Trebalo mi je vremena da uskladim noge, ruke, loptice, trake, sve misleći i na to da ne puknem nehotice Tošu, Pabla ili Laru, koji su se povukli u ćoskove sobe. Zapravo, Toša se uopšte nije povukao, već je pikirao na moj poi, svaki put kad sam se, nevešta, puknula u koleno ili cevanicu, a fluorescentne trake popadale na pod.
Toša je mačak, svilen i u bojama kapućina. Ja sam odmah pala na ime, jer mi je Mačak Toša Branka Čopića ostao tetoviran u mozak, kao nešto mnogo lepo i poetično. Kaća je svog Tošu kupila preko oglasa za 10 evra, kada se uselila u novi stan u Amsterdamu, nedaleko od Amstela. Pablo i Lara su psi, crni kao noć, labrador i rotvajlerka. Pablo je Kaćin, Lara je pas njenog dečka, a Toša je u porodicu došao kao lovac na miševe.
«Nemaš pojma koliko ih bilo, a ja se još čudila otkud komšiluk toliko otkida za mačkama», priča mi Katarina. «Toliko je bilo miševa da sam hleb obesila u korpu za plafon, a Pablovu klopu stavljala u kutiju na vrh frižidera. Ali, jedne noći, čujem Pabla kako trupka po kuhinji i mljacka. Izađem iz spavače sobe i imam šta da vidim. Pablo sedi sav ozaren ispred frižidera i gleda u vis, u kutiju sa granulama, ko majmun u obelisk u Odiseji. A na vrh kutije, stoji miš, probušio rupu i bira one sitnije i klopa, a krupnije razbacuje. Granule padaju na pod, Pablo ih skuplja i jede, ludo srećan. Tako smo uzeli Tošu.«
Ja nisam baš u fazonu mačaka, al nisam ni antiprotivna, pre bi se moglo reći da ne umem s njima, pa ih s respektom puštam da one prave kontakt sa mnom.
Ništa čudno onda što je Toša jurio za mojim poi trakama, a ja nisam znala kako da ga otkačim, pa je Kaća morala da ga opominje na red. Mačak bi se strateški povukao na klavir il u ćoše za tren, uvek spreman da se zaleti i nasrne na pantljike, čim ih uskovitlam.
«Poi se koristio u obrednom plesu žena, al i kao trening koordinacije ratnika Maora sa Novog Zelanda», kaže mi Katarina dok žonglira po sobi. «Ovde ga vrte i na trens žurkama, neki su vešti do ludila. Jel vrte ljudi poi po Beogradu», pita me.«Pojma nemam», kažem. «Al sam videla pre dve godine na Exitu jednog poi igrača u fluorescentnom kovitlacu. Toliko sam bila fascinirana da sam urlala u telefon da sam preko puta žonglera s trakama (trebala sam da se nađem s nekim ljudima), pa tek posle videla da ih ima svuda, te da sam dala glupe koordinate za mikro lokaciju gde sam.»
Posle smo gledale DVD sa poi igračicom sa vatrom. Bilo je tako lepo, da ti stane dah i mnogo sam se naložila da baš naučim da vrtim poi. Dobro, ne moram baš s vatrom, sto posto bih se samospalila, al da vitlam i sa dve čarape s pirinčom kako treba, usrećilo bi me. U glavi sam vrtela film ko u Beogradu ima baletsku salu gde mogu na miru da se uvedem u poi ritam. Mislim, ne mogu da se blamiram i vrtim poi po Adi dok ne budem vešta skroz. Inace, "poi" na maorskom oznacava lopticu koja se vrti oko tela...
Na amsterdamskoj stanici Amstel, čekali smo voz za Utreht, Katarina, ja i Pablo. U torbi preko ramena imala sam nov poi, poklon od Kaće, i DVD sa kursom. Razmenile smo i džempere. Ja sam Kaći dala moj šareni norveški koji nosim kad mi sve lađe potonu, a ona meni nepalski s kapuljačom i kičankom do dupeta, totalno veseo, iz koga nije izlazila četiri godine.U Utrehtu sam presela u drugi voz, za Enshade, a tamo opet u treći, za Nemačku. Ostalo znate, da sam doletela iz Kelna pre neki dan, pisala sam u prethodnom blogu.