Poštujmo tišinu!

Političari u našoj zemlji često govore kao da su žrtve.
Predstavnici žrtava često govore kao da su političari.
Mrtvi su u njihovim obraćanjima javnosti neprocjenjivi kapital.
Kao u Tolkinovom romanu Gospodar Prstenova neprestano se mobilišu u bitkama koje očigledno nisu završene...

Sinoć je na televiziji prikazana Šindlerova lista.
Danas je u Jasenovcu održana komemoracija povodom 64 godine od proboja logoraša iz zloglasnog ustaškog logora.
Samo stotinjak logoraša je preživjelo ovaj pokušaj spasavanja.
Ni danas se ne zna koliki je tačan broj ubijenih za vrijeme postojanja ove fabrike smrti , i brojke se kreću od 80 000 do 700 000 žrtava.
Manipulacije Jasenovcom, kao i cijelom istorijom ne prestaju ni danas a preživjelim žrtvama se već dugo niko i ne bavi.

Političari u našoj zemlji često govore kao da su žrtve.
Predstavnici žrtava često govore kao da su političari.
Mrtvi su u njihovim obraćanjima javnosti neprocjenjivi kapital.
Kao u Tolkinovom romanu Gospodar Prstenova neprestano se mobilišu u bitkama koje očigledno nisu završene.

Pokojnici do novih mobilizacija neupokojeni lebde i lutaju gudurama i vrtačama zemlje od koje svi polako dižu ruke. Tu se susreću sa neupokojenim iz prethodnih ratova, probuđenim ranih devedesetih da opravdaju ratove koje dolaze. I tako vjekovima unazad.
Lutaju u jatima nesrećnika čija imena nikada i nisu bila bitna u odnosu na konačni broj koji u završnici čine i koji služi za političke i istorijske licitacije, trgovine i rasprodaje.
I sve strane u ratu kao da su nezadovoljne što žrtava nije bilo više pa se tako i brojke poginulih mijenjaju i  iznose u skladu sa aktuelnim političkim trenutkom i dnevnim potrebama.

Suočavanje sa prošlošću i sopstvenim zločinima ne postoji niti postoje naznake da će se ozbiljnije aktivnosti ove vrste, a pod pokroviteljstvom države, skorije desiti.
Ovakav proces je u Njemačkoj počeo odmah po završetku rata i traje do danas kroz škole, medije i institucije. Njemački narod je hrabro odbio da bude talac politike koja ga je uvela u sukob sa cijelim svijetom i spremno se suočio i suočava sa svojom sramotom. Predsjednik Willy Brandt iako je i sam tokom rata bio žrtva nacista i nije imao ništa sa učinjenim zločinima, kleknuo je pred Varšavskim getom u činu iskrenog kajanja za zločine koje je njemački narod počinio.

Na ovaj način pokazao je jedini mogući stav prema zločinima svog naroda-
Bez kalkulisanja i trivilizacije simbolično i kao čovjek je zamolio za oproštaj svjestan da mu to u njegovoj zemlji nije i neće donijeti nikakve političke poene, već naprotiv. Sva dosadašnja izvinjenja na Balkanu samo su blijeda kopija ovog istorijskog čina.
Hannah Arendt je zapisala : “ Svaka vlada preuzima odgovornost za djela i nedjela svojih prethodnika a svaka nacija za djela i nedjela iz svoje prošlosti”.
U Verdenskoj bitki, jednoj od najbesmislenijih u istoriji ratovanja poginulo je blizu pola miliona Nijemaca i Francuza. Na mjestu borbi danas je zajednički memorijalni centar koji i jedne i druge podsjeća na period kojim se ne ponose.
Memorijalni centar u Verdenu je jedan od najvažnijih simbola pomirenja Francuske i Njemačke bez koje bi današnja Evropska Unija bila nemoguća misija. Na svakom koraku su natpisi Respect the Silence(Poštujte tišinu) koji vam sugerišu da u tišini razmišljate o kostima 130 000 neznanih vojnika iz obje vojske koji su na tom mjestu dali najsvetije-svoje živote.
To nije mjesto gdje jedna nacija treba da se osjeća poraženo a druga pobijeđeno, to je mjesto pomirenja i razmišljanja o prošlosti koja ne smije da se ponovi.
Kako samo nemoguć i dalek djeluje trenutak kada će mjesta zločina i memorijalni centri u Bosni i Hercegovini postati mjesta susretanja u žalosti i stidu, oprašatanju i pomirenju. Ova mjesta i danas služe kao pozornica sa koje se poziva u nove bitke, dok pomirenje niko i ne spominje.
Domaće političke elite ne pokazuju interes da se najvažnija tema  budućnosti zemlje izvuče iz sfere manipulativnog i postavi u centar političkih zbivanja.

Mediji u etničkim torovima godinama uspješno vode računa o tome da ni slučajno ne razmišljamo o svojoj ulozi u onim, ne tako davnim noćima kada smo pokriveni jastukom preko glave ublažavali viku komšija koje su nekuda odvođene zauvijek.
Svakodnevno se u prvim kadrovima informativnih emisija  prikazuju “naše” kosti i “ naša” groblja sa histeričnim komentarima politički svjesnih i politički upregnutih novinara.
Licitaciju mrtvima i uspješnu  lobotomiju povremeno poremeti jedino kakav  regionalni reality show u kome nije bitno ko je koje vjere i nacije već ko će koga za..bati ili po..bati.
Kreiran je specifičan pogled na prošlost s kojom nemamo problem kad treba da saznamo što više o zločinima koji su činjeni „ nama“ od strane „ drugih“, ali, on nastaje kada treba da pričamo o zločinima koje smo nad „drugim“ činili “mi”. Što je razumljivo..-“jer ne mogu se izjednačiti žrtva i zločinac“, “mi” nismo činili zločine, a sada se nepravedno sudi “našim” herojima koji su samo branili “svoj” narod…” itd. Nekrofilske računice i perfidni stereootipi podjednako uz kafanske šankove i u akademskim kuloarima  traže opravdanje za fakat da je ubijanja bilo- ali ne i zločina.
Lakše je živjeti s tim da “Mi” nismo kao “Oni”...

Ratove je izgleda lakše pravdati “našim” istinama i komšijskim lažima. I zato biramo neiskrene puteve ka istini i u inflaciji jalovih pokušaja da dođemo do nje ona izgleda nikom nije ni bitna. A ma kako nam to izgledalo komplikovano istina je jednostavna i do nje se dolazi  isključivo mozgom.

Odlukom da u našem slučaju držimo mozak u položaju-Ler, rizikujemo da nam civilizacijski rikverc bude odrednica budućnosti.
Odlukom da se suočimo sa zločinima počinjenim u “naše” ime možemo se nadati da ćemo se probuditi iz ovog košmara izmedju neba i zemlje u kome mrtvi i živi ne prestaju koračati zajedno.
Odlukom da o zločinu ne razmišljamo i da ga jednostavno zaboravimo, činimo ga izglednim i ponovljivim u skorom sutra.