Znate ko je Paul Potts ?
Ako niste culi za njega znaci da zivite ispod kamena, covek koji je elegantno izbacio iz takta svojim talentom dobar deo sveta.
U mom poslu ja nemam bas cesto priliku da se prijatno iznenadim, obicno su u pitanju nijanse sivog, ali eto skoro mi se desilo da me neko iznenadi svojim snagom, nije me bas odusevila njegova fizicka znaga koliko sok koji je usledio posle mog potcenjivanja njegovih sposobnosti.
Mnogi ljudi ukljucujuci i mene vole ljude da stavljaju u kutije i kalupe, u svojoj glavi ogranicimo njihove potencijale a da uopste nismo proverili u stvarnosti njihove sposobnosti.
Nisam bas siguran zasto, nekako dopustim sebi da pretpostavim da znam koliko ne znam, a to je veoma pogresno. Malo ljudi to moze stvarno da oceni kako kod sebe, tako i kod drugih, ljudski um je velicanstvena stvar bilo u dobru ili zlu.
Ljudska glupost, za razliku od ljudske inteligencije nije ogranicena.
S vremena na vreme, u nasu vojsku dodju regruti, najcesce su to klinci koji nisu nasli nacin da odsluze "civilnu vojsku", ima izuzetaka, neki stvarno dodju jer se ponose cinjenicom da sluze Srpsku vojsku, neki dodju jer zele posao u vojsci, ima milion razloga.
Ja nekako, ja sam ovde zato sto sam dobar u tome, nekad malo odsetam na neki drugi posao ali eto tu sam. Moram da priznam, ja nemam nikakav osecaj pripadnosti ili patriotizma vise, nekako se taj osecaj negde izgubio, verujte mi sutra da nas napdne neka vojska ja bi se verovatno ili okrenuo i otisao kuci ili izasao na neki rafal da se malo odmorim.
Nekako je sve umrlo, tamo kad je bio ovaj zadnji pogrom (ko ce ih pamtiti po brojevima kad ima tako puno) secam se onog Albanca koji cupa onaj krst sa crkve, i naseg predsednika koji kaze da se za Kosovo necemo boriti.
Tu je definitivno bio kraj, u sali u kojoj smo nas dvadesetak to slusali nastala je zagrobna tisina, vazduh je postao jako tezak, svi su morali da se vrate na neki svoj posao, svako je morao napolje na vazduh, nekako se svako trudio da se sakrije od svakog, sve nas je bilo sramota te uniforme koju nosimo.
Bas se secam taj dan, sam prvi put naredio vojnicima da su slobodni da odmore, troje mojih kolega sutra nisu dosli na posao, posle par dana su dali otkaz, neki stariji, nase vodje i mentori iz 99 su otisli u penziju, ali secam se bas tog dana nesto je umrlo.
To je bila neka tuga koju suze nisu bas mogle da pokazu pa mi se valjda nije plakalo, ja sam nastavio sa tim nekim besmislenim zadacima, valjda bas zato, nekako svi su trudili da se prave kao da se nista nije desilo, svi smo se gledali kao da se nista nije dogodilo, a svi bi mogli da placemo od besa, tog dana nismo pozdravljali zastavu, prvi put nisam morao da opominjem "klince" zbog buke pred spavanje, prvi put je bila ceo dan tisina.
Moje dede su se borili sa najgorim zlom koje je covecanstvo uspelo da izmisli, oni su mogli sa puno ponosa da kazu, ja sam bio na Sutjesci, ja sam bio u Drvaru, oni su mogli da kazu da su hodali preko kilometara mrtvih decaka na Sremskom frontu korak po korak ka Nemcima, jedan od njih je dogurao do Rajhstaga sa Rusima.
Mene nista ne plasi osim istorije.
Kad su Albanci palili nase crkve ja sam slagao stolice u Pirotu. Plasi me kako ce nasa deca suditi nama.
Tako da su mi do skora misli na ovu temu bile jako mracne, smetalo mi je ceo taj nacin razmisljanja da nista nije vredno borbe, posebno kod tih "klinaca", da je samo dovoljno kleknuti dovoljno nisko i sve ce proci, ubijao me je u pojam taj defitizam i kukavicluk koji je sakrivan iza "razumnog razmisljanja".
Bas dugo me je to drzalo, bas dugo. Oko vas svet ide i dalje, osecaj kao da ste mrtvi a disete, otupite. Svako jutro kad izadjete pred tu zastavu, podignete ruku, salutirate, i eto ja dugo nisam znao cemu salutiram, nisam znao gde pocinje ta linija koju mi branimo, da li u rat idemo kad rati stigne do Nisa, da li idemo kad stigne do Beograda.
Nisam bio bas siguran sto sam ja tu, nisam bio siguran sto budim te "klince" u sest ujtru. Kod mene je nekako vladala apsolutna besmisao zivota.
Ali eto nasao sam i ja nekog Paul Potts-a, jedan decko koji nije bas neko za koga bi rekli da je za vojsku, malo deblji, nije mu bas isla ta obuka, puska mu se jednom cak raspala jer je nije dobro sklopio, nije bio bas za marsiranje, u koloni uvek medju zadnjim, ali nikad nije odustajao.
