (...)

Stoga, ukidanjem privatnog vlasništa, imati pravi, divan, zdrav Individualizam. Niko neće traćiti svoj život u gomilanju stvari i simbola stvari. Živećemo. Živeti je nešto najdragocenije na svetu. Većina ljudi postoji, i to je sve.



Komentari (53)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

shumska shumska 22:48 11.04.2009

The importance of being Ernest....

A najdraža -De profundis, Preporuka-veika
Dušan Maljković Dušan Maljković 00:14 12.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

Hvala. Nešto se slabo komentariše -- valjda narod čita... A tema provokativna, Oskar zavodljiv... Pitam se šta se dešava!?
gorran2 gorran2 01:17 12.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

Pitam se šta se dešava!?
Pa, ljudi su zbunjeni. Sve protivrečnost do protivrečnosti.

Oskar Vajld, lucidan, ironičan, raskošan duh, koji jasno prozire i razotkriva toksičnost kapitalizma po ljudsku ličnost - ali istovremeno ne uspeva da raskine sopstvenu zavisnost od njega.

Ali još gore od privatnih su globalne istorijske protivrečnosti, koje su takođe deo društvenog i životnog iskustva građanina 21. veka.

Socijalizam se naime istorijski organizovao, stekao snagu, doneo mnoge civilizacijske tekovine (ograničenje radnog vremena, rada dece, prava žena, godišnje odmore, zdravstvenu zaštitu, ...) - i - pomogao kapitalizmu da preživi.
Ne samo da preživi, nego i da odnese konačnu pobedu.
Socijalizam je naravno odličan - ali od 1989. znamo da je - nemoguć.

A 2008. smo se podsetili stare istine, notorne u doba pre socijalizma - naime da je i kapitalizam nemoguć.

Sve je dakle nemoguće.

Otuda i nije tako čudno što danas ne postoji - niti može da postoji - intelektualac, umetnik, političar, koji je neprotivrečan i dosledan samom sebi.
Svi se manje-više zalažu za socijalističko društvo - odgovorno, razumno, zasnovano na solidarnosti. Ali sa kapitalističkom privredom .
Koju doduše treba obuzdati toliko da ne može da opstane. Inače će da podivlja i da se samouništi .

Izgleda da se moramo prestati plašiti, i zavoleti samoprotivrečnost...

I da preispitamo prosvetiteljski optimizam, koji uzimamo zdravo za gotovo već preko 200 godina. Odnosno veru da je znanje - dobro, i da je znanje - rešenje.
Jer, ovo je samo ovlaš travestirana vera u prestabiliranu harmoniju.
Jer, na kraju, kad dopremo do same suštine života i sveta, kad odmotamo poslednju savijenu cedulju, možda na njoj neće biti zapisana spasonosna formula čarobnog napitka koji rešava sve probleme.
Možda će samo pisati nešto kao: Ovo je nemoguće. Ovo ne postoji. Ti ne postojiš.
GAME OVER - YOU LOSE.

Mislim, dakle odlazim iz postojanja...
maksa83 maksa83 08:34 12.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

Sve je dakle nemoguće.

To je primetio još filozof Zdravko Čolić 1978. u pesmi "Glavo Luda".

O. Wilde - najblaže rečeno - fascinantan lik. Da je živeo u ovo vreme verovatno bi bio Stephen Fry koji ga je glumio u filmu Wilde.
man ray loves me man ray loves me 09:32 12.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

kupila sam dvd! ali nisam odgledala do kraja, fan as i am.
podsetimo se filozofskog hita:
maksa83 maksa83 11:39 12.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

kupila sam dvd! ali nisam odgledala do kraja, fan as i am.

Sra-mot-no!

Šalim se, i ja ga pamtim kao dosadnjikavog (filma) uprkos Đeneralu Melčetu. Ali ne mo'š da zamisliš boljeg glumca za ulogu.
Lepa Radmilovic Lepa Radmilovic 07:18 13.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

Dušan Maljković
Hvala. Nešto se slabo komentariše -- valjda narod čita... A tema provokativna, Oskar zavodljiv... Pitam se šta se dešava!?


govorim u moje ime....
ne patim od disleksije ali ne mogu da citam dugacke tekstove. bi me blam da te pitam da mi kazes u tri recenice sta si hteo reci, posto sam sigurna da moze da se suzi suzi.

a bas skoro procitah the picture of dorian gray od njega, i tako mi je lepo legla kao kajsijevaca u stara dobra vremena.

oskar je bio preteca mnogim intelektualaca i psihoanaliticara. strasno volim ljude, iako su (smo) jezivi.
drug.clan drug.clan 12:15 14.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

gorran2

Socijalizam se naime istorijski organizovao, stekao snagu, doneo mnoge civilizacijske tekovine (ograničenje radnog vremena, rada dece, prava žena, godišnje odmore, zdravstvenu zaštitu, ...) - i - pomogao kapitalizmu da preživi.
Ne samo da preživi, nego i da odnese konačnu pobedu.
Socijalizam je naravno odličan - ali od 1989. znamo da je - nemoguć.



Ne bi ja proglasavao pobedu tako brzo. Veoma kratka istorijska distanca od 20 godina, postojanje drzave koja je u tom periodu a zahvaljujuci socijalizmu prerasla u supersilu i ponovni ko zna koji posrtaj kapitalizma (ovog puta pad na kolena) nikako ne mogu biti dobri argumenti za proglasavanje pobeda.


Socijalizam je naravno odličan - ali od 1989. znamo da je - nemoguć.

A 2008. smo se podsetili stare istine, notorne u doba pre socijalizma - naime da je i kapitalizam nemoguć.


Ako mislite na idealisticke verzije istih onda ste u pravu ali u tom smislu sve je nemoguce tj. sve je moguce cak i kada su prirodni zakoni u pitanju.
avemarija avemarija 09:35 15.04.2009

Re: The importance of being Ernest....

ne patim od disleksije


Ali ,verujte Lepa da ,na ovom blogu {-ne Dusanovom, nego Blogu b92} , ima puno onih koji pate od namerne disleksije.
Zasto?
Pa valjda - iz inata , ili malicioznosti, ili vec ko zna kojih vec motiva



oskar je bio preteca mnogim intelektualaca i psihoanaliticara. strasno volim ljude, iako su (smo) jezivi.
*novo


Ovo je tacno,za Vajlda, a i sa drugim delom Vase recenice sam apsolutno saglasna.
pape92 pape92 01:25 12.04.2009

...taj Oskar Vajld...sjajan tip

Kad sam kao student uspeo da pročitam "Ernesta" na engleskom, sećam se da sam žarko poželeo da umem i da govorim takav engleski, ne samo da ga čitam. Naravno, nikada mi nije uspelo. (Nedovoljno žarko bi, očito).

Što se tiče komentara, možda je i sa drugima stvar kao samnom, zahtevna tema zahteva pošten odgovor. Umesto takvog komentara, za koji nažalost nemam vremena, zapravo koncentracije u ovaj sitni sat (digresija: pri tom se na blogu može dopisivati samo u uskom vremenskom prozoru u kom je blog čitan, to užasno zagorčava život ukoliko hoćeš da daš pošten poduži, promišljen komentar...razgovor je majka za nas lenje da pišemo) ako mi se dozvoli da pohvalim skorašnje pojavljivanje pomenutog eseja, koji po uvodnim stranama obećava.

