Putovanja

Pariz u brojevima (8)

Ivana Knežević RSS / 15.04.2009. u 15:40

Cetvrtak - 8. dan

Izuzetak od muzejskog veta je Musée Grévin, muzej vostanih figura. Klinka je radoznala da li je isti kao onaj sa slavnijim imenom - Madame Tusseaud - on obiluje poznatim facama, ali njega nema u Parizu. Za ovaj lokalni tvrde da je vrlo zabavan. Otvoren 1882. na jednom od Grands Boulevards, sa ocuvanim originalnim dekorom i prezentacijom svetla, iluzija i zvucnih efekata s prelaza vekova (19-og u 20-ti), pored istorije ima i dovoljno savremenika da bi bio zanimljiv svima. Madame Tusseaud muzej u Londonu je stariji nekoliko decenija. Osnovala ga je Francuskinja, Marie Tusseaud, koja ja naucila zanat od lekara kod koga je njena majka radila, i koji je sredinom 18. veka uradio portret Madame du Barry, kraljeve miljenice, i serijom poznatih likova osvojio Parizane. Mlada Marie je svoj debut objavila sa vostanom figurom Voltera kad joj je bilo jedva 16 godina. Tokom Revolucije obradjuje sve slavnije glave, od kojih mnoge nisu dugo ostale na ramenima kojima su pripadale, a tvrdila je u svojim memoarima da je za glavama tragala medju lesinama giljoitiniranih i izradjivala po njima posmrtne maske. Tokom cestih ratova iz tog perioda, zatecena na turneji u Egleskoj sa svojom kolekcijom ona ne moze da se vrati u Francusku, pa tako London dobija njen muzej, a Pariz nesto kasnije svoj Grévin. Iako je bila stvar prestiza pojaviti se kao figura u ovom pariskom muzeju (verovatno je i danas), veliki deo je posvecen istoriji sa scenama koje su ili kraljevske ili krvave. To je stoga sto istorija uglavnom znaci asasinacije, i raznorazan teror, i to sa prigodnim osvetljenjem i vrlo, vrlo zivim vostanim figurama rangira ovaj muzej u kategoriju strave i uzasa. Ubistvo kralja Henrija IV, Jeanne d'Arc, ali zanimljiva je jos jedna zena, Charlotte Corday. Ona ubija nozem Marat-a u kadi, u kojoj on boravi veci deo vremena da se ne bi cesao do kostiju jer boluje od neke gadne kozne bolestine, i odatle otrovnim perom zagovara mase na ubistva i progone, u pravo imenovanom Dobu Terora koji je vrlo brzo usledio nakon Ravolucije. Hrabra Charlotte se nadala da ce se sa njegovom smrcu ljudi prizvati pameti te prestati sa klanjem i giljotiniranjem. Takav previd joj se moze oprostiti, obzirom da se tada jos uvek o ljudskoj prirodi mislilo da ima veze sa bozanskom, iako nije bas bilo jasno kakve veze. Nekoliko dana kasnije je zavrsila na giljotini, a istorija se nastavila jos zesce. Kad se nisu otimali oko vlasti i masovno ubijali, ljudi su se bavili kulturom. Imaju pravu pozorisnu dvoranu, sa poznatim licima u gledalistu i na sceni, a nadju se i holivudski likovi. Zaista je morbidno kako realno izgledaju. Kao lesevi postavljeni vertikalno, nasminkani i obuceni prigodno. Ali vrlo je vesto izvedeno, ne moze se poreci. Rodin je tu, i Picasso. Obojica su niski, bas malecki. Manekenke su vrlo visoke. Pariski intelektualci stoje za barom ili sede za stocicem kafea, kako su proveli najveci deo vremena. Klinka je razocarana da nema vise Holivuda, ali se ipak dobro zabavila.

Izlazimo na bulevar i ubrzo pronalazimo jedan pokriveni pasaz, pun svetla i zanimljivih izloga. Nismo puno odmakle kad smo shvatile da smo opet izgubile dzemper. Brzom kalkulacijom kapiramo da nam je ispao negde u muzeju, valjda od straha. Vracamo se brzo, molimo da ga potraze, da bi nas ubrzo pustili unutra da ga same trazimo u uglavnom polumracnim prostorijama i lavirintima. Srecom eto ga u prvoj sobi, opet su ga neke ljubazne ruke prebacile preko naslona klupice da nas saceka. Kad smo izasli napolje, svo troje, ja sam krenula sa ‘Slusaj, mali..' odlucna da mu pokazem ko je gazda u ovoj porodici, i podsetim ga da u nasoj pariskoj rezidenciji imam makaze i ne libim se da ih koristim, ali mi ga je klinka mudro sklonila s ociju.

