Priča o tati, bubamarama i kestenju

dzivdzan_filozof RSS / 17.04.2009. u 04:33

 

Skoro pročitan blog o ćerci podstakao me je da napišem blog o ocu..

 

 Tata, tebe imenujemo za Bika koji arlauče, ja ću biti Veliko stopalo, a seki stoji Zeleni zub. Ubio sam te, Biku koji arlauče, uleleleleeuuuuuuuuuuuuuuuuuu.....   A posle pola sata, Stopalo i Zub morali su na spavanje. Bilo je već kasno.

 Da, i za mene su se nadali da će biti muško. Moj tata je radio na brodu. Sve njegove kolege imale su ćerke, a on, on je imao bebu na putu. I po starom dobrom mornarskom običaju, da kada se dobije sin, srećni otac bude bačen u more, moj je već bio na putu do vode dok je stigao do kraja da izgovori rečenicu Dobio sam sina, ali s greškom...

  Kada se zaratilo, batalio je mornaricu i pokušao sa svojim biznisom. Mnogo je radio, a malo bio kod kuće. A kada bi došao, u trenucima dok se nije svadjao sa mamom ili pravio maratonski telefonski razgovor, ceo svet je bio naš.

 Kada sam dobila svoj prvi bajs, i to crveni BMX, bila sam nadomak toga da postanem glavna faca u bloku. Nedostajalo je još samo da skinem pomoćne točkiće. Mesec dana sam u travi svaki dan tražila detelinu sa četri lista da bih mogla da zamislim želju da se sutra vrati tata. Dočekali smo ga jedno veče, bio je umoran, ceo dan je vozio od Herceg Novog do Beograda. Dohvatio je alat, skinuo točkiće i u 23h izašao  da me uči da vozim bicikl sa samo dva točka. Pažljivo je držao sedište i trčkao za mnom, dok sam se ja osećala kao kraljica sveta.

 Zimi smo uživali u pečenom kestenu. Mama, tata, seka (još uvek u kolicima) i ja sedeli smo za stolom. Na sredini je bio pun tiganj. Svako je imao svoj tanjirić i nožić, kao i tehniku za ljušćenje i konzumiranje ove njamnjam poslastice. Mama je ljuštila brzo i svaki drugi davala meni, ja sam  bila ubedljivo najsporija i prvo čistila a tek kasnije jela, a tata, dugo mi je trebalo da shvatim njegovu tehniku. On je u tanjiru imao najmanje ljuski, a stalno je žvakao i neprestalno primećivao neke bubamare po sobi. Trudila sam se i ja iz petnih žila da ih uhvatim bar pogledom, ali, nije mi polazilo za rukom. I dok sam ih jurila, i gledala da se nisu slučajno sakrile ispod stola, moji očišćeni kestenčići bi nestajali u nepoznato...

 Prve i jedine batine zapamtila sam bolje od svih maminih puckanja po turu. Ležala sam na bračnom krevetu. Bio je umoran i rekao mi da se pomerim, a već tada pokazujući drčnost i velik nos male gospodjice sigurno i samouvereno odgovorila NEĆU. Sledeći tatin izraz lica, rasterao je svu moju okuraženost. Ščepao me je u umlatio dušu u meni. Upiškila sam se u gaće od bolova i od straha. Tada sam shvatila šta znači poslovica ne diraj lava dok spava, a i ne diraj tatu kada je umoran.

 Za vrema bombardovanja su mi se roditelji razišli. Ja sam došla sa mamom i sekom kod bake i deke, a tatu sam vidjala sve redje. Stalno je ulazio u neke nove poslove, pokušavao... Čovek koji je Vojnu akademiju završio kao najbolji u klasi, koji je bio najmladji kapetan u istoriji bivše SFRJ, postao je kamiondžija. Ali, ne samo profesionalno... Nosio je poderotine, majice uvek zaprljane flekama od ulja, počeo je da zapušta i bradu, promenio se. Sa nostalgijom sam gledala fotografije u beloj uniformi, sjajem u očima, i pobedonosnim klikom u duši... Tog čoveka više nije bilo.

 Prolazile su moje priredbe na kojima nikada nije bio, koncerti koje nije čuo, roditeljski sastanci... Vidjali smo se sve redje. A i tada kada bismo se sreli, uglavnom smo odlazili kod majstora za kamione da popravi neki deo koji se večito kvario. U najboljem slučaju, imali bismo pola sata za šetnju Zemunskim kejom, možda jedan sladoled...

 Jednog dana odveo nas je u restoran ,,Stenku'' gde smo tradicionalno uvek jeli dobre lignje i pili piće koje se zove mulj. Ranije je taj mulj bio privilegija samo starih i stalnih gostiju jer se nije nalazio u meniju i retki i odabrani su znali za njega. Danas, kada je sve komercijalizovano, i on se nije odvajao od tog procesa, tako da sigurno zauzima mesto u karti pića. Pored toga što smo uporno moju mladju sestru ubedjuvali da se taj napitak pravi tako što konobar ode i zahvati  vode sa dna Save, tata nas je tog dana obavestio da najverovatnije putuje za Singapur. U momentu mi je zilion misli prolazilo kroz glavu... tata ide. Već mi je bilo dosta svega, i toga što večito nije tu, ali ovo kad sam čula, kao maljem po glavi, tras! Oči su se napunile suzama, i, iako tatini sinovi ne treba da plaču, iskušenje je bilo preveliko.

 Otišao je, doduše, ne u Singapur, nego u Brazil. To mi je barem zvučalo bliže. Tri meseca tamo, jedan ovde, takav je trebalo da bude raspored. Opet se vrato na brod. To mi je jedino bilo drago. Šta da radim, to mu je u krvi, koliko god da sam mu ja kći, uvek sam osećala da se prema meni ophodi kao prema vojniku. Uglavnom mu to nisam zamerala, mada je ponekad umelo da bude baš teško. Oni dani provedeni tamo uvek su bili preko tri meseca, naravno, a ovi vamo skraćeni na pola. Kako sam očekivala da će biti, iznenadjujuće lako sam to podnela. Zatrpala sam se obavezama, počela sam da treniram streljaštvo, svirala sam klavir, učila... i nisam ostavljala prostora da mislim. A čak i kada bi se neka misao iskrala zajedno sa suzicom uveče kada legnem u krevet, ubedjivala sam sebe da sam ja jako srećno dete, da iako živim u trosobnom stanu sa još pet osoba, oca gotovo i ne vidjam, a majka mi radi po ceo dan dva posla da bi nas prehranila, ja bar imam roditelje žive i zdrave, imam mogućnot da učim, hleb da jedem. A kakao i čokolada su pravi luksuz, mnoga deca za to nisu ni čula.

 U medjuvremenu, tata je menjao mesto boravka, išao malo po Africi, oženio se, i naj bitnije od svega, ponovo postao oficir u belom odelu (iako uniformu nije obukao od '91). I dalje putuje i radi van. Pre par meseci dobila sam još jednu sestru. Tako je malena da se plašim da je uzmem u ruke. Žao mi je zbog ćakija što nije sin ni iz trećeg pokušaja, ali mi u stvari i nije žao. :)

 Shvatila sam da sve ide nekim svojim tokom, neke stvari moraju da se dese da bismo mi izvukli pouke, neke stvari mogu i da se zaobidju. I dalje sam srećna što znam za čokoladu... Sad mi je glavna zanimacija potpaljivanje tate da mu vidim prve sede preko web kamere. I samo čekam da vidim šta će meni moji činiti jednog dana kada ih budem imala.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana