Svestan pomalo da pišem hiperneteističnoj publici, pritom, zahvaljujući ulozi Srpske pravoslavne crkve u oformljenju državnosti Republike Srbije tokom poslednjih dve ili tri decenije, takođe i vrlo neprijateljski nastrojenom auditorijumu kada su teme vezane za pravoslavlje po sredi; upuštam se nevoljno u ovu temu, jer mi se čini svakako da će krajnji doprinos moje teme biti, kada se svede poslednji račun, još manja doza tolerancije prema Pravoslavnoj crkvi. To, međutim, nije moj cilj.
Zato pre svega želim da se ogradim od takvih ljudi. Moja poruka je upućena normalnim ljudima iz Srbije, kojima nije frka od prošlosti i nije ih blam što imaju neke bake i dede koji su nekada slavili slave i koji znaju da imaju, duhovno govoreći, pravoslavno poreklo, bez obzira na to ko su i gde su sada trenutno.
Ponovo, uz ogradu od svakoga ko bi pogazio po svom poreklu jer je to in i jer dobija ne znam kakvu stipendijicu iz ne znam kojih izvora da bi tako radio, želim da kažem da ja u porodici imam ozbiljne i duboke pobožne pravoslavne korene, i da smo mi nastavili da obeležavamo porodičnu slavu kod dede u kući, Svetog Georgija, iako je isti taj deda uveliko pogazio i popljuvao krst i poizbacivao sve ikone i krsteve iz kuće, kao idealni komunista, još davnih 30-ih godina prošlog veka.
Moja je poruka, zato, upućena svim ljudima dobre volje iz Srbije koji su, ujedno, u mogućnosti da vlastitim egzistencijalnim primerima utiču na građansko društvo u zemlji da počne da plovi nekim pristojnijim vodama, te da ne moramo uvek da se stidimo zbog nečega kada se u našem prisustvu povede reč o matičnoj nam zemlji (ne stidim se sam, otvoreno, ni zbog čega, osećanje stida ili pokajanja je toliko privatno i lično, da, čak iako nosim privatno duboki stid, ne bih nikako dopustio nekakvim energetskim vampirima da likuju nad mojom privatnom sramotom, a sve neke mizerne stipendijice radi...).
Dakle, pre svega, ko je obeležio Uskrs, srećan praznik, Hristos vaskrse, sve najbolje u nastupajućim prazničnim danima.
Ja sam svoj Uskrs proveo radno, kao i obično uostalom, vodeći kroz vrevu jerusalimskih sokaka grupu simpatičnih makedonskih žena iz Ciriha i okoline, u društvu još dva mlada, izuzetno uglađena, gospodina: jednog iz ruskog MIP-a sa drugim mandatom službe u poslanstvu u Makedoniji; i drugog sa službom, između ostalog, kao predstavnik Makedonije u kancelariji Svetske banke u Beogradu. Dakle, u zaista finom i učtivom društvu kretao sam kroz vrevu pashalnog Jerusalima...
Pravoslavni Jerusalim, znate verovatno, ima tradiciju koja seže najverovatnije u iv vek i doba Konstantinove majke Helene, glavnog promotera hrišćanske duhovnosti nakon pada jerusalimskog hrama pod Titusom, da u vreme Uskrsa pravoslavni patrijarh ulazi u Hristov grob, gde se nakon višečasovne napregnute patrijarhove molitve, oganj ili plamen Gospoda Svetog Duha spušta, prvo na patrijarha a zatim i na verne ljude na nejasno koji način (sveta tajna), čime sveštenstvo i narod obeležavaju večnu pobedu Hrista nad smrću i zlom...
... ove godine, prisustvo Pashi je imalo predstavnike iz celog pravoslavnog (i ne samo pravoslavnog) sveta. puno sveta iz Rusije, Srbije, Jermenije, Makedonije, Rumunije, Bugarske, Gruzije, Grčke, Kipra, Amerike, Australije, ali i drugih nepravoslavnih zemalja, bilo je u Hramu Hristovog Groba, sa namerom da obeleži još jedan Uskrs.
Prva stvar koja mi je zasmetala u inače prazničnoj atmosferi je bila velika doza agresivnosti, ispoljena pre svega od strane grčkog sveštenstva, potom od izraelske policije koja je sa elitnim antidemonstrantskim trupama obezbeđivala, na zahtev grčke patrijaršije, čitav događaj. Kakva vlast, takav i narod, kaže se kod nas u Srbiji. Agresivnost nisu ispoljavali samo predstavnici režima u objektu Hristovog groba, već i verni narod, koji je suzbijen policijskim kordonima i grčkom arogantnošću, bio spreman da, Hrista radi, pogazi jedan drugoga...
Sam događaj je više ličio na neke antikapitalističke proteste (što je negde i normalno, jer kako su moji jevrejski predaci i predakinje govorili, Hrist i nije predstavljao ništa drugo do početak komunističke reakcije protiv buržoaskog režima - da ne ulazimo sada u pitanje je li je mladić doista bio i bog ili ne), nego na skup prosvećenih ljudi sa svih meridijana.
Ljudi nisu bili prosvećeni, bili su agresivna masa, spremna da pogazi sve zarad svog ideala - prisustva snishođenju svetog plamena... ali, nekako mi je to i bilo očekivano, međutim, ono što me je iznenadilo, jeste da je jerusalimska patrijaršija, uz pomoć, kažem, najelitinijih trupa za razbijanje protesta, potpuno preprečila sve pristupe crkvi većini naroda.
Sada, da se razumemo, ti ljudi, kakvi su da su (mrakovi, kako kaže moja ateistična supruga), su se ipak uz ko zna kakva odricanja našli u Jerusalimu za Pashu, pritom budući ne nužno iz povlašćenog ekonomskog staleža i sa verovatno konkretnim odricanjima ne bi li ispratili, u ovo gluho doba globalne ekonomske krize u svetu, događaj koji im je toliko bitan.
To je bio prvi gorak ukus Pashe. Drugi je bio ponašanje prema mojim makedonskim gostima.
Prvo smo sretali Srbe i Ruse koji su nas pozdravljali sa pokličima "živeli Srbi", a potom i neukusnim pošalicama tipa "a šta je to Makedonac? to je Srbin sa govornom manom." Vrlo uvredljivo. Potom je moja grupa naišla i na otvoreno neprijateljstvo, kada ih u Palestini grčki monasi nisu pustili u jedan od najstarijih manastira na svetu, manastir Sv. Save Osveštanog, jer, kako su monasi rekli - Makedonija nije Makedonija nego je Skopje, i Makedonci nisu crkva, nego, otprilike nekakva duhovna kopilad. Tu je meni zaista pukao film, uz svu izveštačenu toleranciju prema agresivnim debelim grčkim monasima i prema njihovom nadmenom ponašanju u hramu Hristovog groba, i uz svo, ne znam koliko neophodno, prisustvo najelitnijih trupa izraelske policije - na grčki poziv - ali ovo: arogancija prema ljudima jer, pobogu, teže da nose etničko i državno ime koje toliko znači Grcima, ovo nisam mogao da shvatim.
A ovo, pored svega što nikako nema veze sa izveštačenim svetaštvom,
ovo je već krupno političko pitanje, znam.
Srke, Israel street hustla