Gost autor: baka Evdokija
Vidi ti nje! A kad me pet puta pitaš kad je Gospojina i Ognjena Marija, to ne znaš, a ovo si zapantila, nikad od tebe na dom domaćica, sve ti pamet u svet a ne u kuću... Ajde da ti opet pričam, kako da se ne sećam, jadan taj narod beše...
To je bio Uskrs '42, moj Mitar je već bio u Nemačku, u zarobljeništvo, odveli ga još sa početka. A baš te zime je javio da više nije u logor, nego da su ga dali nekoj babi na selo da radi i rinta na zemlji i oko kuće, kao sluga, ali to je bilo dobro jer je bila bolja 'rana i lakše nego iza žice u logor. Tako smo i mi na kraju rata dobili Italijana. I javio da mu ta baba i nije loša, jedan joj sin već poginuo u nemačku vojsku a drugi je na frontu, pa sve strahuje za nj, pa i mog Mitra fino pazi, od stra da joj se ne vrati loše na tog drugog sina, pa mi je bilo malko lakše na duši.
A tad je u selu, gore u Račniku, od nekog učitelja sin krio ponekad Jevreje u svoju kuću, a kad je opasno, on ih malo ukloni kod prijatelja u okolna sela. Pa tako ponekad ne omrknu a osvanu kod nas u vajatu neki ljudi, a naša je kuća bila malko s neruke selu, nismo baš bili ni blizu do, kako da kažem sad, centra sela, pa se i moglo ponešto prikriti.
Kad je počelo, ja sam se zatekla kod oca, sa dečicom, pa mi Mitar javio da sedim tu jer da ne samujem sa Danilom na planini. A onda njega odvedoše i ja osta tu do '44-te.
A pred taj Uskrs, '42-ge, dođe taj učiteljev sin kod mog oca i kaže, kume pomagaj, imam ženu, Jevrejku sa dvoje malih, imam vezu da ih šaljem dalje za nedjelju dana, ali ne smem ih držati kod mene, nije mi sigurno. Uzmi ih kod sebe, ako ko pita kaži došla Mitrova rodbina iz Beograda ne bi li se malo 'leba najeli i deca popravila.
To nije bilo ništa čudno, ako je bila okupacija, moglo se ići kod rodbine na selo, a vazda je kod nas bilo više rane iz bašte nego u gradu za pare. I pristade moj otac da ih uzme, vazda je pominjao kako je za vreme Turaka stradala raja, pa je sad došao vakat da Jevreji budu kao raja pod Turcima i mora se pomoći.
I dodje ta ženica sa dečicom, sitni, bledi, po ko zna kojim tavanima i podrumima skrivani, sirote sunce nije videlo od '40-te, kazala tako da se toliko kriju. A nije se smelo mnogo pitati, što manje znaš, duže živiš. Imali su i papire, nabavio im učin sin, njojzi da je Radmila a deci Nevenka i Jelena.
Kad sam čula da su male od 5 i 9 godina, srce mi stade, moji su tek u pelenama a jači su i glasniji bili i čini mi se, više su jeli! Dade im moj otac posao oko kuće, manje da rade a više da ih sunce ogreje, a devojčice sam ja učila da se krste i govore Očenaš, ako naiđe patrola da se misli da su naše.
A Radmila me naučila da kuvam jevrejska jaja, i to ovako mi pričala. Kaže, nji, Jevreje, gone i progone od kad su bili u pustinji, pa su žene naučile da sprave ranu da se ne kvari ni od vrućine ni od vremena. Stavi se lukovina, ulje, kašika sirćeta i dve jabuke na četvrtke, pa se kiseli dva dana na ladno. Pa se poređa red jaja, red te kiselice, pa se nalije vodom i kuva bar 7, 8 sati, tiho, i dolivaš vodu, jaja budu lepa, graorasta i mogu i dvaes dana da stoje!
A deca se opet rodila, sirota, pa smotala lutku od kuruzovine i igraju se ispod lipe...
U subotu, pred Uskrs, ja ranim ovi moji dvoje pod lipom, a Radmila ide za mojijem ocem iz štale, on izvadio džakče brašna iz skrivnice da se nešto umesi, a Rada ide za njim i nešto joj moj otac priča, a ona sagla glavu i krišom se smeje, nije sirota više umela ni da se smeje od stra, dao višnji tim dušmanima doveka u pak'o svoje meso da jedu! Kad oco vide da ide patrola, baci ono džakče, prosu se brašno, a moj otac dovati Radmilu za kosu, sobali je u ono brašno prosuto i nagna da je bije! Padaju šamari, viče otac, stoko nezahvalna, smotuljo, kurvo, da sam reko da širiš noge ne bi klecnula, a brašno prosipaš, arčiš, nije tebi grbina pucala nisi ti orala i kopala, živino jedna! Ja od moga oca take reči nisam za svoga veka čula, on je bio čovek blagorodan, on je bre i ovcama i volovima mazio i tepao. Izađe moja majka i strina, vide šta je, pa se skloniše. Uđe patrola, kaže šta je domaćine bilo? A moj otac, crven kao rak, veli, ti si vlast i sila, uzmeš taj šmiser i pokazuje na ono što visi vojniku oko vrata i ubiješ me ako ti naprvim štetu, e ja sam vlast u ovo dvorište, ne dam da se arči mal! Zatražiše papire, majka ih iznese iz kuće, nisu ni pogledali kako treba, odoše dalje u kontrolu, svaka je kuća imala goste, pa su išli u proveru... Mislili valjda kad se biju da su svoji...
Kad se malo sabrasmo, Radmila se isplaka, skupismo brašno i uđosmo u kuću. Oco leže na krevet, dade mu majka šećera i vode i malo rakije, a ona se deca skupila u ćošak i tresu se, od stra ni da plaču. Ustade moj otac, pa kaže, da je Hitleru klet do vek, da mu srce pacovi izedu i oči da mu gavrani iskopaju, kad ja moradoh da dignem ruku na čeljade ni krivo ni dužno. Praštaj Radmila, i vi deco, u zlu se nekad mora i tako. Posle je ona ljubila moga oca u ruku i blagosiljala ga po jevrejski, i smirila decu i objasnila im, a moj otac izvadio dve šećerleme i dao im, da zaslade stra.
Otišli su posle neki dan, jednom kad je svratio učin sin reko je da su ostale žive i da su na sigurnom, ama njega brzo potom ubiše, streljali ga, kad je bilo ono taoci i 100 naših za jednog njiovog.
Eto, tako sam ja naučila da barim ova jevrejska jaja što svi volite.
Mučen narod, ni svoje zemlje ni korena, a svi ih gone ko šugavo pseto...