Društvo

Moja učiteljica je bila kurva

Vojislav Stojković RSS / 22.04.2009. u 12:00

Kad  god je se setim, a što sam stariji sve češće je se sećam, prvo čujem njen glas. Ponekad tih, češće zvonak, ali uvek lep, jasan i uverljiv. Čujem je kako govori, a kad me sećanja preplave, pojavi se i ona lično, baš onakva kakva je uvek bila - obućena po poslednjoj modi, napadno našminkana, mlada, lepa i zanosna.

Dok je govorila grudi su joj se podizale i spuštale prateći  frekvenciju njenog uzbudljivog glasa.  U trenucima zanosa ponekad bi joj se dugmad na crvenoj bluzi otkopčala, a pred našim očima zabelasale bi se skrivene grudi. Slabiji đaci bi bezobrazno piljili, ja ne.  Ja sam predano slušao šta nam govori. Sve sam pažljivo slušao i sve joj verovao.

 

Sećam se, kao da je juče bilo, kad nam je govorila o Kosovskom boju, svečanim i potresnim  glasom izgovorala je reči Lazareve kletve,

                                            Ko je Srbin i srpskoga roda,
                                            i od srpske krvi i kolena,
                                            a ne došo na boj na Kosovo,
                                            od ruke mu ništa ne rodilo:
                                            rujno vino ni šenica bela!
                                            Ne imao poljskog berićeta,
                                            ni u domu od srca poroda!
                                           Rđom kapo dok mu je kolena.

imao sam osećaj da to ne govori car Lazar kosovskim velikašima, već ona nama đacima, a posebno meni. Ustao sam iz svoje skamije i krenuo.

 -Kuda? pitala je začuđeno.

- Kako kuda? odgovorio sam još u većem čudu i hteo da dodam:

- U boj za Kosovo, ali sam se, ipak, na vreme setio da ja nisam jedan od braće Jugovića.

Istog dana, odmah posle tog časa, prestali smo da se igramo kauboja i indijanaca, i započeli sa igrom  Kosovski  boj. Ja sam  se svojski trudio da uvek budem car Lazar ili Miloš Obilić. Nije mi uvek uspevalo, svi su baš to hteli. Za caricu Milicu i Kosovku devojku nije nam bio problem. Problem nam nije bio ni sultan Murat. Njega je, hteo ne hteo, morao da iga sin poslastičara iz naše ulice (njegovo prezime i i me je bilo teško za izgovor, pa su ga svi zvali Ćimšinona). Problem je bio Vuk Branković, ta izdajica niko nije hteo da bude. Bira li smo ga kockom (Endele, bendele, banda svira, mene doktor vizitira... ili Eci, peci, pec, trči mali zec...).

Svega se sećam - i kako se junački borimo, bodemo Turke na buljuke, kako Miloš para Murata, svi junački ginemo - jedino ne mogu da se setim završnog dela igre. Završni deo je bio onaj kada su car Lazar, Miloš Obilić i svi srpski junaci izgubivši Kosovo, dakle zemaljsko carstvo,  osvojili nebesko carstvo. Učiteljica nam je objasnila da iako su Srbi poraženi, oni su ustvari pobedili. Ali, kažem, tog dela ne mogu da se setim. Scenografija tog nebeskog carstva ostala mi je nekako nejasna i maglovita, kao i to šta su oni, tojest mi, tamo radili.

Kad je došla na red tema o stvaranju Jugoslavije, moja učiteljica je govorila kako su svi naši narodi braća. Iako braća, dugo su morali  da žive odvojeno i robijaju pod Turcima, Austrijancima, Nemcima, Mađarima, Bugarima i ostalima. Robijajući sanjali su da žive zajedno u jednoj kući, kako složnoj braći i priliči. Taj san  sanjali su i Slovenci i Srbi i Hrvati i Makedonci i svi drugi. San je u stvarnost počeo da pretvara Gavrilo Princip i njegovi mladi drugovi.

Treba li da kažem, da je igru Kosovki boj, automatski zamenila igra Atentat u Sarajevu. Onaj poslastičarev sin, koga smo zvali Ćimšinona,  sada je morao da bude Ferdinand, jer u našoj ulici, iako je bilo velikih švabskih kuća, nije bilo Švaba.

Bilo je i drugih igara. Posle časa u kome je moja učiteljica govorila o ulozi crkve i sveštenstva u našoj isoriji, igrali smo igru Crko pop. Kad god bi u sokaku sreli starog mesnog paroha protojereja Stavrofora, hvatali smo se za dugme i uzvikivali Crko pop. Onome koji bude najsporiji i poslednji se uhvati za dugme govorili smo: Umreće ti mama.Nismo to mislili, ali takva je bila igra.

