Naučno je potvrđeno da se meksički grip ne prenosi konzumiranjem svinjskog mesa. O prenošenju konzumiranjem mesa Meksikanaca još uvek nema dokaza.
Kad sam bio mali mislio sam da se čajna kobasica pravi od Kineza. Zato nikad nisam jeo one mini čajne, bilo mi žao malih Kineza, al sam zato velike tamanio, mislio sam, oni su se naživeli, a i greota da se baci jelo kad je putovalo čak iz Kine. Pa ruska salata, nju sam jeo sa uživanjem, rekao mi deda da su nas Rusi zajebali još 44, uleteli pre naših, ti ćeš mog dedu da zajebeš. I dan danas kad vidim nekog Rusa osetim ukus majoneza i sitno seckanih krastavaca u ustima.
A onda je uz larmu i tresku hormona stigao pubertet. Pogađate, doručak, ručak, večera i užine... samo Pica. Topla, hladna, masna, suva, morska, egzotična, serbiana... ma nije bitno, važno je da je pica. Dugo me to držalo, morao sam čak i da se odvikavam. „Na sreću" dođoše devedesete. Pice ni od korena, a student, možeš misliti kako mi je bilo teško. Morao sam negde da ispoljim nezadovoljstvo. Videla me familija na CNNu, snimila me kamera kako bežim od policije, a kako smo bili opkoljeni sa svih strana izgledalo kao da jurišam, kažu vidi ga isti pradeda; šteta što je ćosav.
I meni prvo bilo žao što mi brada k'o akademskom slikaru, al kad mi baba-strina jednom privali da ne ličim na „naše" tako ćosav, ja joj odgovorim, fala Bogu da ne ličim bar će se znati de mi je grob, ona me pukne onom tepsijom za gibanicu, ja njoj jebala te monarhija, ona meni jel te to majka naučila, jedva uteknem i pravac studentski dom kod Mareta iz Topole.
Brate Mare spašavaj, odreći će me se familija, opsov'o sam monarhiju. Ispričam ja Maretu šta je bilo, kaže ništa ne brini sutra će sve kamere da budu na Brankovom mostu, samo se ti pojavi sa našim barjakom,
Kojim našim, jel Beogradskog Univerziteta?
Pa jesi li psovao univerzitet ili monarhiju, sa srpskim barjakom bre!
I polegamo mi tu noć, meni san ne dolazi, sve zamišljam ja sa barjakom jurišam, a murija beži i baca one pendreke pored puta, moja baba-strina plače od sreće, ustale bradonje pa im milije nego meni...
I dodje to sutra veče, našao Mare neki barjak, razvijem ga ja i krenem, ne baš na čelu kolone, ali tu odma'. U studenjaku nijedno svetlo ne gori, kaže Mare, gledaj pust studenjak, svi izašli. Mislim se nešto, pa i ja da sam ostao ugasio bi svetlo i ne bi se nigde iz kreveta mrdao, kur moj prazan, čekaj da zamakne kolona iza krivine.
Idemo mi tako, ne znam šta mi više pišti u glavi dal panika što ću da oslobodim Srbiju, dal oni doboši i pištaljke, sa desne strane neki Maretovi zemljaci zapevaše one naše, zabranjene, sa leve strane neke Beogradjanke počeše da se snebivaju, al samo čuješ jebotejebote jebotejebote
Koji je danas datum, pitam, a više ne znam ni koji je dan
2. februar, kaže Mare, 2. februar 1997. Nešto mi govori da večeras pada Milošević, mnogo smo bre jaki.
Aha, pašće sve na dupe kad nas vidi
Šta?
Ma ništa, kažem, stvarno nas je mnogo. mislim se Mnogo nas jeste, a samo ja nosim ovu barjačinu k'o znak da sam najluđi, jeb'o me Milošević i monarhija i gibanica i kad sam je probao prvi put....
Nastavak po Djurdjevdanu, odoK malo da lutam Srbijom dok sam jos na odmoru.