Mnogo je mesta u tekstu koja zavređuju komentar: no za neka je dovoljno i "o, kako je ovo tačno!". Zanimljivo kako su zapažanja o svetu koji je okruživao Oskara Vajlda postojana, do danas. Opet, ima i pasusa koji (nakon svega što znamo, a što Vajld nije) zvuče naivno...ti redovi se ne odnose na dijagnozu stanja, koja je ubedljiva i visprena, nego na viziju budućnosti.
Rado ću pročitati ostatak eseja, bez daljnjeg.
Vlada T Vlada T 12:24 13.04.2009

Re: ...taj Oskar Vajld...sjajan tip

Ali, takav engleski se može sasvim zadovoljavajuće imitirati, ubacivanjem sledećih reči, po želji i potrebi u svaku rečenicu:

charming, horrid, how dreadful, at any rate, perfectly monstruous, vermillion, beautiful...

A zanimljiv je i skeč Pajtonovaca na temu "The only worse thing than being talked about...".
pape92 pape92 14:02 13.04.2009

Re: ...taj Oskar Vajld...sjajan tip



Ghastly!
nsarski nsarski 03:49 12.04.2009

Odlican tekst,

i nadam se da uzivas u prevodjenju.
Obicno se kaze "It is hard to be Byronic", moze da se kaze "It is hard to be Wilde", a ja sam odavno rekao "nije lako biti Dusan Malkovich".
Preporuka i pozdrav.
flipper58 flipper58 17:12 12.04.2009

Vilde & Wilde

flipper58 flipper58 17:14 12.04.2009

Re: Vilde & Wilde


u Dublinu
flipper58 flipper58 17:16 12.04.2009

Wilde u Londonu

flipper58 flipper58 17:18 12.04.2009

Grob u Parizu

nsarski nsarski 17:24 12.04.2009

Re: Grob u Parizu

flipper58

Uzgred, sa tog andjela sa otkinuli (prilicno mali) polni organ, i taj komad skulpture je generacijama grobara sluzio kao pritiskac za papir.
Dušan Maljković Dušan Maljković 20:55 12.04.2009

Re: Grob u Parizu

Jel to neka urbana legenda? Ili neka vađa izmišljotina koju ste nam ovde podmetnuli kao klopku? :)
angie01 angie01 17:46 12.04.2009

Dushane,

prporuka!
Dušan Maljković Dušan Maljković 20:56 12.04.2009

Re: Dushane,

Kad vi angie date preporuku, kao da sam ih bar tuce dobio! Hvala!
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 23:39 12.04.2009

Re: Dushane,

Dušan Maljković
Kad vi angie date preporuku, kao da sam ih bar tuce dobio! Hvala!

Ево, и ја сам дао, па се надам да ће моја вредети макар и тек 12 пута мање.
Dušan Maljković Dušan Maljković 23:42 12.04.2009

Re: Dushane,

Hvala, vaša sada vredi 12 x 12!
dolybell92 dolybell92 23:09 12.04.2009

Vajld je u pravu


Kasno će Zapad shvatiti (jer još uvek nije (?)),
da nije trebalo rušiti komuniste ni SSSR i sistem,
koji je tom Zapadu bio trn u oku a koji mu je bio
pokretačka snaga...
Sada kada tog sistema nema (ma kako da se zvao)
moraće sami da ga na sebi primene i uvode
samo što će ga drugačije zvati.

Kriza je upravo izazvana padom komunizma,*
a da njega nije bilo do kriza bi dolazilo mnogo češće.

Takav kakav je bio Zapad jedino je bio moguć u
samo u strahu od komunizma, koji je uzgred budi
rečeno na Zapadu idejno i stvoren.

* Komunizam, naravno da ne mislim bukvalno,
njega stvarno nigde i nikad do sada nije ni bilo.
marco_de.manccini marco_de.manccini 08:05 13.04.2009

нехотична, а сурова, критика

Većina ljudi postoji, i to je sve.

На жалост, ово је тачно.

(али не у смислу у којем је то Оскар желео)
Milan Novković Milan Novković 15:25 13.04.2009

Next 100 years

...Stoga, ukidanjem privatnog vlasništa, imati pravi, divan, zdrav Individualizam. Niko neće traćiti svoj život u gomilanju stvari i simbola stvari. Živećemo. Živeti je nešto najdragocenije na svetu. Većina ljudi postoji, i to je sve...