Pariski bulevari su lepe ulice, model urbanizma. Za preobrazaj ovog grada zasluzan je Baron Haussmann, od koga je Napoleon III zatrazio da grad modernizuje. Do sredine 19-og veka Pariz je u mnogo cemu jos uvek bio srednjevekovni grad, sa uskim ulicama, prljavstinom, bolestima, kriminalom, i verovatno i ponekom sarmantnom crtom, ali izgubljenom u haosu. Baron Haussmann kao gradski planer se ozbiljno baca na posao, trosi ogromne sume, ispremesta 60% grada, rusi, gradi, prosiruje, dodaje, grade se i obnavljaju mostovi, vodovod, kanalizacija, i siroki bulevari. Iza ovih poslednjih stoji i jedan vrlo pametan potez za politicki vrh. Posle revolucije iz 1848. kada su na svakom sokaku pravljene neprolazne barikade, Napoleon III uvidja da gradu trebaju sire ulice, koje je tesko, ili nemoguce blokirati. Ne moze se reci da je bio van dodira sa narodom. I eto Pariza, lepog, isplaniranog, ulastenog, kad je krenula Komuna 1871. Nisu dugo trajali, razbila ih je vojska ocas. Prisecam se da su u 19-om veku revolucije bile ceste, slavljene i promovisane kao obecanje novog veka i novog nacina zivota. U Rusiji Dostojevski pise o silnim anarhistima i izgladneloj omladini punoj zarke zelje da razbije svet. Revolucije ostvarene u 20-om su bolne tacke raznim nacijama, ali su Parizani zavrsili svoje u prethodnom veku, a novi svet... pa, u novom svetu niko vise ne govori o revolucijama. Svi trpe jer smatraju da je kapitalizam kraj istorije, i cekaju kad ce nas prodati nekom vaseljenskom korporatnom olosu. No, u njegovo vreme Baron Haussmann je bio i slavljen i omrazen, a suskalo se i o proneveri fondova, medjutim grad jeste lep.

Hodamo ulicama, tu i tamo iskrsne neka crkva ili druga gradjevina pred kojom mi se otme uzdah, gledamo malo izloge, ponegde i udjemo unutra. Uocljiva je razlika izmedju starih pariskih butika, koje vode Parizani, i ovih novih koji imaju bar pedeset istih takvih rasutih po najpopularnijim mestima u gradu, i sire, i vode ih korporacije. Drugacija je kultura. U onim prvim rade stariji ljudi, u njima su proveli zivot. Ovi drugi zaposljavaju vrlo mlade devojke. Oni prvi ce pomoci oko izbora, ponude da probate to sto ste zagledali, i ubedjivace vas da vam dobro stoji i ako je preveliko. Prosto vam je neprijatno da kazete da ipak radije ne biste potrosili eure na taj komad, mozda onaj drugi, ali u stvari se ne usudjujete da pitate da probate jos jedan, pa vucete dete i izlazite napolje, uz obavezan ‘au revoir, merci'. U onim drugim se na vas uglavnom ne obraca paznja, ali mozete da pitate, i probate sami koliko hocete i sta hocete. Niko vam nece reci da vam nesto lepo stoji. U onim prvim ima lepsih stvari.

Sledeci na redu je Parc Monceau. U svakoj knjizi o Parizu preporucuju piknike kao parisku stvar, izuzetan dozivljaj, i uopste autenticno uzivanje. Ja ne volim da sedim na travi i ne volim piknike, iz dva razloga. Trava je uvek mokra, ali bas uvek. I sedenje bez naslona za ledja potire bar pola svrhe sedenja, ako ne i celu. Mozda se u doba razularene aristokratije, kakva je ovdasnja bila vise vekova, to sve radilo drugacije - sa jastucicima, potpiracima za ledja, masiranjem stopala, i cime ne - ali ovaj savremeni metod mi uopste nije privlacan. Spustila sam se na klupu a klinka se bacila na travu iza mojih ledja, da pojede sendvic i pravi ogrlice, narukvice i slicne vilinske rukotvorine od vlati trave. Komunicirale smo cestim pogledima, i kod svake provere videlo se da smo obe srecne.

Park je osnovao jedan od onih Filipa Orleanskih pomenutih nedavno. Ovaj je voleo sve englesko, nakupovao je brojne hektare zemlje i narucio da mu se park napravi po uzoru na engleske. Francuzi su bili vrlo striktni kad se radilo o arhiteturi parkova, a ovaj ima krivudave staze, statue i strukture razbacane naokolo. Egipatska piramida, kineska trvdjava, korintski stubovi, mostici i slicna cuda su trebala da upute svemiru i radoznalima znake da je Filip osim kraljevske krvi pripadao i masonima, jer je to, pretpostavljam, bilo vrlo vazno. Filip nije umro prirodnom smrcu, sto nije bilo neobicno krajem 18-og i u prvoj polovini 19-og veka, pa je i park osetio previranja takvog jednog vremena. Na kraju ga je spasio Baron Haussmann (koji nije bio baron, ali mu se prastalo), i Napoleon III poklanja park gradjanstvu 1861. godine. To nije sprecilo pokolj komunara 1871. za sta je ovaj kao i svaki drugi park u gradu bio narocito zgodan.

Neverovatno je lako zaboraviti na istoriju i druge gadosti u tako lepom okruzenju. Zanimljivo je posmatrati ljude. Narocito one starije. Prosao je jedan pariski dzentlmen od oko 80 leta obucen u svetle pantalone i sako sa sitnim, geometrijski preciznim dizajnom, belom kosuljom i svilenom maramom. Ali kako je samo hodao. Malo je poskakivao, ne previse, ni premalo, i bilo je toliko veselosti u njegovom koraku, kao da je znao nesto nedostupno, zurio necem lepom u susret, ili se setio Gene Kelly-ja, ko zna. Bilo je pravo zadovoljstvo otpratiti ga pogledom. Onda je naisao jedan par - ona sa negovanom pundjom, nasminkana, u lepo skrojenom kostimu i elegantnim cipelama, on u finom odelu, drzi njenu ruku pod svojom i hodaju polako, odmereno, kroz ovaj dan, ili zajednicku memoriju jednog vremena. Na drugim klupama sede ljudi, pricaju glasno ili tiho, prolaze majke sa kolicima, deca veca ili manja, i ljudi mladi i stari, klinka meri povremeno da li je narukvica dovoljno velika za moj zglob, i ostala bi na toj mokroj travi do mraka, ali mi imamo planove za to vece.

Presvukle smo se kod kuce, obukle najbolje sto smo mogle obzirom da nam je garderoba neprikladna za pariske temperature, i preko Novog mosta presle na ostrvo u Seni. Kad se hoda duz reke vide se gradjevine - nekadasnje palate, svaka sa dugackim rodoslovom i istorijskom ulogom, ali sve stoje sa identicnom porukom da nista ne traje osim ljudskih ludosti i grandomanije u kamenu i slicnim materijalima. Mozda zbog toga, odjednom je grad te veceri izgledao kao iz bajke. Ne sarmantan, ni diznijevski zasladjen, vec zaista kao zacaran sa svim tim tornjevima, kupolama, fasadama, stubovima i ornamentalnim iskazima o nenadmasnom ljudskom duhu i njegovim vrednostima, sto je sve kompletna besmislica jer niti ko postuje ljudski duh niti su njegove vrednosti ikada bile podrzane osim zapisane u kamenu, ali eto, napravise gradove i gradove u kojima se sanjaju slicni snovi, i ulice kojima noge vole da hodaju, pune se glave svakakvim mislima, i u redu je diviti se onima koji su sve to sagradili. Ljudski duh.

Sainte Chapelle je izgradjena u 13-om veku, u dvoristu tadasnje kraljevske palate na Île de la Cité, sa svrhom da cuva brojne relikvije koje je Louis IX kupio od vizantijskog cara za silno zlato, ukljucujuci Hristovu krunu od trnja i deo krsta sa Golgote. Izgradjena tokom vrhunca gotskog stila, kapela jedva da ima zidove. U visinu, visinu od koje boli vrat, podizu se vitrazi koje smatraju najlepsim na svetu. Veceras cemo tu slusati Vivaldija. Jos nije pao mrak napolju, i kroz obojena stakla sa bezbrojnim scenama hriscanskog zivota i legendi ulazi svetlo dana. Na muzicare ispred nas sijaju zuta scenska svetla, sa onim posebnim efektom koji je Caravaggio uveo u slikarstvo i koji naglasava i svetlost i senke do fascinantne preteranosti. Koncerti se odrzavaju svakog dana, i turisti popune stolice do poslednjeg mesta, muzicari su opusteni - ovo je letnji raspust - ali i ta profesionalna opustenost proizvodi neopisivo intiman i mocan osecaj u ovom prostoru. Muzika mi je u usima, oci na vitrazima, i mozak vibrira nekim pozitivnim talasima, telesno rekla bih da lebdim, dete kraj mene se malo vrpolji radoznala da pita ovo i ono, ali se suzdrzava i tek tu i tamo nesto sapne. I ona lebdi.

Pariz u brojevima (1)           Pariz u brojevima (2)             Pariz u brojevima (3)
Pariz u brojevima (4)
           Pariz u brojevima (5)             Pariz u brojevima (6)
Pariz u brojevima (7)

 

Pasaz
Pasaz

 

 

 

 

 

 

                                                                                   

Pariska ulica
Pariska ulica
Park 1
Park 1
Park 2
Park 2
                                                                                     

 

 

 

 

 

 


Metro
Metro
 

Atačmenti



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 16:23 15.04.2009

.

prelep tekst
uvek kada dolazi uskrs ja se setim svog prvog putovanja u pariz.
taj dan, taj uskrs nikada necu zaboraviti !
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:47 15.04.2009

Re: .

Hvala na komentaru, Velimire. To kako pominjete prisecanje svog prvog putovanja u Pariz, je vrlo lepo. Pravo bogatstvo.
Velimir Mladenovic Velimir Mladenovic 16:55 15.04.2009

Re: .

Ivana Knežević
Hvala na komentaru, Velimire. To kako pominjete prisecanje svog prvog putovanja u Pariz, je vrlo lepo. Pravo bogatstvo.


obozavam da citam vase tekstove, jer pisete o mnogim mestima koje ja nisam obisao !
nadam se da cu imati prilike. pariz je svet!
Ivana Knežević Ivana Knežević 17:18 15.04.2009

Re: .

Drago mi je da tekstovi prijaju i inspirisu.
Ne putujem cesto, i ni blizu koliko bih volela, ali kad mogu, to je uvek velika radost i radoznalost, pa makar sve gledala samo kroz prozor.
nelejnelej nelejnelej 22:12 15.04.2009

pariz u brojevima 8

Davno nisam pročitala ovakav opis putovanja.
Konačno neko kapira šta treba da sadrži putopis o Parizu: sve korisne informacije fino ušuškane bojama, mirisima i emocijama, detaljno opisano natenane, kao slow food. ODLIČNO
GODINAMA PRIŽELJKUJEM DA NEGDE NALETIM NA TURISTIČKI VODIČ SA OVAKVIM FILINGOM
PUNO POZDRAVA
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:46 15.04.2009

Re: pariz u brojevima 8

U pocetku nisam imala plan, sigurno ne nameru da pisem ovako sporo, ali shvatila sam ubrzo da ne ide drugacije. Verovatno zato sto su i meni jako vazni i boje i mirisi i dozivljaji. Kad bih mogla da biram, takve bih turisticke vodice i ja volela.

Hvala na citanju, i lep pozdrav.
Черевићан Черевићан 22:37 15.04.2009

трагач

и
док мамећа Sainte Chapelle
разиграва колце могућег заборава
у ком ево лебдим
без намере да слебдим
покушавам искамчити шифру
саприпадност виђеној лепоти
ко деобу правде - ритуал склада

ил
смисао утиска - каква чаролија



млогоВам бре лепо и ово гђо кнежевић. БАШ лепо . . .
Ivana Knežević Ivana Knežević 22:52 15.04.2009

Re: трагач

Dragi pesnice, verovatno bi poezija bolje opisala ponesto od svega ovoga, jer bilo je trenutaka kad je realnost bila prosto opijena svetlom, bojama i zvucima. A ta kapela jednog poboznog kralja je prosto magicna. I jedina skromnost na koju inspirise je ona koja se oseti pred izuzetnom lepotom.
49 41 49 41 01:11 16.04.2009

Dojam

Vec sam napisao u ostrom "rezu" o dojmu Pariza.
Taj, privatni-produzeni vikend, me je zatekao za njihov najveci nacionalni praznik u Julu.
Stotine i stotine hiljada ljudi; ko vostane figure nemo stoji.
MUK TOTALNI!

Neko se pomeri, neko pocese, dok klizim izmedju njih;

ALI, MUK TOTALNI.
Ivana Knežević Ivana Knežević 02:43 16.04.2009

Re: Dojam

Upoznavati kulturu jedne zemlje je neverovatno kompleksan proces, kao dzinovska puzzle. Obicaji, praznici, muzika, jezik, arhitektura i sve sto ih je oblikovalo. A to nije samo istorija, vec i savremeni tokovi. Tu se uvek pazljivije hoda, kad se shvati iz bliza da razliciti ljudi pridaju razlicita znacenja stvarima. Nauci se o drugima, ali i o sebi.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana