Slika (opisno)
Razbrajaju me ovih dana. Matematike. Svima poznate.
A onda zaustavim misao i shvatim da je pogled ka nebu nad Dunavom
ono jedino važno što je trebalo da uradim. Šoljica kafe. I okolnosti pred suton.
Crveno. Bakarno. Kroz zeleno. Obalom. Žute trake vuku na metalno. Odsjaji. Na delovima besprekorno čistog plavetnila. I tačkice: jata ptica: po dvadesetak pa razbiju na deset-pet-tri, pa tri-dve. Ponekom zaostane po-jedna: jedina..... ali pristiže: da stavi tačku na trougao. I ispod svega: voda. Ocrtava. Ne možeš pročitati. Čamci na obali. Čamci na bovi. Čamci na seči talasa. Čamci na papiru. I ispod svega: voda. Podrhtava. Stalno. Više ili manje. Stalno. I nosi. A tek ono što naslućujem. I da pomislim: o pripadanju.
Koliko je očiju i zapitanosti gledalo: I ispod svega vodu. Beležilo.
Linija iza repa aviona postaje crvena. Suton.
Moja zelena tašna i sive pantalone smanjuju se u krilu svežine.
Zakasneli prelazak reke: ili su odlučili da će: baš tada......
Pozajmljeni dijalog:
- Ja bih sutra napravio krug do ušća.....
- Pridružiću ti se....
- Ponesi korpu: bilo je lokvanja.....
- Neka. Ne volim da im kvarim sliku.
Sutradan: na istom mestu. Tegljač. Sitno kamenje. Debela brazda.
Sivo. Na glavobolju. Neće pasti.
Još malo kasnije:
Ostaviću ti poruku na doksatu:
Nisam tu.
Otišla sam da sačekam tvoju budućnost. Koliko je to u metrima? Zatočenik zatečenog? Ne znam. Iznenadi me. I tišine.
Geometrija jata. I ispod svega: voda.