Povez preko očiju i jedna Ina

Ovaj poslednji udarac glavom u saobraćajni znak stop je zaista prelio čašu. Skinuo sam povez sa očiju i svetlost dana, iako je tog prvog trena smetala očima naviklim na mrak, došla je kao olakšanje.

“Juley, I’m done for today”, odgovorio sam kratko, a kraj rečenice “with this shit“ sam ipak zadržao za sebe.

Pružio sam joj povez što sam imao preko očiju: ”Evo ti blindfold, a evo i štap ako želiš, slobodno se zabavljaj, ja više ne mogu”.

“Dalibor, imamo još sat vremena”, odgovorila je Juley, al' boja glasa odavala je nespremnost da insistira da nastavimo. Poslje sudaranja sa dva kontenjera, doduše plastična, dva slučaja gdje su mi noge štrčale u zraku iz živice, i ovaj bliski susret sa okrutnotvrdim znakom stop na raskrsnici, bilo je valjda i njoj previše da insistira na pravilima.

Nije više ništa govorila. Uzela je štap, sklopila ga, a blindfold je držala u ruci. Bez riječi oboje smo nastavili pješice do doma dok je martovsko sunce već uveliko najavljivalo vreo dan u glavnom gradu Teksasa. Hm, Austin, ponavljao sam ime ovog grada kad sam dva mjeseca ranije po prvi put zakoračio u ovaj grad. Odnekud mi je to bilo poznato. Da, da mora da je déjà-vu. Ko zna u kom životu sam živio ovdje. Djevojka koja me tad vozila sa aerodroma do studentskog doma je pričala nešto sa izraženim južnjačkim akcentom. Hvatao sam svaku treću, ali još više bio zaokupiran imenom grada. Negdje sam ga čuo ranije, mnogo ranije.

Onda je imaginarna sijalica ipak prosvjetlila kao oreol nad glavom. Zar je ikad prošlo jutro bez moto keksa, čokoladnog mljeka i romana “Alan Ford” tokom mojih osnovnoškolskih dana. Pa da, “Alan Ford”! 

Ispred očiju mi se sad već jasno stvorila slika jednog od junaka poznatog stripa. Bob Rock je bio u Austinu, malom teksaškom gradiću. Jedno je bilo sigurno - Austin na početku novog vijeka sigurno više nije bio “gradić” sa svojom milionskom populacijom.

Prošlo je već skoro dva mjeseca kako sam se doselio u Austin, ali još uvijek se nisam navikao da hodam okolo sa povezom preko glave balansirajući štapom ispred sebe .

Ja i Juley ćutke smo se vraćali prolazeći glavnom ulicom.

“Juley mogli bi na pice”, prekinuo sam tišinu ugledavši baštu kafića u glavnoj ulici.

Hm, pod uslovom da staviš povez nazad na oči i uzmeš štap, i naravno ja plaćam, odgovorila je ne skrivajući osmijeh.

“Da, super, pa da imamo pravi pravcati blind date i ja usput onako prokrčim inventar kafića mrtav trezan sa povezom preko očiju??“

"Ma Zaboravi na piće, it’s OK. Nisam žedan."

Ovi kako su počeli još će me tražiti da i vozim auto, al' sa povezom preko očiju.  

Na ulazu u školu stajao je drugi instruktor i umjesto pozdrava dočekao me je rječima: "Gdje ti je blindfold Dalibor?"

"What? Are you blind? Pa evo je kod Juley u ruci", odgovorih.

"Hej, nije smješno, znaš i sam kakva su pravila." 

"Bilo je smješno kad sam danas zviznuo kontenjer i poljubio znak stop. Evo pitaj Juley, ona je vidjela."

Dok smo razgovarali dlanom sam stisnuo pločicu kraj vrata koja su automatski počela da se otvaraju.

Dobro poznat zenski glas sa recepcije me je pitao:

"Gdje ti je štap i blindfold Dali?"

"Prodao sam i jedno i drugo, i zaradio pare, sad idem da se napijem", odgovorih i produžih hodnikom koji vodi do soba. 

Opsovao sam samog sebe prolazeći hodnikom ni svjestan da sam to uradio dovoljno glasno da me neko čuje.

Ina je izašla iz svoje sobe i svojim uvijek veselim glasom dobacila:

"Dali, pričas sam sa sobom?"

"Da, kako znaš", odgovorih.

"Pa ovdje nema nikog sem tebe ko govori tvoj jezik", nasmješila se Ina.

Ina uvijek vesela, duge crvenkaste kose u svojoj kariranoj košulji i farmerkama, stajala je naslonjena rukom na stok svojih vrata.

Nikad nije nosila povez. Nažalost, njoj nije ni trebao. Još kao beba ostala je bez vida. Uvijek bi me impersionirala njena vesela narav i spremnost na šalu, više od toga što je mogla trčati kroz hodnike i skretati baš tamo gdje treba i to bez štapa. 

"Idem po cigarete u sobu pa da zapalim jednu ispred. Oćeš sa mnom?"

Nisam joj trebao reći dva put i već me je zgrabila ispod ruke.

"I Dali, kako je prošao tvoj čas danas?"

"Super, sudarao se sa svim i svačim i ljubio sve i svašta."

Njen smjeh se širio hodnikom dok smo prilazili vratima sobe.

"Dali, izvini što se smijem, al' stvarno si mi smješan. Onaj ćosak kraj ulaza u kafiteriju već zovu Dali’s corner. "

"O da, tamo se redovno svađam sa ivicom zida", odgovorih i sam se po prvi put smijući svojoj trapavosti.

"Znas Ina, Criss Call je odista dobro mjesto. Uče me kako da koristim software da bi mogao upotrebljavati kompjuter. Imam sobu “for free” i upisao sam časove engleskog na Community College. No ovo što traže da imam taj orientation and mobility čas sa povezom preko očiju - to ne da mi ne ide nego je užas. Mogao bih se obogatiti da to neko snima."

"Bit će zanimljivo kad ti počnu časovi u kuhinji sa povezom preko očiju", odgovori Ina.

"Da, da, biće zanimljivo. Razmišljam nešto danas, možda imaju program polaganja i vozačkog ispita."

"Lud si", odgovori Ina ovog puta na španskom, koga nista lošije nije pričala od engleskog.

"Nego Dali, ko ti je instruktor za orijentation and mobility?"

"Juley Brown", odgovorih otvarajući vrata koja su izlazila na dvorište.

"O čula sam da je jedna od lepših instruktora."

"Hm, nisu te slagali, izgleda fino, al' suviše je striktna oko tog poveza. Danas sam je pitao prilično ljut zbog padanja i udaranja da skrenemo na piće, a ona se složila, al' pod uslovom da stavim nazad povez."

"Hej, pa možda bi pristala i na više, samo sa povezom", hikotala se Ina.

I poslje najgoreg dana Ina mi je uspijela vratiti osmijeh na lice.

Uspijevala je mnogo više od tog. Učila me kako ništa čovjeka ne može sprečiti da bude sretan, da se šali, da bude i ljut, al' da to nema veze sa nedostacima koje ima.

Bila je pet godina mlađa od mene, i sa svojih 20 baš po ničem se nije razlikovala od svojih vršnjakinja koje su imale tu sreću da vide.

Ona je plesala bolje od mene. Nije tražila da stavim povez, ali mi je jednom kupila kaubojski šešir, jer kako ću zaboga sa njom u grad bez šešira i karirane košulje.