Gost autor: baka Evdokija
Vrnem se nekako kući. Uđem u kapiju, mrkli mrak, tek sam popodne stigla u Jagodinu, pa po oni sneg peške kući. Priđem do kuće, čujem neki muški glas i smej. Strina Latinka mi umrla te jeseni, nismo se u kući ni skupljali ni veselili. Jos malko bliže i stade mi srce, ama stalo načisto pa se popelo u grlo, oće da me pokida. Moj Mitar!!! Uđem u kuću, Mitar me vidi, ne ustaje. Gleda me, Evdo moja... Ja padoh, na korak do njega, plačem, kažem, Mitre, oči moje, nema više Danila, saranila sam ti oca, Mitre moj. Malo se zaplaka i on, pa kad se i ja smirim sve mu po redu ispričam.
A on je došao dva dana pre, sanitet ga doveo, nije moj Mitar bio zdrav. Pred kraj ga vratilo u logor, pa ga mučilo i tuklo, sva mu rebra od cokula slomljena i levo koleno mu samlelo, nije ni hodao ni sjedio, nego tako, malo kao ležećki na stranu.
Preneli ga mi sutra u vajat a majka uzela decu u svoju kuću, da se mi ispričamo i izmilujemo za sve ove godine. Svako jutro sam decu dovodila, nije mogao da naljubi Mitar ni ćer ni sina, sve ih celivo u oči i ruke.
Punu godinu sam ga tu negovala, tek je posle Đurđovdana malko mogao sam iz vajata do lipe. I dok je živ bio mučilo ga to koleno, svaku je kišu znao tri dana napred kad će. Dolazile su zene iz AFŽ-a, donosile mi pakete, i amerikansko platno za zavoje da pravim, jer je u Mitra dugo bila živa rana, nije dalo da zaraste, pa su mi omladinke iz sela pomagale da idem na Moravu da berem biljku gavez, da pravim obloge, pa nekako izvukosmo mog Mitra.
A kad je bilo proleće 46-te, dođu Mitru drugovi iz partije, što je on sa njima drugovao još pre rata u Beograd, kad je bio na trgovačkoj akademiji, pa mu kažu da je sad oporavio i bolji je sa zdravljem, pa da ga šalju u Beograd partijski, da se ne arči znanje što ga ima i poverenje što ga oni imaju u njega. Tada je se počelo da gradi Novi Beograd, radne akcije, radili i zarobljenici i robijaši, e, nema to sve ni u knjige istorije, mnogo se toga krilo i nije se pričalo, pa ni danas ima što se ne priča i nigdje ne piše, a ja gledala svojijem očima.
Dogovorimo mi da ode Mitar prvo sam, da vidi kako i de će da ga nameste, pa da posle šalje po mene i djecu. Ode on za Beograd, pa malo posle mjesec dana se vrati, da me uzme i vodi. Pa mi pošteno kaže, slušaj Evdo, dali mi pola stana u centar, tu živi neka ruska familija što se nisu dobro držali za vreme rata, pa su im oduzeli višak soba i dali meni da dovedem tebe i djecu. Ima blizu škola, nije zgodno, naše su dvije sobe, kao kujna i jedna nam je zajednička sa njima, ista vrata i kupatilo. Neće da bude lako, ama nije za doveka, namestiću ja nama đe kućicu čim uzmognem, a ja bez tebe ne mogu, da te ostavim ođe sa ocem i majkom neću, nego ajde kupi djecu i idemo, pritrpićemo se malo pa će biti bolje.
Šta ću, ni ja bez njega ne mogu, da je reko koliba išla bi...
Dođemo u Beograd. Znala sam ja grad, bila pre rata sa ocem, vidjela sam kako je tu. Uđem u stan, a ono smrdi, joj, neki smrad ko kad moja mati pere kacu od kupusa, sve mi se zavrte. Pokaza mi Mitar naše sobe, a ja mu velim, idi ti sa djecom malo šetaj, vodi ih da vide ulicu i dvorište, a ja ću da sredim malo.
Jedna soba, to je bila kao za sluškinju, gvozden krevet i orman, na prozor neka zavesa, prljava i pocepana, a dole patos drven, da je svinje držala tu čistije bi bilo. Druga soba malko veća, spavaća, dva kreveta, ormani i neki stočići pored kreveta, pod isto prljav i musav, goli prozori. Uđem u kujnu, tekuća voda, kredenac i sto i dve stolice. Sednem na jednu i počnem da plačem. U onu zajedničku sobu sam vidjela veliki sto i puno stolica. Kako ću ja ovo? Ni kokoške, ni dvorišta, ni drugarice ni rodice. Malo raspremim, složim ono malo stvari što smo doneli, otvorim prozore da malo luftira, kad čujem babuskeru kako krešti iz svoje sobe da zatvaram da joj zima. Kakva zima ženo, pa juni je mjesec, nesrećo bapska.
Bili smo tu, u taj stan dve pune godine. Muke sam mučila sa tom babom, kakve mi je zloće pravila, kad kuvam kupus smrdi joj, pa bega u park da se ne usmrdi na seljanku, to sam ja, seljanka, jesam, seljaka ćerka i trgovca žena, jesam seljanka, neka sam, bolja sam, gospoja, od tebe, ja smrdim na kuvani kupus sa rebrima, suvim, a ti na starost i trule mačke, prokletinjo... A imala je ćerku, jos goru kavriju, ta je sve što ja pipnem ili od sudova uznem prala tri puta da je ne zagadim. Pusti budalu, mislim se, kako je živela i radila tako je dočekala, više gladna nego sita i od sviju prezrena. A da je tela da bude čovek, pa da mi ponekad pripazi djecu ili da raspremi onu sobu zajedničku, da kaže neku lepu reč, dala bi joj ja i da jede i pije vino što moji slali, probala ja, ali baba prokleta, zlo se to rodilo. Kad mi koje dete plače ona reži kako nema mira, ako pišu zadatak u sobu, baš tad joj se jede i treba joj sto. A kad je Mitar doneo i radio... To je bila muka, samo je vrištala po kući.
Negde u jesen prve godine kad smo se doselili, ja opet vidim da sam noseća. To je jesen 46-te, nema ni lekara toliko, ali može da se nađe ako treba. Povede me Mitar kod žene od njegovog kolege, ona je bila predratni lekar, ženski. Pa me pregleda, kaže noseća si, a ja joj sve ispričam kako je bilo prvi put. Sve me lepo slušala, rekla kad opet da dođem i kazala da je zovemo kad počne.
Tri dana pred Đurđovdan 47-me, ja odem sporadi sebe u kupatilo, a nesto ispade iz mene na gaće i na patos. Odem, probudim Mitra i kažem kako je, a on odma diže decu i ode. Decu je ostavio kod druga tu, blizu u komšiluku, da ih njegova žena pripazi, a on otišao po doktorku. Ja se oprala, namestila krevet i legla, ama ništa da zaboli, a prvi put su mi oči ispadale, molila sam Danila da me ubije. Dođe i Mitar sa doktorkom, ona me pogleda i kaže, neće to baš brzo, odo ja u ordinaciju, kad počne da grči često, ti zovi, a ja ću opet doći za sat da te vidim. Ja velim Mitru, idi ti na posao, doće doktorka, biće dobro, malo me bilo i sram da me gleda nako raščepljenu. Mitar me gleda, kaže, slušaj ženo, ti si mi sve, ne mrdam ja nigde, bio sam tu i kad smo ga načinjeli, ne mogu da ga rodim, ama mogu da te pazim i da te poslužim ako zatreba. Tek popodne poče da boli, i to strašno, došla i doktorka, kazala da je beba pravilno nameštena i vikala kad da guram. Ama nešto nikako da ide, sve ko da stoji isto. Ja se derem iza glasa, Mitar malo mene trlja mokrom krpom, a malo bega napolje, muka mu. Jednom kad je ušao, ja mu kažem, tvoj je otac spavao sa kravama da se ja derem koliko mi trebuje, ako ćeš da padaš tu po kući ko od kolere da boluješ, bože me prosti, onda bolje idi napolje, ovaki mi nisi nikaka pomoć, još i za tebe da brinem! Više nije izlazio iz sobe, ali je posle kazao da je lakše bilo batinanje u logor što je trpeo nego te moje muke dok je gledao. Kaže, nemoć boli više nego da ti vade zenicu oka naživo.
