Prošlog sam tjedna u „Politici“ pronašao (što nije bilo teško – teže bi ga bilo ne pronaći) plaćeni oglas Demokratske stranke Srbije – s tekstom njenog predsjednika, Vojislava Koštunice, kojim se objavljuje promjena stava te stranke u odnosu na eventualno članstvo Srbije u NATO-u. DSS se sada, koliko razumijem, protivi punopravnom članstvu, ali je i dalje za suradnju u okviru Partnerstva za mir. U Hrvatskoj – koja očekuje da sljedeće godine uđe u Organizaciju – nema puno rasprave o koristima i nedostacima tog članstva, a nema ni entuzijazma za ulaskom.
Ulazak u NATO danas mi izgleda kao ulazak u organizaciju koja je praktički paralizirana, i za koju mi se čini da se neće tako brzo oporaviti, niti će ubrzo krenuti u neki novi rat. Prva i zadnja njegova vojna akcija bio je rat protiv SR Jugoslavije oko Kosova, 1999. Taj je rat pokazao da NATO gotovo ni oko čega ne može postići politički konsenzus, te da ga politička složenost vrlo ozbiljno koči. Sjetimo se: rat protiv Jugoslavije zamišljen je kao kratka, brza i efikasna akcija – a trajao je 78 dana. To se dogodilo ne samo radi otpora kojeg je pružala tadašnja Jugoslavija (i to šire od njenog političkog vrha), nego i zato što se zemlje-članice nikako nisu mogle složiti o metama koje treba (i koje ne treba) bombardirati, kao ni o detaljima „plana B“ (zemna intervencija, promjena režima, itd.). Kao što iskreno opisuju vojni i politički vođe te akcije u odličnom dokumentarcu u tri dijela „Pad Miloševića“, već nakon trećeg dana, kad se vidjelo da stvari ne idu kako su zamišljene, došlo je do zbrke, a dijelom i panike. S produženjem bombardiranja, NATO je postajao sve nervozniji, a i produžena akcija je značajno iritirala javno mnijenje u važnim zemljama-članicama: naročito u Njemačkoj, Grčkoj i Italiji. U Njemačkoj je Joshka Fischer dobio tortu u facu na kongresu svoje partije, u Grčkoj je došlo do aktivnog opstruiranja prevoženja materijala na putu za Makedoniju, u Italiji do demonstracija pred NATO bazama... Javno mnijenje je u mnogim zapadnim zemljama bilo protiv tog rata, što se moglo zanemariti u nekoj trodnevnoj akciji, ali ne i kad se vidjelo da ona traje mjesecima. Jednom riječju, nije samo Srbiji trebao kraj bombardiranja, nego i političkom i vojnom vrhu te Organizacije.
Rat protiv (tadašnje) Jugoslavije (a zapravo: protiv Srbije) pokazao je da NATO baš i nije najbolja organizacijska forma za vojne intervencije, upravo zato što se radi o organizaciji s toliko zemalja-članica. Uostalom, NATO nije mogao završiti taj rat bez pomoći posrednika iz zemalja koje nisu članice te Organizacije: Martija Ahtisaarija (iz Finske) i Viktora Černomirdina (iz Rusije). Činjenica da je Organizacija morala angažirati dvojicu „neutralaca“, pokazala je (relativnu) slabost njene pozicije. Ne čudi stoga da u tom ratu NATO nije ostvario sve svoje političke ciljeve – a možda čak ni glavne. Primjerice, iako je prije akcije potpuno ignorirao Ujedinjene Nacije (u tom smislu je Bill Clinton samo prethodnica onog što će kasnije – u slučaju Iraka – ponoviti George Bush), na kraju rata je NATO pristao da se o političkom rješenju (bar formalno) odluči u Ujedinjenim Narodima. Tako je došlo do rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti. Ta je rezolucija prije svega izraz kompromisa, a ne pobjede jedne strane (NATO-a) nad drugom (Jugoslavijom, odnosno Srbijom). Njome je priznata (bar formalno) de iure suverenost Jugoslavije na Kosovu, iako je ta teritorija postala de facto u svakom smislu odvojena od Srbije. Pa ipak, nije postala i de iure nezavisna. Napokon, NATO je morao pristati i na to da trupe koje kontoliraju Kosovo neće biti ekskluzivno njegove, nego će biti mjesta i za Ruse. Slabost NATO-a na kraju tog (za njega neočekivano dugog, i zapravo – po mnogo čemu - sramotnog) 78-dnevnog bombardiranja, simbolički se mogla vidjeti prilikom provokativnog ulaska ruskih trupa na Kosovo.
NATO tada, naravno, nije razbijen ni poražen (daleko od toga!) – ali su političke vođe zemalja članica postale skeptičnije i opreznije pri davanju suglasnosti za njegovu upotrebu. Možda je i zbog toga (naravno, ne samo zbog toga) bilo nemoguće postići konsenzus o upotrebi Organizacije prilikom rata protiv Iraka, 2003. U Iraku, kao što je evidentno (ali se često zaboravlja), NATO ne ratuje – nego ratuje „koalicija dragovoljnih“ (coalition of the willing). Važne članice Organizacije – primjerice, Njemačka pod Schroederom i Francuska pod Chiracom – odbile su sudjelovati u vojnim akcijama, pa je NATO praktički paraliziran iznutra. To je izraz i ideoloških neslaganja s neokonzervativizmom i neuvjerljivosti dokaza koji su Amerikanci prikazali prije započinjanja tog rata, pa i različitih pozicija kad se radi o bilateralnim odnosima sa nekadašnjim Sadamovim Irakom. No, jedan od razloga je i u iskustvo NATO-ovog rata oko Kosova, koji je i tekao a i završio nešto drukčije nego što su stratezi te akcije najavljivali.
Sve to valja imati u vidu kad se kod nas govori o članstvu u NATO-u. Ta je organizacija danas jedna vrsta simboličkog zmaja – ali u stvarnosti se radi više o nekom nepokretnom dinosaurusu s kojim ni Amerikanci, ni Britanci zapravo ne znaju što bi dalje. Ne mogu ga ukinuti, niti do kraja zanemariti – ali ga ne mogu ni pokrenuti. U odnosu prema istočnoevropskim zemljama (a sada i zemljama Jugoistočne Evrope: Albaniji, Hrvatskoj i Makedoniji, odnosno sutra – Srbiji, Crnoj Gori i možda Bosni i Hercegovini), on ima prije svega „vaspitnu ulogu“ – da ih se natjera na određeni oblik unutrašnjih reformi vojske, policije i države kao takve. Uostalom, meni se čini i da je ovaj oglas kog sam spomenuo na početku teksta, također usmjeren više prema unutrašnjoj politici (protivljenju američkom utjecaju na Vojsku Srbije) nego što je izraz stvarne bojazni da bi Srbija – ulaskom u NATO – ušla u neki od sadašnjih ili budućih ratova.