Ja mislim da će privatno vlasništvo dugo ostati, ako zbog ničeg drugog, a ono zbog toga što je deo individualizma.

Atak na delove privatnog vlasništva će dugo ostati i atak na individualizam.

U mojoj mašti privatno vlasništvo će se obezvrediti po raznim kriterijuma, a gde su najvažniji to koliko ti novca, ako ga bude bilo, i vremena treba za privatno vlasništvo koje želiš.

Kad nam jednog dana za privatno vlasništvo nad kolima bude potrebno onoliko resursa koliko nam danas treba za knjigu, npr, vlasništvo će dobiti prirodu fundamentalno različitu od današnje.

Po meni nauka i tehnologija su rešenje - roboti će doneti skoro-opipljiv skoro-proizvoljan višak vrednosti, pa tako vrednosti doneti revolucionarno nove atribute, sa jedne strane, a sa informativnom uvezanošću izbaciti potrebu za fizičkom co-lokalizacijom nas i posla koji je ostao na nama da ga uradimo, sa druge
aerach aerach 15:45 13.04.2009

the importance of being honest

Irish Literary Exchange dodeljuje translation grants to international publishers pa bi bilo lepo da gospodin Maljkovic objasni ko je grant dobio - on ili Karpos books koji su ga potom unajmili.
I drugo, iako nam autor prevoda poklanja ''nekoliko uvodnih strana još uvek "prve ruke" prevoda'', i iako ''In most cases, copyright lasts for the creator's lifetime plus seventy years'', ja bih proverila da zakon o autorskim pravima, irski narocito (Copyright & Related Rights Act, 2000) dozvoljava da se odlomci neobjavljenog prevoda dela koji, pretpostavljam, potpada pod zakon o autorskim pravima, kace po blogovima. Jako je cudno je da se grant dodeljuje za delo na koje zakon o autorskim pravima nema uticaja...
Maljkovicev uvod, srecom, ne pripada prevodu. Pun je osnovnoskolskih gresaka u, evo samo jednog primera, slaganju vremena. Ostaje da se nadamo da je Maljkovic prevodilac bolji od Maljkovica pisca.
Dušan Maljković Dušan Maljković 16:35 13.04.2009

Re: the importance of being honest

Vaša maliciozna intervencija ne zaslužuje pažnju (zašto bih vama morao da polažem račune?), ali ću vam ipak odgovoriti. Ne zbog sebe, već zbog izdavača i fondacije, pre svega.

Naime, ILE dodeljuje grantove izdavačkim kućama kao pravnim licima, ali za prevode, ne za štampu i druge troškove. Da bi se grant dobio, šalje se desetak stranica prevoda, koje potom nezavisni "revizor" ocenjuje. Dakle, naglasak je na kvalitetu prevoda i na osnovu njega se grant i dodeljuje. Takođe, bio sam sasvim precizan, stavlajući i sebe i Karpos kao one koji su dobili podršku. Smatram i nakon vaše intervencije da nisam ništa predstavio na nedogovarajući način.

Kako je Vajld mrtav preko 100 godina ne postoji copyright, što je potvrđeno od strane fondacije, s obzirom da su regulisana autorska prava nužan uslov za dodelu pomoći. Možda vi sumanjte u tu procenu, ali ja držim da uvažena fondacija ipak zna šta radi, posebno kada su njihovi autori i zakoni u pitanju.