Najduže i najlepše moja učiteljica je govorila o drugu Titu, sinu svih naših naroda i narodnosti. Već posle prvog čaša tražio sam od mame da svaki dan za ručak kuva svinjsku glavu, a jednom sam i sam pokušao. Posle drugog čaša svečano sam izjavio roditeljima da ću kad porastem biti šloser.

Išli smo i na školske ekskurzije putevima velikih pobeda NOB i revolucije, na Sutjesku, Neretvu, Kozaru, u Drvar, Kumrovec ...

I danas vidim moju učiteljcu kako stoji ispod velikog hrasta u Beloj crkvi u uskim pantalonama helankama i crvenoj bluzi. Helanke više ističu, nego što skrivaju duge noge i raskošna bedra, a dugmad na bluzi su joj se opet raskopčala. Ja to sve, naravno, ne vidim.

Vidim, ona pokazuje kako je Žikica Jovanović Španac podigao prvu ustaničku pušku, ispalio prvi ustanički metak, ubio prvog okupatora, tj.  kvislinga, okupatorskog slugu, što ne samo da je bilo isto, već još mnogo gore, i kako je zapalio plamen ustanka u Srbiji.

                                                                                                *

Kad je počeo građanski rat u Jugoslaviji, nikako nisam mogao da shvatim zašto braća, koja su toliko dugo čeznula da žive u istoj kući, zdušno pale zajedničku kuću i ubijaju jedni druge.

I danas mi je teško da prihvatim da je Gavrilo Princip bio terorista, a ne borac za slobodu i ujedinjenje, kako u poslednje vreme to mnogi tvrde.

Da predam Kosovo, pogotovo ne mogu, pa ja sam još kao klinac bar sto puta poginuo za njega.

 

Dobro, što se tiče onog poštenog čoveka, Bogdana Lončara, žandarma iz Bele crkve,  moja je učiteljica  pogrešila. Ali, kako da prihvatim, da su Milan Nedić i Draža Mihajlović bili borci protiv fašizma?

Isto tako kad vidim današnju vlast, šta i kako radi, ponekad, ali samo ponekad,  krajičkom svesti, u magnovenju, pomislim: Bravar je bio bolji.

                                           *

 

 

 

Nedavno sam sreo moju učiteljicu.

Iako, u godinama još uvek predaje. Kaže da se vratila sa ekskurzije. Vodili su đake na Ravnu goru, a ona im je govorila o Ravnogorskom ustanku i đeneralu Draži. Rekla mi je da pored istorije, sada predaje i veronauku.

Sve sam shvatio i srce mi se slomilo. Moja učiteljica istorije bila je kurva. Ne samo da je volela pobednike, već se bestidno podavala svim moćnicima na vlasti. A ja, mald i zelen, kakav sam bio, sve sam joj verovao.

----------------------------------

Transfer učenja u psihologiji predstavlja prenošenje učenja sa jedne savladane aktivnosti na novu, još nesavladanu aktivnost. Transfer može biti pozitivan ili negativan. Pozitivni transfer olakšava učenje nove aktivnosti a negativni ga otežava.

 

Atačmenti



Komentari (108)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ivana23 ivana23 12:21 23.04.2009

Re: Malo anarho propagande:

Vojislav Stojković
Znači, u Nemačkoj je na delu radna neravnopravnost, doduše, uzrokovna zakonom tržišta.

I rodna!
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 12:34 23.04.2009

Re: Malo anarho propagande:

ivana23
Vojislav Stojković
Znači, u Nemačkoj je na delu radna neravnopravnost, doduše, uzrokovna zakonom tržišta.

I rodna!

Što je još gore za vodeću članicu EU.
jednatanja jednatanja 23:38 22.04.2009

Lično vidjenje

Vodili su đake na Ravnu goru, a ona im je govorila o Ravnogorskom ustanku i đeneralu Draži. Rekla mi je da pored istorije, sada predaje i veronauku.


Mnogi ljudi koji su u to vreme bili u komunističkoj partiji odrasli su uz pobožne mame/tate, babe/dede koji su ih kao male vodili u crkvu, i podizali uz Slave i Uskrse, i više ih je koji znaju o religiji nego nas koje su oni odgajili, možda tako i tvoja učiteljica. Ne bih tvojoj učiteljici lično uzimala za zlo...kažu, čovek se uči (pa verovatno i menja) dok je živ. I onom razbojniku koji se na krstu pred smrt pokajao, bilo je to dosta za spasenje. Kod nas jedna od najčešćih kritika postala je "Eno ga, bio komunista, a sad ide u crkvu"...pa neka ide, bolje nego da je komunista još i danas.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 07:49 23.04.2009

Re: Lično vidjenje

Lik iz ove priče je samo sinonim za sve ono što su nas tokom odrastanja i školovanja učili. Dakle, reč je o istoriji kao učiteljici života.
Gotovo sve iz istorije danas se preispituje.

Možda je pravi primer opravdanog preispitivanja navedeni Bogdan Lončar, žandarm iz Bele Crkve, koga je sud u Šabcu rehabilitovao. Vrlo je problematično, međutim, izjednačavanje uloge partizana i četnika u II sv. ratu, a i to je urađeno deklaracijama u Narodnj skupštini i zakonima koje je donela.

Kako god bilo, istorija koja je trebala biti dobra učiteljica života, uvek se povodila za pobednicima i moćnicima na vlasti.
Mnogo toga me je učila pogrešno. I ne samo mene.

Oni koji su školovani u vreme SFRJ, objektivno teško, a zbog negativnog transfera znanja i na tom znanju usvojenih stavova, prihvataju nove istorijske činjenice. Pri tom ostaje i opravdana sumnja, da li je i to novo pisanje istorije istininito.

Postom sam hteo da ukažem na taj problem. Međurim, komentari su mahom bili usmereni na lik učiteljice, njene erotske osobine. Za takvo usmerenje nisu krivi komentatori već ja. Izgleda da sam lik učiteljice i njen izgled previše živahno oslikao, pa je problem preispitivanje istorijskih događaja ostao u drugom planu.
jednatanja jednatanja 18:43 23.04.2009

Re: Lično vidjenje

Oni koji su školovani u vreme SFRJ, objektivno teško, a zbog negativnog transfera znanja i na tom znanju usvojenih stavova, prihvataju nove istorijske činjenice. Pri tom ostaje i opravdana sumnja, da li je i to novo pisanje istorije istininito.


Najveća opasnost mislim da leži u pojednostavljivanju i generalizaciji istorije. U 7-om razredu se učilo iz biologije da je nukleus sastavni deo ćelije, a iz istorije da su četnici domaći izdajnici. U oba slučaja istina je komplikovanija ali u prvom slučaju ona ne kompromituje zaključak. Retko se pri pisanju istorijskih udžbenika rade naučni elaborati, ona je obojena bojama nacionalnog, političkog, pobedničkog. Jedna poznanica u Americi mi je pričala da su u školi učili da su Rusi veoma ružni ljudi, i pored "negativnog tranfera znanja" ona je shvatila koliko je to suludo. Ali u suštini te razumem...bilo bi dobro više o tome prodiskutovati....
miloradkakmar miloradkakmar 00:41 23.04.2009

Bordeli istorije

..
Ne zameri svojoj učiteljici i njenoj adaptivnosti.


Upravo sam to, o redefinisanju istorije, rekao ovom rečenicom. Učiteljica se, radi opstanka /ne pravdam je /, prilagođavala naglim promenama državno-političkog sistema i društvenih vrednosti.
U koliko se država i sistema živelo od početka 2o-og veka pa do sada, ako se ne varam , nisam istoričar , u osam ili čak devet uzimajući u obzir i današnji, koji je , po meni još uvek bez jasno utvrđenog statusa. Toliko je bilo i istorija. Ona , kao nauka , treba da utvrdi i zabeleži činjenice ,događaje i ličnosti. Mnogi su ulazili u njene "bordele " i izlazili sa posebnim mirisima i zadovoljstvima opčinjavajući radoznalu raju.
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 09:18 23.04.2009

Re: Adaptivnost

miloradkakmar


Vojislave, ne znam kako možeš toliko detaljno da se sećaš šta ste sve učili, meni to još ne navire u sećanje, sem štapića za brojanje.
što sam stariji sve češće je se sećam,


Što sam stariji, sve češće su informacije koje opovrgavaju ili dovode u sumnju one istorijske činjenice na kojima je zasnovano znanje koje sam sticao tokom školovanja.

Primera radi, kad pročitam kako se sa istorijske distance od skoro jednog veka, albanska golgota i čitav projekat stvaranja Jugoslavije, tumače kao velika greška srpske poklitičke, intelektualne i kulturne elite, setim se kako sam ja kao dečak doživljao istorijsku epopeju Srpske vojske čitajući Jakovljevićevu "Srpsku trilogiju" ili gledajući film "Marš na Drinu".

Redefinisanje istorije je trebala da bude tema ovog posta, odnosno kako doživljavamo sukob starog i novog znanja o ključnim događajima iz naše novije istorije. Ali, kako rekoh gore, komentari su više bili usmereni na učiteljicin lik, umesto na njeno delo.:)

miloradkakmar miloradkakmar 10:21 23.04.2009

Izrbisao komentar



Čini mi se da sam pogrešnim klikom izbrisao prvi komentar u kome sam govorio o svoje dve učiteljice.
Izvini nije mi to bila namera, već samo da citiram " ne zameri svojoj učiteljici i njenoj adaptivnosti ".

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana