Sa južne strane sija sunce, sa severne ga vetar rasteruje; ko je dao vetru pravo da se zajebava sa mojim suncem?
Mnogo me nerviraju domaće životinje, samo spavaju i jedu (i razbijaju produžetak vrste) Radi za familiju, radi za kompaniju, radi za otadžbinu, za javni sektor, radi za siromašne, radi za nezaposlene, radi za mlade, radi za matore, za lenje, za bezobrazne, za ostavljene i razočarane, za depresivne, za anarhiste, za nacionaliste, za komuniste i ostale fašiste, za alapače, popišulje, sponzoruše, pojebulje, pobegulje, UDBU, CIAu i sve ostale na budžetu, radi, stvaraj, razbijaj, osvajaj, ne oprastaj...
Ima taj jedan labrador kog mi uvali moja draga sestra povremeno. Kaže tebe najvise voli. Pa naravno da me voli, ja mu jedini ne branim da zaskakuje na uličarke. Jesi li normalan!? Dobiće neku boleščinu! Pa izvini, jel bolje da umre od kerećeg sifilisa ili da ostari u neku džangrizavu džukelu sa seksualnim frustracijama? I tako eto ga opet, laje na vratima od rane zore, Alo kerino praznik rada je pusti me da spavam! Sta zna dzukela sta je 1. maj i prva pobeda proleterijata. Njemu je samo bitno da padne slaninica za doručak i da izadje da zaskoči neku nerafinisanu keru. Mada, još da može pivo da nakrene imao bi sve atribute da slavi prvi maj.
Ali opet, labrador kakav je takav je. Ne krije prioritete, naprotiv, ističe ih u prvi plan. Jedem, naskačem, spavam. Zamislite da još ima i neko visokoumno opravdanje za sve to? Zamislite da traži prava na prioritete? "Jeste da ja ne radim ništa, ali sa 30 do 50% tvoje plate osećaću se jako korisnim. Jeste da nisam zaposlen, ali znaš, imam tu jednu lepu ideologiju iza koje krijem svoje prioritete, i svako neslaganje sa nasom ideologijom će se tumačiti kao mržnja prema nama labradorima. Jeste da nemam baš definisano radno vreme, al što smo ja i dva bob tejla iz komšiluka osmislili par projekata, za unapredjenje života nerafinisanih kera, za odvajanje i organizovanje odbacivanja jestivog đubreta, za markiranje radno sposobnih izvora prihoda itd. a i budžetski smo finansirani, nemoj da mislis da od tebe nesto trazimo"
Zamislite da krenu domaće uhranjene džukele da se organizuju, da prikupljaju slike i priče namučenih, ostavljenih i gladnih uličnih kerova, da organizuju proteste posle kojih će gladni nastaviti da gladuju, a kućne džukele će u svojim proglasima, blogovima i pamfletima označiti još jednu pobedu, još jedan skup, još jedan korak bliže savršenom društvu letnjikovaca pored najboljih klanica, kućica sa privatnim kontejnerima i privatnom gardom odanih šarplaninaca rodom iz susednih sela sa istih planina. Gladni ce naravno i dalje gladovati, ali malo manje, ostajaće dosta kostiju iza vodja. I klace se gladni medju sobom da budu sto bliže vođi, za što svežiju kost, za što bolje mesto do vođine kante za otpatke, prepričavaće unucima da su oni stvarali to savršeno društvo i da su, nekada davno, bili tako blizu vođe, da su imali priliku i da mu onjuše njegovu veličanstvenu površinu ispod repa. I unuci će naučiti kako treba vodju njušiti i kako do koske doći bez mnogo truda, samo osvajanjem pravog mesta u pravom trenutku. I biće unuci pravi nasldnici ovih boraca za savršeno društvo, samo još malo savršenije, i još malo mrsnije.
Sreca pa ovakvih džukela nema. Ko zna šta bi bile u stanju da naprave za malo komfora u svom psećem životu.