No, ako ni meni ne verujte, evo linka gde je sve detaljnije objašnjeno: http://www.irelandliterature.com/#grants

Bio bih vam zahvalan ukoliko biste mi mogli ukazati na moje, kako kažete, osnovnoškolske greške.

aerach aerach 17:11 13.04.2009

Re: the importance of being honest

Apropos osnovnoskolske greske kada je u pitanju slaganje vremena:

Pise:
Danas je, zasluženo, jedan od simbola gej pokreta, večito upozorenje na strogosti viktorijanskog morala, koliko i inspiracija-putokaz kada treba do kraja istrajati u svojim političkim uverenjima, odbivši da, po savetu prijatelja, pobegne u Francusku i izbegne kaznu, već je hrabro, gotovo sokratovski, prihvatio da nosi težinu presude i javnu sramotu kojoj je kao „sodomita" neminovno bio izložen.
A treba da pise:
Danas je, zasluzeno, jedan od simbola gej pokreta, vecito upozorenje na strogosti viktorijanskog morala, koliko i inspiracija-putokaz kada treba do kraja istrajati u svojim politickim uverenjima, odbivsi da, po savetu prijatelja, pobegne u Francusku i izbegne kaznu, vec hrabro, gotovo sokratovski, prihvativsi da nosi tezinu presude i javnu sramotu kojoj je kao “sodomita’’ neminovno bio izlozen.

To, naravno, ako odlucite da ovu rogobatnu recenicu zadrzite kakva jeste. Ali to je vec pitanje stila.
Mogu da vam ukazem i na ostale male boginje koje je trebalo prelezati odavno ali, ako se ne varam, izdavacka kuca ima i lektora i korektora, pa ce oni.

Uzgred, nemam nista protiv da mi se ukaze na moje greske. Jedino ne znam zasto se ovde bavimo mnome ako se ocekuje da komentarisemo vas rad - blog? Pogotovo ako se gnusate kontradikcija i pogotovo ako moja krajnje maliciozna intervencija ne zaslužuje pažnju (ali cete mi ipak odgovoriti).
Dušan Maljković Dušan Maljković 17:33 13.04.2009

Re: the importance of being honest

Kao što vidite nisam brisoa vaš komentar, nego sam stupio u dijalog sa vama, tako da vam prostor za kritiku nije bio uskraćen.

Reč "maliciozan" koristim, pre svega zbog vašeg pristupa -- niste mi i dalje objasnili zbog čega mislite da vama treba da polažem račun o onome o čemu ste me pitali, kao i zašto se vas tiče status autorskih prava -- možda držite da su ona vaša, pa da ih nekako povređujem, ili pak smatrate da je moje potencijalno ogrešenje o zakon pada u vašu etička dužnost da reagujete, onako kantovski.

VAšu ispravku razumem, ali ne mislim da je u pitanju greška tj. da može da se kaže i na jedan i na drugi način. No, možda grešim, pa bi dalje pojašnjene zašto grešim bilo veoma instruktivno. Makar meni.

Rečenicu zadržavam, ali mi niej jasna vaša "nesubjektivna" konstatacija njene rogobatnosti: ukoliko je to stvar stila, onda se ona vama čini rogobatnom, Meni pak ne.

Za sva dalja ukazivanja sam unapred zahvalan.

P.S. Veoma je simptomatično da nemate ništa da kažete o samoj temi, nego vršljate po mojim "jezičkim" problemima. NE znam da li ste primetili, ali tema ovog bloga jeste Vajldova politička pozicija, a moja intervencija pokušala je da ukaže zašto je ta dimenzija njegovog rada potiskivana.
maksa83 maksa83 18:15 13.04.2009

Re: the importance of being honest

Uzgred, nemam nista protiv da mi se ukaze na moje greske.

Ne znaš sva slova.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 18:49 13.04.2009

Re: the importance of being honest

aerach
Uzgred, nemam nista protiv da mi se ukaze na moje greske.

