Nemam nameru ni da uzimam posao “Insajderu”, kao što mislim da, pogotovo, nije dobro da “Insajder” radi posao koji treba da radi država, jer kad bi nadležni državni organi bili efikasni «Insajder» ne bi imao posla.
Teško je u kratkom tekstu nabrojati sve probleme sa kojima smo suočeni i naravno, lakše je kritikovati i nabrajati šta sve u državi i društvu nije dobro, mnogo teže uraditi nešto da se stvari poprave. Građani vide, trpe i ukazuju , a očekuje i traže da oni koji su izabrani, odgovorni, ovlašćeni, plaćeni i dužni da brinu o državi i njenom funcionisanju ,da menjaju i popravljaju. Postoji dosta onoga što nije u redu i što se kao ni kašalj ne može sakriti. Uz rizik da budem preopširan, pokušaću da ukažem na neke aspekte neefikasnosti države i njenih institucija.
Dakle, pored tolikog državnog i partijskih aparata, toliko raznih agencija i državnih institucija, toliko državnih sekretara, pomoćnika i savetnika , policije i službi bezbednosti,ombudsmana, i 250 narodnih poslanika,mnogo odbornika, zar tek posredstvom emisije “Insajder” treba da se otkriju razne afere. Neće biti da je novinarska ekipa sposobnija niti ima više mogućnosti od svih navedenih da to razotkriva, već je izgleda pitanje da li se hoće ili neće. Očito da se kvantitet ne pokazuje kao kvalitet.
Otkud toliko organizovanih oblika nedozvoljenih, protivpravnih i društveno opasnih delatnosti.? Koliko ima istine u onome da svaka država ima svoje kriminalce i mafijaše ali da je opasno kad oni hoće da imaju državu?
Budu li u sve većem broju oblasti konce držale mafije, a država izigravla reprezentativnu ulogu i preko šalterskih činovnika maltretira građane, dokazujući tako svoju moć, da li se onda može govoriti o efikasnoj državi?
Da li imamo državu koja je sposobna da ne dozvoli bilo kom drugom obliku organizovanog delovanja da bude jači od nje?. Da li je sposobna i efikasna i zašto nije.?
Država, kao uređen sistem institucija za obavljanje javnih poslova u interesu svih građana, radi zaštite njihovih opštih vrednosti i interesa , ne bi smela da zavisi od stranačkih predizbornih i postizbornih kalkulacija. Zakoni moraju da se sprovode bez obzira koja je koalicija na vlasti i ni jedna ne sme da toleriše protivzakonite aktivnosti
Zašto, i nakon 8 godina od 5.oktobra, demokratske vlasti ne uspevaju da stvore demokratsku, funkcionalnu i efikasnu državu. Šta je sve obećano, šta iznevereno, šta je ostvareno, šta sve nije? Šta su uzroci i razlozi da je tako kako jeste, a nije kao što bi trebalo i kao što je obećano?
Kome je ubedljivo da država koja ne može da uvede red u Srbiji uporno tvrdi kako hoće da uspostavi suverenitet na Kosovu. Pa valjda treba prvo urediti Srbiju da bude sigurna, savremena, pristojna, bogata i ugledna država .
Tamo gde je društvo bez reda, a država bez vlasti demokratija je samo privid i demagogija, jer ona znači, pre svega, uređeno društvo.
Preti li državi opasnost od samodestrukcije zbog preterane (namerne ili nenamerne, svejedno) tolerancije onih koji joj rade o glavi i koje sama država kvalifikuje kao zločinačka udruživanja. Da li se Srbija već približava kategoriji tzv.slabih država?
Profesorka Zagorka Golubović ocenjuje da je“država koju imamo sada dezorganizovana, konfuzna i neodgovorna,... zato što je naša država i danas zasnovana na principu partijske države.” Pa gde smo onda stigli ako smo posle 20 godina jednopartijsku zamenili višepartijskom državom. Pitanje se još komplikuje ako se upustimo u analizu oko finansiranja stranaka i spekulacija ko stoji iza njih, a i samog karaktera stranaka koje sve više liče na interesne grupePredsednik Tadić ističe da se nalazimo u ozbiljnoj situaciji potvrđuje i kaže da je :“Ovo prilika da racionalizujemo državu i u svakom drugom smislu , da uspostavimo odgovornije ponašanje svih državnih službenika, predstavnika građana, koji su više nego nezadovoljni bahatošću i raspojasanošću državnih funkcionera svih predhodnih godina, čak decenija. To je fundamentalna promena u našem društvu koja je više nego neophodna. “
I dalje,“da se nalazimo u situaciji da bukvalno svaku ravan društva moramo da reformišemo. Nažalost , neki ispred nas nisu proizvodili dovoljno brze i dovoljno korenite reforme.Tako da mi sad imamo proces reforme pravosuđa, zdravstva, obrazovanja, državne uprave. Imamo reformu parlamentarizma, reformu čitavog političkog sistema, reformu struktura bezbednosti, reformu sistema odbrane, reformu policijskog sistema.“
Sve je neosporno što predsednik kaže, samo je šteta što to nije rađeno odmah posle 5.oktobra već se dozvolila raspojasanost i bahatost, koja po mnogo ćemu prevazilazi bivša vremena. Zašto, osim reforme vojske, nisu sprovedene i ostale reforme? Ima mnogo pitanja zašto ali svako ima svoje zato.
I da nije ove sveopšte svetske krize Srbija ima dovoljno muka i problema - što nasleđenih, nerešavanih, odloženih, novostvorenih, neočekujućih, što objektivnih što subjektivnih. Nekada ranije se često koristila floskula o «objektivnim teškoćama i subjektivnim slabostima», što je ponekad značilo opravdavanje neuspeha objektivnim okolnostima, a nekada je naglasak bio na kritici nesposobnosti i propusta pojedinaca, rukovodstava, pa i partije. Odnos između subjektivnog i objektivnog je inače složen, a najgora varijanta je kada subjektivni faktor postane sam sebi objektivna prepreka. Nasleđeno ne može biti izgovor za neurađeno, a izgleda da su strančarenja i nategniti međustranački kompromisi bili su glavna kočnica izgradnji efikasne države i sprovođenja reformi u svim oblastima. Stranačko je stavljano u prvi plan i iznad državnog, pa nam je država bila i još uvek je samo ono što se stranke dogovore. Da li se baš može govoriti o partijskoj državi u klasičnom smislu ili o surogatu tog koncepta, građanima je manje bitnije od činjenice da nam je država neefikasna a skupa.
Za pohvalu su sve najave rešenosti i akcije obračuna sa lopovlukom, mafijama i kriminalom , a nadamo se da nije samo za dnevnopolitičke potrebe i obračun zbog toga ko je kome više uzeo, kao što je često bilo, već početak funkcionisanja pravne države i sređivanja stanja u njoj, a ne kampanja,mada često liči na to.Za pohvalu je i to da je parlament konačno počeo da radi, kao i najave da će se valjda jasno definisati i način finansiranja stranaka, što sve skupa uliva nadu da će se konačno brže stvari menjati.
Ako navedene probleme shvatimo kao stanje sa kojim se mirimo , onda smo pesimisti, a ako ih tretiramo kao izazove koji se moraju hitno rešavati i u meri u kojoj se svi odgovorni ponašaju zaista odgovorno, ima mesta za optimizam i nadu da Srbija neće stati jer Srbija stati ne sme. Ako bi Srbija stala svi ćemo biti objektivno odgovorni , ali će neki morati i subjektivno i objektivno odgovarati, jer svi nismo jednako krivi. Da se to ne bi moralo utvrđivati naknadno, bolje je sada i predhodno. Krajnje je vreme da Srbija dobije modernu demokratsku i efikasnu državu, za šta je neophodno da se, kao što reče predsednik, «razvrgne sprega politike i kriminala». Vodeće političke snage moraju hteti dok mogu da ne bi došli u situaciju da kad budu htele ne budu mogle.
Kao najveća i vodeća stranka DS mora da učini mnogo više da se država upristoji, a i ona sama, jer konformizam i demagogija mogu samo kratkoročno koristiti, a onda prelaze u samodestrukciju.
To je najvažniji ispit nakon 5.oktobra i krajnje vreme da se popravi ono što nije smelo da se propusti. Građani imaju očekivanja ali već gube strpljenje da čekaju.
Zemlja Srbija pruža dovoljno da zadovolji svačije potrebe, ali ne i svačiju pohlepu i zato mora imati efikasnu državu koja će štiti interese građana.