U neka doba, već baldisale i ja i doktorka, uđe ona skovla ruska i diže me iz kreveta. Kako sam đubre seljačko i ne dam joj mira da spava. Namesti me nekako, kako da ti opišem... Krevet bio gvozden, sa donjom tablom ispod nogu dosta visokom, tako, meni do grudiju. Pa me diže da ustanem, stavi me leđima uza krevet, da se držim za tu šipku poprečnu na tabli rukama i da visim, a noge mi savije da kao čučim, i kaže doktorki da klekne ispred i ispod mene da vata dete. Porodih se na tri cimanja, izlete devojka bela i rumena! Opra je doktorka, mene malo sredi, vrati me Mitar u krevet, beo ko da mre, nosi me ko da sam od magle. Dade mi doktorka dete, ja je odma namestim na sisu, ona malo povuče i zaspa. Gledam je, bela, rumena, čelo visoko a obrvice crne. Kažem Mitru, kako ćemo da joj damo ime? Pokojni Budo je rekao za Divnu i Dragora, ali on umre bez poroda, koga da pitamo sad za ime. Tad se to nije unapred radilo, da se ne urekne. Mitar me gleda, pa veli, sama si je rodila, sama je imenuj! Ja velim, onda će biti Dana, na Danila mog svekra, da se panti koliko mi je bio dobar. A posle se ona udade za Italijana, pa mi rodi ovu moju Đinu veselu, a ja sve kažem da je Đina za taj Đurđovdan kad joj se mati rodila.
Teško je tad bilo gajiti djecu. Danas, gledam ove moje devojke po kući, pelenu uzne pa uneređenu baci, kremu kupi i potroši, veš mašinu napuni i legne da spava. Meni je mati došla kad sam Danu rodila, pralo se sve na ruke, ni praška kao danas, nego seljački sapun pa trljaj. A mleka nisam imala mnogo, već za mesec sam morala da joj kuvam pola voda pola kravlje mleko, a posle 45 dana sam joj davala i supu kad skuvam, uznem onu vodicu, malo šargarepe izmeljam viljuškom, pre nego što posolim jelo, pa je naranim. Ispala mi i ta devojka lepa i visoka, na oca, sva mi deca na njega lepa i visoka.
A 48-me, dođe mi Mitar i odvede me u selo Surčin, kaže, našao sam plac jedan, lep, jedan Jevrejin trgovac ga kupio pre rata da sebi gradi seosku vilu, ali ga ubiše na Sajmištu, pa sad djeca oće da prodaju dobili su dozvolu da idu u Izrael. Odemo da vidimo, lepo mesto, malo, ušoreno, ništa nalik na moj Bagrdanski tesnac, ravno ali mi se svidelo. Ima dosta zemlje, i za kuću i za baštu, kažem Mitru, ja oću, a ti kupuj. I tako kupismo ovo malo zemlje, pa sagradismo kuću, onu prvu malu, a posle deca kad porastoše i dođose unuci, povileniše pa digose ovu sad kućerinu de smo svi. A moju kuću sad zovu gostinska, pa je sredili, vole ovi mlađi da tamo prave žurke. Smeje se Mitar, kaže, davaš li ženo one dukate iz miraza da platimo ovo? Davam, bre, i košulju sa leđa, samo da se ratosiljam one skovle babe. Za godinu digosmo kuću i opremismo je kako treba, a moj mi otac poslao što sam tražila od moje kuće, a Mitar otišao u Crnu Goru i doneo mi što je ostalo od moje spreme devojačke pa sam celu kuću ušuškala u čipke i hekleraj. A imanje tamo, kuću i zemlju, sve je upisao u knjige na decu od brata od strica, da se zna da se mi tamo nećemo više vraćati.