РЕЦИМО:
aerach
I drugo, iako nam autor prevoda poklanja ''nekoliko uvodnih strana još uvek "prve ruke" prevoda'', i iako ''In most cases, copyright lasts for the creator's lifetime plus seventy years'', ja bih proverila da zakon o autorskim pravima, irski narocito (Copyright & Related Rights Act, 2000) dozvoljava da se odlomci neobjavljenog prevoda dela koji, pretpostavljam, potpada pod zakon o autorskim pravima, kace po blogovima. Jako je cudno je da se grant dodeljuje za delo na koje zakon o autorskim pravima nema uticaja.

А ТРЕБА:
И друго, иако нам аутор превода поклања ''неколико уводних страна још увек 'прве руке' превода'' (полунаводници код: 'прве руке' нису стављени у оригиналном коментару), и иако ''In most cases, copyright lasts for the creator's lifetime plus seventy years'', ја бих проверила да ЛИ (ово "ли" фали у оригиналном коментару) закон о ауторским правима, ирски нарочито (Copyright & Related Rights Act, 2000), (недостаје, у оригиналном коментару, претходни зарез) дозвољава да се одломци необјављеног превода дела КОЈЕ (у оригиналном коментару погрешно пише "који''), претпостављам, потпада под закон о ауторским правима, каче по блоговима. Јако је чудно је да се ДОТАЦИЈА (на жалост, не пада ми на памет ниједна прикладнија "српска" реч, али свакако је рђаво да стоји, као у оригиналу: "grant'') додељује за дело на које закон о ауторским правима нема утицаја.

***

Овако бисмо могли "ситничарити" до јутра ;-) Али, нема разлога, надам се...

Душанов стил није заслужио баш такве критике. Поредио сам, на брзину, оригинални Вајлдов текст и Маљковићев превод, и нисам био незадовољан (Ако је, уопште, до мог задовољства?!) А што се тиче његовог уводног текста, он је одраз идеосинкразије: и интелектуалне и стилске.

ЕДИТ: И у мом тексту постоји "уграђена" грешка ;-)
nsarski nsarski 19:47 13.04.2009

Re: the importance of being honest

И у мом тексту постоји "уграђена" грешка ;-)

Random act of kindness?
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 20:21 13.04.2009

Re: the importance of being honest

nsarski
И у мом тексту постоји "уграђена" грешка ;-)

Random act of kindness?

Не.
Реч је о побочној гностичкој теорији греха савршенства.
Dušan Maljković Dušan Maljković 21:22 13.04.2009

Re: the importance of being honest

Поредио сам, на брзину, оригинални Вајлдов текст и Маљковићев превод, и нисам био незадовољан (Ако је, уопште, до мог задовољства?!)


Ako je ovo kompliment, hvala. :)

Zapravo, to je prva ruka i treba jos dostaraditi na tome, i stilski, i korektorski. Preneo sam deo prevoda pre svega zbog Vajldovih političkih stavova, smatrajući da je važnije da se oni "ukače". Primedbe u vezi sa stilom, gramatikom i sl. mislim da treba da sačeka finalna verzija.
bindu bindu 00:39 14.04.2009

Re: the importance of being honest

Predrag Brajovic
nsarski
И у мом тексту постоји "уграђена" грешка ;-)

Random act of kindness?

Не.
Реч је о побочној гностичкој теорији греха савршенства.


a sta vam je to 'pobocna gnosticka teorija' ?

vi ste gnostik? poznavalac gnoze? lepo.
jedva cekam da vidim ta gnosticka jevandjelja (?) koja obecavate na srpskom, .
nsarski nsarski 00:58 14.04.2009

Re: the importance of being honest

poznavalac gnoze?

Pobocni.
bindu bindu 01:18 14.04.2009

Re: the importance of being honest

nsarski
poznavalac gnoze?

Pobocni.


ma sta vam to znaci 'pobocni'? neko zezanje?nista ne znaci? jel to?
nsarski nsarski 02:12 14.04.2009

Re: the importance of being honest

ma sta vam to znaci 'pobocni'?

S boka, sa strane. Pobocni. Otherwise known as LCP.
bocvena bocvena 10:09 14.04.2009

Re: the importance of being honest

ЕДИТ: И у мом тексту постоји "уграђена" грешка ;-)

Jel ti ...pala na pamet?
bindu bindu 12:35 14.04.2009

Re: the importance of being honest

nsarski
ma sta vam to znaci 'pobocni'?

S boka, sa strane. Pobocni. Otherwise known as LCP.


otherwise, sve si mi objasnio....
marco_de.manccini marco_de.manccini 13:07 14.04.2009

Re: the importance of being honest

Брајовић: И у мом тексту постоји "уграђена" грешка ;-)

Јако је чудно је

Али ова грешка се вуче из оригинала.
bindu bindu 00:33 14.04.2009

.

Jedino gore od toga da vas ogovaraju je da vas NE OGOVARAJU.


a meni to zvuci kao; jedino gore od toga da vas mrze je da vas NE MRZE
nsarski nsarski 00:59 14.04.2009

Re: .

a meni to zvuci kao; jedino gore od toga da vas mrze je da vas NE MRZE

Nego, bindu, dobi li ti odgovor na tvoja pitanja kod VP Pizona?
bindu bindu 01:16 14.04.2009

Re: .

nsarski
a meni to zvuci kao; jedino gore od toga da vas mrze je da vas NE MRZE

Nego, bindu, dobi li ti odgovor na tvoja pitanja kod VP Pizona?


ma relativno ne bitan dogadjaj....

evo za tebe i d.m. malo muzikice....

Alan Watts - On Nothingness
bindu bindu 21:29 15.04.2009

Re: .

nsarski
a meni to zvuci kao; jedino gore od toga da vas mrze je da vas NE MRZE

Nego, bindu, dobi li ti odgovor na tvoja pitanja kod VP Pizona?



uptodate.
vidim da mi je vladimir petrovic odgovorio na moj komentar o zenu iako se meni cini da nije bio tamo sve ovo vreme

"for the record" posto me je v.p.banovao sa svojih blogova zato sto sam upotrebila alegoriju o slepcima na njegov drzak odgovor na zozin komentar bla bla. sve to u nekom polu zezanju nikad mu se nisam licno obratila u alegoriji o slepcima zato sto smatram da smo kao covecanstvo slepci i to, manje/vise da se razumemo, kao solidarnost sa slepima.malko mi je komplikovano da objasnjavam sta sam htela da kazem a posto je sve obrisao to vise niko ne moze da kaze. i vec pomalo pocinje da gubi smisao i ako on nastavlja celu pricu da okrece obrce na svom blogu cak i zozi da se izvinjava.ja ispala kriva za sve na kraju.ipak mislim da sve ovo vise govori njemu i onjemu.

sto se tice identiteta japanskog zena to je sirok pojam. zen je zen i kao takav je srce budizma bez obzira da li si budista u japanu ili srbiji. da bi neko stvarno mogao da i nesto kaze o zenu mora da praktikuje zen.(a ne samurajstvo)
mozda su samurajci praktikovali zen i tako uspostavili neki svoj samurajsko japanski zen.
ja to ne smatram kao zen budizam i mislim da bi se samnom oko toga slozili oni koji zanju. (for the record)
nemam nameru da naklapam oko ovoga vise zato sto svako informativno moze da pogleda wiki za osnovne informacije, ali u kratkim crtivama;

Zen is a school of Mahāyāna Buddhism, referred to in Chinese as Chán. Chán is itself derived from the Sanskrit Dhyāna, which means "meditation" (see etymology below).

Zen emphasizes experiential Prajñā—particularly as realized in the form of meditation known as zazen—in the attainment of awakening, often simply called the path of enlightenment. As such, it de-emphasizes both theoretical knowledge and the study of religious texts in favor of direct, experiential realization through meditation and dharma practice.

tako da za mene zen je srce budizma i nista vise., ffor the record. Prajñā- zazen-corelacija.


vladimir petrovic vladimir petrovic 05:08 14.04.2009

O Vajldu, nikada dosta!