Imali smo jedan dan, cetri kondiciona marsa do poligona i nazad, po kisi koja je lila kao blesava u punoj ratnoj opremi, jedva se jadan dovukao, ali nije odustajao. Cak je malo poceo da me nervira, mislim mogao je da bude cata, ili da bude tamo u komandi. Bas me nervirao.
Ja svoje "klince" bas sadisticki maltretiram na obuci, ali zato svake druge nedelje idu kuci, kad sam ja sluzio vojsku, sve jedinice su hladile j*** sto bi rekli, malo cupali travu, malo jutarnje vezbe i to je to, svi osim nas, drndao nas je vodnik svim i svacim, j**** nas je ko male majmune, to je proslo a onda je dosla 99.
Ceo rat mi smo izgubili devet ljudi, jedinica koja je hladila aparaturu na obuci je bila sedam kilometara iza nas, znaci nisu bili na prvoj liniji, oni su izgubili dvadeset sest ljudi. Kako i zasto, bog zna.
Zato ja moje "klince" bas zestoko maltretiram, ali jos mi se nije desilo da neko nije hteo da se rukuje na kraju roka ili da ne traze da se napijem sa njima.
Eto bas taj debeli tip sto nije za vojsku, je tamo pred kraj meni pokazao nesto za sta sam mislio da je odavno umrlo.
To je bila neka dodatna obuka, nesto kao test, sertifikacija, uglavnom non stop trcanje, nosenje ranjenika, rasklapanje i sklapanje puske i slicno...
Sta mi bi ovako prokletom ali nekako sam se bas zakacio za to dete bez ikakvog razloga, ni sam ne znam zasto, cisto zlo s moje strane, nikad mi se to nije desilo, posle dva marsa u punoj opremi, trcanja na pisti, sklekova isvih stvari kojih sam mogao da se setim, ukljucujuci i skok sa zirafe (metalna konstrukcija od sest metara sa koje se skace), poligona sa preprekama, sve je covek presao, istegao tetivu premoren ali nije odustao.
Stigli smo i do nosenja tih ranjenika, uzasno me je iritirao jer nije hteo da se pomiri sa cinjenicom da fizicki ne moze da izdrzi sve to. I tu sam bio bas skot, odneo je ranjenika na ledjima tih dvesta metara, i kad smo dosli dela gde treba vuci ranjenika sto metara po zemlji dok puzis, tu stvarno vise niko nije mogao da mrdne.
Osim tog tipa, svi su nekako to presli ali on, crven u licu, jednu nogu ne moze ni da savije kako treba, desna ruka mu je oguljena jer drzi ranjenika za pojas i vuce ali decko ne odustaje. Poceo sam iskreno da ga mrzim, poceo sam da se svadjam sa njim dok je vukao ovog za pojas, uopste nisam mogao da shvatim sto ne odustane.
Stigao da pola te staze ima jos pedesetak metara, i ne moze vise, premoren, krenem ja tu njemu da govorim da odustane, mrzeo sam ga zato sto sam znao da bih ja tad odmah odustao, to me je ubijalo u pojam, znao sam da je bolji od mene, poceo sam da se derem na coveka toliko da su ostale jedinice sa strane pocela da gledaju koji sam skot od coveka.
Toliko sam se izgubio, da sam svasta poceo da govorim, da odustane, da nema od tog posla nista, da je svima jasno da ne moze, sta sa njim nije u redu, jer tu glumi budalu od sebe zbog ponosa, i ovaj decko sto je ranjenik pocne da mu prica da odustane, na kraju sam stao ispred njega i rekao mu da prekida, em nece uspeti da ga odvuce do kraja em je isprljao uniformu i taj grb na ruci.
Tu je valjda decku puklo, i tu sam cuo recenicu koje je vise bila poklic, koji cu pamtiti do kraja zivota.
"Mozes da mi naredis da stanem, ali ja ne odustajem makar crko', to sto je tebi na ramenu meni je u grudima, il' se sklanjaj ili cu i preko tebe da teram"
Mislim da mi je tad Bog opalio samar, trebalo mi je par minuta da dodjem sebi, da shvatim kakav sam kreten, par minuta da shvatim kako je neke stvari lako izgubiti a da uopste ne osetite, iskreno sam sa divljenjem u tisini posmatrao kako vuce tog decka do kraja.
Nije odustao. Tri cete su mu aplaudirale kad je zavrsio.
Eto bas pre neki dan, su se smenjivale generacije, taj decko i njegova klasa, postrojeni, iza njih novi gusteri. Sa svakim se rukujem, svakom kazes neku salu, svakog malo zavitlavas, stigao sam do njega, uvek je sa nekim smesnim osmehom, nikad nije bio namrsten, uvek sa nekim osmehom bez obzira koliko je tesko, eto i tad, njemu nisam znao sta da kazem osim da je najbolji vojnik kog sam ikad imao.
Sta reci o coveku koji te probudi iz kosmara, sta bi ja njemu tad mogao da kazem, sta reci coveku koji ti pokaze da si jos ziv. Ko bi rekao da neko iz nekog malog sela na Fruskoj Gori moze da ti probudi dusu ako tako nesto postoji.
Jos nas ima, ne potcenjujte ni sebe ni druge.