Dobar post.
Posebno mi se svidja početak:
Kada pomislimo na sada proslavljenog, koliko i svojevremeno ozloglašenog pisca, čije prezime baštini divljinu irskog folklora (Come away oh human child / To the waters and the wild... - do tačke prelepe grozote ovo „izvorište" emaniraju čuveni Jejtsovi stihovi), a ime široku savremenu publiku pre asocira na nagradu Američke filmske akademije, može nam pasti na um nekoliko mentalnih slika. Prvo, to je književnost, pre svega njegove komedije reske ironije, satire stavova i životnog stila britanske aristokratije, ali i Slika Dorijana Greja, odavno postajući metaforičkim motivom popularne kulture. Drugo, Oskar Vajld slovi se za velikog dendija, zabavljača visokog društva, dekadentnog i ekstravagantnog životnog stila, onoga ko je „sav svoj talenat investirao u život, a ono malo što je preostalo - u umetnost". Treća slika nosi davnašnji skandal, a sada prepoznatljiv pečat koji je izgubio „boju srama", a odnosi se na homoerotsku aferu sa lordom Alfredom Daglasom, zbog koje je Vajld osuđen na dvogodišnju robiju, oduzeta su mu deca i sva prava raspolaganja sopstvenim delima


te smatram da o Vajldu treba češće pisati. Samo ograničenim ljudima može i samo pominjanje Vajldovog imena biti neprijatno. Uostalom, zato i treba povremeno ukazivati na višestrukost Vajldove sveukupne ličnosti.

P. S. Nadam se da se neće javiti Strongman sa postom u stilu: "Ponosan sam što ne volim Oskara Vajlda", he, he, he...
Dušan Maljković Dušan Maljković 05:30 14.04.2009

Re: O Vajldu, nikada dosta!

Može samo da se javi blogom "Nisam ponosan što ne volim Oskara Vajlda"... Sve ostalo je promašeno...:)
bocvena bocvena 10:06 14.04.2009

Meni se ovaj esej baš dopada

I jezički i gnostički.
Radovan Nastić Radovan Nastić 16:59 14.04.2009

nema leba bez socijalizma / komunizma...

ups, zaboravih apostrof....

Maljkoviću, samo udri, i nikome ne polaži račune.

Što bi rekao moj ortak Papić - ko nas mrzi može da nam pu_i

p.s. voleo je Oskar i mornare...
Filip2412 Filip2412 18:55 14.04.2009

...

Oscar Wilde rulezzz bravo Dušane, preporuka!
avemarija avemarija 10:35 15.04.2009

Vajld

Kakav je to tip bio ! A kako je samo izgledao ? A koliko duhovit , o tome da i ne pisem.
Kada se posle dvogodisnje robije , zbog navodne sodomije , preselio u Pariz, napisao je i Baladu o tamnici u Redingu - o najnehumanijim uslovima koji su tamo vladali.
Meni je Slika Dorijana Greja godinama ,jedna od omiljenijih, ali Vazno je zvati se Ernest -nikako da stignem da odgledam ,ali hocu ,sigurno.

A ona njegova ": Neprijateljima treba neprekidno oprastati ,jer je to upravo ono sto ih najvise ljuti " - je meni stalno u glavi , i ponavljam je ,svaki put, kad sam "zena na ivici nervnog sloma" jer u suprotnom , bih se i ja nasla brzo u nekom srpskom Redingu - zbog grebanja , psovanja, dranja, i istalih fizickih al pre sve svega verbalnih radnji.

Jadan Oskar , zasto je morao da umre tako mlad ? Jer 46 g zivota i jeste jos uvek mladost , pod uslovovom da imas i duha i stila i zudnje za zivotom . A i da si toliko ispred svog vremena , da mozes jos toliko toga da uradis za ovaj svet.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana