Ne postoje

Srđan Fuchs RSS / 03.05.2009. u 22:08

IMG_1857.jpgTekst: Antonacci

Fotografija: Olivera Miletić

Lihtenštajn, Levi, Hiršl, Šajnberger, Kon, Buhvald, Vigenfeld, Vajs, Fišer, Alt, Kraus, Filinger, Gros, Flajšman, Rozenberg, Morgenštern. Istorija jevrejske zajednice u Sremskoj Mitrovici duga je i nažalost, čini se, završena: podaci iz poslednjeg popisa pokazuju da ovde Jevreja više nema. (Dogodilo se pre nekoliko godina da sam ugledao jednu partu sa devojačkim prezimenom Rozenberg, ali to je sve.)

            Ako zaustavite nasumično izabranu mlađu osobu na ulici i upitate za nekog od mitrovačkih Jevreja, svako će vam odgovoriti da o tome ništa ne zna, jer o tome da su Jevreji uopšte u Sremu živeli, danas ne postoje gotovo nikakvi dokazi koji bi bili vidljivi meštanima. Kada su se moja baka, njena sestra i majka skrivale od Nemaca - što je posve jedna komplikovana i tužna priča za sebe - spas su našli upravo kod jedne od jevrejskih porodica, trgovcima kostima Morgenšternovima. Baka mi je pričala da se sa njihovim devojčicama često igrala, ali da su one tokom jedne noći četrdeset prve u tišini nestale zauvek. Baš tako: preko noći, u tišini.

  Postoje brojni dokumenti koji govore o boravku Jevreja u Sremu za vreme turske i austrijske vladavine, ali tek u XVIII veku prvi Jevreji dobijaju dozvolu da se trajno nasele u Sremskoj Mitrovici. Jedno od imena zabeležnih iz tog perioda je i David Levi, koji se pominje na poreskom spisku iz 1785. Zakupac mitrovačke svilare iz 1823. godine Bernhard Lihtenštajn se pominje kao jedan od ktitora mitrovačke bolnice (dao je za to vreme veliki prilog od trideset forinti u srebru). U istom ovom periodu, ostale su detaljno opisane nevolje koje su izvesni K. Jovanović i K. Frušić imali sa vlastima zato što su među svojim zaposlenim često imali Jevreje (njihov se posao sastojao u sakupljanju starih krpa). Odnos vlasti se, na svu sreću, prema pripadnicima jevrejskog naroda ipak menjao, iako sporo i postepeno, pa se njihov broj u Sremu povećavao.

            Jedan od najuglednijih Mitrovčana s početka dvadesetog veka bio je i Josip Flajšman, koji je uspešno vodio trgovinu kožom preko pola veka. Priče o Flajšmanu i Johanu Vigenfeldu, vlasniku velike trgovine mešovite robe, slušao sam od prabake i bake, jer su moji preci često sa njima poslovali.

            Pred sam rat u Sremskoj Mitrovici je bilo oko sto četrdeset jevrejskih porodica, po koji Jevrejin u svakom razredu gimnazije, kako to opisuje moja baka, a početkom XX veka sagrađena je i veoma lepa sinagoga, preko puta današnje gimnazije. Prvi rabin bio je doktor Herman Gertner koji je takođe bio i profesor veronauke u Realnoj gimnaziji; nastavni kadar Realne gimnazije je po pričama koje sam sakupio i tekstovima koje sam pročitao, priča za sebe: od ruskih aristokrata do ludih naučnika, jedna fascinantna kolekcija intelektualaca i ekscentrika. Tih godina osnovano je i Cionističko društvo, a odmah zatim i literarno društvo, pevačko, dobrotvorno, sportsko. Jevrejska zajednica u Sremskoj Mitrovici bila je ugledna i bogata, sačinjavali su je ponajviše trgovci, ali i zanatlije, lekari, advokati i činovnici. Na mestu gde se nalazila sinagoga danas se nalazi jedna trafika, pekara popularna kod gimnazijalaca i nekoliko kuća. Sinagogu su nacisti minirali 1941.

            U Sremskoj Mitrovici danas ne postoji skoro ništa što bi ukazivalo da je nekad postojao bogat i raznovrsan život jevrejske zajednice. (Uopšte uzev, ovaj grad je danas potpuno kulturno i intelektualno mrtvo more, praktično bez pozorišta, bez bioskopa i sa veoma retkim kulturnim događanjima, ali zazo sa brojim kladionicama i folkotekama; u periodu pre 1941. Sremska Mitrovica je imala čak četiri bioskopa i pozorište; ovo nije od značaja za priču, ali pokazuje kako jedan grad može da umre i onda kada mu se duplira broj stanovnika.) Sinagoga je, kao što sam rekao, srušena, a streljanja, mučenja i logore preživelo je svega nekoliko ljudi: Josip Morgenštern, Jozefina i Mirjam Vajs, Eduard Flajšman i Slavko Kiršner. Moja današnja porodična kuća je pripadala Morgenšternovima (jedna od dve kuće koje su oni posedovali), moji su je preci otkupili od njih pre nego što su ovi morali da pobegnu. Prva komšinica mi je pričala o velikom domaćinstvu pre rata - dobar deo naše avlije je kasnije nacionalizovan, pa ja u stvari nikada nisam video našu kuću u punom njenom sjaju - govorila mi je i o nesreći koja je zadesila jednu od Morgenšternovih žena: ona je, naime, upala i udavila se u bunaru koji je postojao u dvorištu. Premda ni tata ni ja nismo verovali u ovu priču, sredinom devedesetih smo otkrili jedan debeli drveni poklopac, oko pola metra ispod zemlje. Tata ga je ašovom probio i imali smo šta i da vidimo: dubok, dubok bunar, naizgled bez dna. Kada je ašov probio poklopac, nešto zemlje se odronilo i upalo. Posle nekoliko sekundi slobodnog pada, ta je zemlja upala u vodu negde na dnu. Mogli smo da vidimo tek ponekad, na tren, odsjaj sunčevih zraka u vodi zrnoj kao nafta.

Sećam se i jednog događaja iz raznih devedesetih koji za mene sada predstavlja neku vrstu utehe, jednu vrstu svetlosti u tužnoj povesti o zlu i zaboravu, rekao bih čak i neku vrstu happy end-a, možda i poruku da uprkos svemu nešto ipak ostaje. Sedeo sam sa društvom na klupici ispred kuće, uživajući u hladu (ne sećam se mnogo toga, ali se sećam da je bilo leto). Ispred naše kuće se zaustavio sivi auto i izašlo je iz njega nekoliko ljudi. Prišli su i pitali me da li znam ko sada živi u ovoj kući. Objasnili su mi da su njihovi preci tu nekad živeli i da su oni došli da vide kuću koja je davno bila njihova. Moja majka ih je pozvala da uđu i obiđu je u celini, ali su oni odbili. Stajali su ispred, gledali je, fotografisali je spolja, pomilovali ogromnu staru bravu na kapiji i pokupili se i otišli. Baka mi je mnogo godina kasnije objasnila da su to najverovatnije potomci Josipa Morgenšterna koji se po povratku iz zarobljeništva odselio u Novi Sad gde je napravio dosta uspešnu karijeru.

Jedini konkretan dokaz da je Sremska Mitrovica nekada bila dom maloj ali uglednoj i dobro organizovanoj jevrejskoj zajednici je groblje koje se krije u verovatno najsiromašnijem delu grada u ulici Bosutski put. Groblje se nalazi iza visokih zidina, iza zaključane kapije od kovanog gvožđa. Kako danas više nema ko da obilazi ove grobove, groblje se nikada ne otvara. Kada sam tamo odlazio poslednji put, morao sam da preskočim zidine, pod prismotrom radoznalog komšiluka kom je svaki stranac inače dobar povod za ogovaranje, a još stranac koji preskače ogradu i odlazi na napušteno groblje! Kakav unterhaltung besposlenom sremačkom šoru! Na groblju sam proveo verovatno ne više od sat vremena, a kada sam opet preskočio zidine i izašao napolje, ispred me je čekala grupica razodnalih ljudi.

U jednom tekstu iz 1994. godine naišao sam na podatak da je na groblju ostalo sačuvano oko šezdeset nadgrobnih spomenika. Moja je pretpostavka da je broj prepolovljen do danas. Čitavi delovi groblja su raščišćeni, a grobovi ili leže srušeni, oštećeni i išarani, ili su nadrgobne ploče u potpunosti odnešene. Ne mogu da zamislim da neko može da sadi kupus ili šargarepu na mestu gde je neko sahranjen, ali se čini da je to ovde slučaj. Iako je groblje od ulice odvojeno zidom i velikom kapijom, svako iz komšiluka veoma lako može da dođe preko bašti koje se bez jasne granice mešaju sa nadgrobnim spomenicima.

Najstariji spomenici pripadaju porodicama Fišer i Kajzer, s kraja XIX veka, a poslednji su podignuti pre 1944. godine. Svaki grob je obeležen Davidovom zvezdom, žalosnom vrbom ili lovorovim vencem. Ispod njih nalaze se rupe gde su nekada bile fotografije. Pronašao sam podatak da je samo na jednom spomeniku ostala sačuvana fotografija: devojka od dvadeset osam godina koja je umrla 1896. godine. Zvala se Johana Alt. Spomenik podižu - otac Eduard Alt, trgovac galanterijom i sin Oskar. 1920. godine umro je i Eduard Alt, njegov spomenik je takođe ostao sačuvan. Njegova supruga, Rozalija Alt, uhapšena je i 1942. godine odvedena u Aušvic iz kog se - nije potrebno ni pominjati - nije živa vratila, a njihova trgovina galanterijskom robom zaplenjena je u korist NDH.

Spomenici najčešće imaju tekstove na dva ili tri jezika: na hebrejskom, nemačkom i srpskom: Hier ruhet Gizela Neuman geb. Klein, gest. am 26-ten juli 1900. im 21-ten Lebensjahre, Tief betrauert und beweint von ihren Gatten Robert, Ruhe sanft!

Dva spomenika su ukrašena veoma lepim reljefima vajara Milorada Jovanovića. Jedan od njih se nalazi na grobnici porodice Pesing: predstavlja devojku obučenu u hiton koja sedi pognute glave, jednom rukom podbočena o amforu, kako tuguje za umrlima. Jednostavan, a ipak veoma potresan reljef. (Zapravo je celokupna poseta ovom groblju za mene bila veoma uznemiravajuća i potresna.)O porodici Pesing saznao sam ovoliko: Herman (1851-1929) i Iso (1885-1926) bili su ugledni mitrovački trgovci. Herman je bio vlasnik trgovine vinom, pivom i svinjama, a posedovao je i sitničarnicu, ali je zajedno sa sinom prodavao i odeću i nameštaj. Iso Pesing se bavio muškom i ženskom konfekcijom, i u novinama koje postoje u arhivama i danas mogu se videti brojne reklame kojima je privlačio uvek nove mušterije. Iso je nedugo bio oženjen Livijom Pesing koja je umrla veoma mlada. Posle njene smrti je u listu Srbija preko cele strane objavio čitulju u kojoj se zahvalio prijateljima i rođacima koji su bili uz njega u tom teškom periodu.

Drugi reljef ovog vajara prikazuje grifona koji u desnoj šapi drži baklju okrenutu ka dole u znak žalosti. Ovaj prelepi reljef je danas teško oštećen: neko od dece iz komšiluke našao je za shodno da ureže ime ASTRA preko grifona. Danas više ne postoji porodica Flajšman: oni koji nisu sahranjeni na ovom groblju, ubijeni su u logorima ili su streljani i sahranjeni u nekim od masovnih grobnica.

Julio Kon je bio direktor drvne industrije sve do svoje smrti. Bio je začetnik velikih reformi u vreme velikih nevolja i štrajkova, započeo je reorganizaciju drvne industrije, koju nije stigao da sprovede do kraja. Njegov grob je najneobičniji: osnova je piramida od crnog mermera na čijem se vrhu nalazi urna sa (pretpostavljam) pokojnikovim pepelom.

Porodična grobnica Grosovih je jedna mala spomen ploča na kojoj se nalazi spisak ćerki Sigmunda Grosa: Elvira, Johana, Regina, unuka Mira i njihov zajednički epilog: ...koje nečovečno uništiše fašisti.

            Ne uspevam da pronađem ništa o jednom neobičnom spomeniku koji pronalazim na krajnjem obodu groblja (na slici gore). Od pozadi liči na statuu, pomislio sam, statua devojčice. Spreda: statua devojčice koja na desnoj strani grudnog koša nosi i fotografiju. Devojčica sa slike je devojčica po kojoj je oblikovana i statua. U knjigama pronalazim podatak da samo jedan nadgrobni spomenik ima sačuvanu fotografiju, onaj koji sam već opisao, a o ovom biseru ne piše ništa. Ostatak groba je u potpunoti uništen, ali vandali ipak nisu imali srca da unište ovu kamenu devojčicu i ona sada stoji, zarasla u travi, obrasla lišajevima, verovatno za sva vremena anonimna.

            Sudbina ove devojčice kao da govori i o tragičnoj sudbini jevrejskog naroda u Sremu. Oni više ne postoje, a ono što su uradili i što su ostavili živi i dalje: neki od meštana Sremske Mitrovice žive u kućama koje su sagradili Jevreji, neki prolaze pored njihovih zadužbina, gimnazijalci u holu svoje škole prolaze pored velike spomen ploče gde među imenima streljanih đaka-partizana ima jevrejskih imena (pa i prezime Morgenštern). Ali zidovi kuća ne umeju da pričaju, a na spomen ploče više niko ne obraća pažnju. Oni više ne postoje, njihovi su grobovi zarasli u grob, neki su se srušili od stajanja i nebrige, neke su porušili klinci iz komšiluka čiji roditelji nisu našli za shodno da im ispričaju šta se zbilo sa ovim ljudima. Nekome nije važno da pusti mrtve da počivaju u miru. Neka Astra je odlučila da je bitnije da njeno ime bude urezano preko tela grifona, da njen vandalizam ovekovečen, nego da sačuva jedan nadgrobni spomenik.

            Uskoro neće biti jevrejskog groblja. Bojim se da će to malo spomenika da se razruše sami, ako ih već ne poruši neko dokono derište, i onda će nestati i poslednji čvrsti dokaz da su ovi ljudi nekada postojali, živeli i radili. I što je najtužnije od svega, neće biti nikoga kome će nedostajati, jer njihovih bližnjih više nema, a nas par koji znamo šta se sve krije iza tih zidina nemamo nikakvu moć da promenimo realnost.

            Ovo je moj nadgrobni spomenik za ove divne ljude, kenotaf na koji se ne može urezati ime i koji se ne može srušiti. Na jednom velikom spomeniku od crnog mermera piše: Friede seiner Asche!



Komentari (23)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

miloradkakmar miloradkakmar 22:33 03.05.2009

Bravo Srđane !


Bravo i Preporuka Srđane i Antonacci.
Da se sačuva od zaborava i uništavanja.
antonacci antonacci 22:35 03.05.2009

Re: Bravo Srđane !

Hajde i ovako javno da se jos jednom zahvalim i Srdjanu i Miloradu.
mashha mashha 01:21 04.05.2009

Re: Bravo Srđane !

Drago mi je što je napokon ovaj tekst izašao "na videlo"!
margos margos 23:15 03.05.2009

.

Previše potresnih podataka u ovom tekstu. Tužna istina o zaboravu.
Mir njihovim dušama .
A tebi hvala.
angie01 angie01 23:22 03.05.2009

U Vrshcu,

gradicu u juznom Banatu, je jevrejsko groblje dugo izgledalo kao shto opisujesh, a onda su samo povadili spomenike, povdaili kosti, preorali, zgradu sa Davidovom zvezdom premalterisali i napravili neko skladishte,..ko da ti ljudi, koji su na razne nachine doprineli tom gradu, nikada nisu ni postojali!
matityahu matityahu 00:40 04.05.2009

Čista petica!

I hvala!
Tužno, tužno...
eizo eizo 00:52 04.05.2009

...

Preporuka za tuzan tekst.
debora debora 07:00 04.05.2009

Da se ne zaboravi

Hvala na ovoj tuznoj prici.

Nadam se da sa Jevrejskim Muzejom u Bgd imas dobar kontakt i da zajedno mozete da sacuvate podatke i price o ljudima i porodicama kojih vise nema.

matityahu matityahu 08:01 04.05.2009

SREMSKI JEVREJI

Beleške pri čitanju - Sremski Jevreji

Tražeći podatke o zanimanjima i o preduzimljivosti Jevreja u novijoj istoriji, naišao sam na dve izvrsne studije istoričara Slavka Gavrilovića* o "Mitrovici, tovarištu u Sremu..." - nadalje Gl - i "Jevreji u Sremu..." - nadalje G2 - gde sam našao veoma zanimljive opise o dolasku/naseljavanju Jevreja u te krajeve i njihovoj borbi za opstanak. Obrađenim arhivskim dokumentima obuhvaćeni su Jevreji Sremske Mitrovice, Petrovaradina, Zemuna, Rume i Vukovara, a delimično i Novog Sada.

Jevrejima za sve vreme austro-ugarske vladavine nije bilo dozvoljeno stalno stanovanje - što su neki od njih tokom vremena prebrodili nabavkom isprave tzv. inkolacije - niti da kupe kuće, ili da učestvuju u dražbama (Restrikt od 18. avgusta 1806.V.G 2, str. 73) i u drugim zakupačkim poslovima, a od 1811. im je zabranjeno i torbarenje, "budući da to dovodi do trampe"; nisu primani u trgovačka društva (komore), a srpski su trgovci, članovi tih društava vodili doslednu borbu protiv samog njihovog prisustva, povremeno zahtevajući izgon. Takode im je bilo zabranjeno otvarati apoteke (dekret od 1828. v.G2, str.4). Pored toga Jevreji su morali da plaćaju "taksu tolerancije" od 1744. do jula 1846, kada je ukinuta.

Kako su živeli pod tim okolnostima? S jedne strane, "parničenjem", odnosno podnošenjem predstavki, molbi, žalbi, odgovora na optužbe i slično, kao i prihvaćajući se svakog posla i pronalaženjem novih izvora zarade, s druge strane. U tom pogledu je poučno navesti šta se desilo u Sremskoj Mitrovici tokom 1837. godine u vezi sa skupljanjem krpa. Uzastopce, četiri trgovca htela su da dobiju pravo, tj. da zakupe ovu granu trgovine, s tim da bi sakupljači bili Jevreji. Evo navoda S.Gavrilovića:

"K.Jovanović je za skupljanje krpa unajmio Jevreje, ali mu je marta 1837. saopšteno da je saradnja sa Jevrejima zabranjena, pošto oni obično koriste da u Granici vode nedozvoljenu trgovinu odnosno trampu". Nadalje piše "U toku 1937, dozvolu za skupljanje krpa zatražio je i sitničarski trgovac Grigorije Nikolić komanda regimenta se ustezala, ali mu je Generalna komanda dozvolu dala, pod uslovom da 1 on plaća 20 forinti srebra poreza godišnjeg". Sledeća molba glasi ovako: "Konstantin Fotić (moli) da mu se dozvoli da koristi Jevreje kao sakupljače, što je Generalna komanda odbila, insistirajući na naredenju od 1829, po kojem je Jevrejima bilo izričito zabranjeno prikupljanje krpa kao mogućeg izvora... Krajem maja, dobio pravo uz plaćanje 20 forinti srebra i odricanje od Jevreja kao sakupljača dronjaka" i, najzad, još ovo: "Zakupac je postao Jovan Janković, koji je nešto ranije bio komisionar novosadskog Jevrejina Viljema Hiršla i njegovu robu prodavao u Mitrovici, što je, na zahtev domaćih trgovaca, morao da obustavi" (Gl, strana 140).

U vezi s kožom, spomenut je još jednan Novosadanin, Marko Šajnberger, "koji je dobrom i jevtinom kožom snabdevao mitrovačke obućare i kome je 1835. godine dozvoljeno da mesečno šalje kožu u Mitrovicu" (G2, str.92); na drugom mestu je naglašeno da je bio "jevtiniji od Slajfeldera) (Gl, str.104).

Kako navodi istoričar, nisu sve te antijevrejske "naredbe striktno primenjivane" (G2, str.3). Tako nailazimo na sledeći tip Jevreja: "Sa manjim količinama robe na leđima ili na konju, Jevreji su ulazili u kuće kupaca i snabdevali ih artiklima koje, često, domaći trgovci nisu imali, davali ih na zajam ili trampili za zanatske proizvode" (tamo). Bilo je i zakupnika krčmi, pečača rakije, kupoprodavaca žita, konoplje i vina" (G2, str.22). Još u vezi s krpama, Gavrilović je zabeležio sledeće: "Jevreji dolaze iz Novog Sada kolima punim raznih sitnarija koje trampe za krpe, ali i za polovnu odeću, pa cele godine borave u županiji iako nemaju domicil" (tamo). Autor navodi još jednu smetnju jevrejskoj trgovini - pljačku na drumovima... U jednom slučaju je steta iznosila 280 forinti, a potera protiv razbojnika ostala je bezuspešna (tamo, strana23).

Jevreji su se latili trgovine kamenom solju i konjima - kao što citirani autor to dokazuje za Petrovaradin. Uvoz je ugjavnom dolazio iz Češke (Brno) ili iz Mađarske. Ovde, čini nam se, imamo novu i značajnu pojavu - korišćenje vodenih puteva. Tako je Jakob Hiršl iz Petrovaradina "raspolagao s četiri lađe" s kojima je "iz Segedina za Osijek, Tisom, Dunavom i Dravom prevezao 2.100 kamena soli" (G2, str.48).

U ovoj vrsti transakcije dolaze do izražaja kako snalažljivost tako i preduzetništvo. Te su osobine, uz ostale uslove samoodržanja, jamačno doprinele tome da je sremskim Jevrejima pošlo za rukom da opstanu, sve do holokausta, koji je, u nas, počeo aprila 1941 godine

Cvi Loker
Slavko Gavrilović "Mitrovica, tovarište u Sremu XVIII i XIX veka", Beograd, 1984.
Slavko Gavrilović "Jevreji u Sremu u XVIII i prvoj polovini XIX veka", Beograd 1989.
(Oba dela su štampana ćirilicom, u izdanju Srpske akademije nauka)

http://www.elmundosefarad.eu/wiki/wiki/index.php?title=SREMSKI_JEVREJI
matityahu matityahu 08:05 04.05.2009

ŽRTVE

Žrtve Holokausta u Sremskoj Mitrovici

1. Alt Rozalija – 60, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

2. Baum Tinka – Zagreb, 45, uhapšena 1941, ubijena u Jasenovcu.

3. Bem Lili – Mađarska, 40, očni lekar, posle hapšenja 1941. u Mitrovici izvršila samoubistvo.

4. Vajs Vilija Leo – Mitrovica, 20, maturant, uhapšen maja 1943, ubijen u Aušvicu.

5. Vajs Vili – Vukovar, 54, poštanski službenik, uhapšen maja 1943, ubijen u Aušvicu.

6. Vajsberg Herman – Rusija, 49, kantor, uhapšen 1942, umro ubrzo od posledica mučenja

7. Gernštenfeld (majka Fani Gertner) – Galicija, 80, uhapšena juna 1942, umrla na putu za Aušvic.

8. Gertner David – 38, magistar farmacije, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

9. Gertner Fani – Poljska, 58, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

10. Gertner Leo – Mitrovica, 27, doktor prava, uhapšen juna 1942, umro u Jasenovcu od posledica mučenja.

11. Đajić rođ. Gros Elvira – Mitrovica, 33, saradnik NOR-a, uhapšena oktobra 1942. ubijena u Jasenovcu.

12. Kiršner Slavka Vladimir – Varaždin, 17, učenik, član SKOJ-a, prebegao u Srbiju, uhvaćen u Šapcu i streljan 1942.

13. Klajn Helene Arnold – Mađarska, 34, trgovački pomoćnik, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

14. Klajn Helena – 68, knjigovođa, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

15. Klajn Helene Lazar – Mitrovica, 30, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

16. Klajn Olgica – Šid, 30, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

17. Kovač rođ. Alt Cecilija – Mitrovica, 46, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

18. Kovač Adolfa Julije – Erdevik, 49, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

19. Kovač Julija Olgica – Mitrovica, 16, učenica, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

20. Kovač Julija Slavica – Mitrovica, 12, učenica, uhapšena sa roditeljima juna 1942, ubijena u Aušvicu.

21. Kraus Berta – Mitrovica, 60, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

22. Kraus Dragica – uhapšena 1942, ubijena u Jasenovcu.

23. Kraus Herman – Mitrovica, 68, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

24. Kraus Josip – uhapšen 1942, ubijen u Jasenovcu.

25. Kraus Bele Miroslava – Mitrovica, 20, član SKOJ-a, uhapšena 1942, ubijena u Jasenovcu.

26. Kraus Hermana Oto – Mitrovica, 32, trgovački pomoćnik, prebegao u Srbiju, uhvaćen u Šapcu i ubijen.

27. Kraus-Milosavljević Regina – uhapšena 1942, ubijena u Jasenovcu.

28. Lederer Jelka – Mitrovica, 37, apotekar, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

29. Lederer Oskar – Čalma, 34, inženjer, uhapšen 1943, oteran na rad u rudnik Bor, ubijen 1944.

30. Levi Rozalija – Mitrovica, 65, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

31. Levi Sigfrid – Čehoslovačka, 71, uhapšen marta 1942, ubijen u Jasenovcu.

32. Morgenštern Adolf - 65, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

33. Morgenštern Berta – Mitrovica, 25, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

34. Morgenštern Jovanka – Subotica, 36, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

35. Morgenštern Petra Mirjam – Subotica, 16, učenica, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

36. Morgenštern Moric – Mitrovica, 18, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

37. Morgenštern Adolfa Petar – Mitrovica, 45, trgovac, uhapšen maja 1941, ubijen u Jadovnu.

38. Morgenštern Petra Ružica – Mitrovica, 14, učenica, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

39. Morgenštern Petra Samuilo – Manđelos, 22, uhapšen 1941, ubijen u Jasenovcu.

40. Morgenštern Adolfa Šandor – Bačka Palanka, 36, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

41. Morgenštern Šarlota – Mitrovica, 44, uhapšena 1942, ubijena u Aušvicu.

42. Mornštajn Filip – Mitrovica, 42, uhapšen i ubijen u Beogradu 1942.

43. Popović rođ. Levi Miroslava – Mitrovica, uhapšena 1942, ubijena u Aušvicu.

44. Rajsman Jenea Jozefina – Mađarska, 73, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

45. Rotmiler Hermana Terezija – Laćarak, 50, trgovac, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

46. Rozenberg Adolf, Grgurevci, 54, trgovac, uhapšen jula 1941, umro u Jasenovcu od posledica mučenja.

47. Rozenberg Jozefa Dragica – Mitrovica, 28, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

48. Rozenberg Adolf Maks, Grgurevci, 36, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

49. Rozenberg Jožefa Mirjana – Mitrovica, 5, sa majkom Dragicom oterana u Aušvic i tamo ubijena.

50. Rozenberg Jožefa Muci – Mitrovica, 43, slovoslagač, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

51. Rozenberg Sigmunda Šarlota – 54, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

52. Skalicki Franje Emil – 23, student, član SKOJ-a, uhapšen i streljan u Vukovaru 22. 5. 1942.

53. Subić Sigmunda Johana – Mitrovica, 32, saradnik NOR-a, uhapšena maja 1943, ubijena u Aušvicu.

54. Ferstner Bene Aleksandar – Mitrovica, 17, učenik, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

55. Ferstner Bene – Mitrovica, 49, radnik, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

56. Ferstner David – Mitrovica, 47, stolarski pomoćnik, uhapšen 1942, ubijen u Nemačkoj.

57. Ferstner Davida Ervin – Mitrovica, 20, student, uhapšen juna 1942, ubijen u Nemačkoj.

58. Ferstner Jakoba Fanika – Erdevik, 20, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

59. Ferstner Franciška – Ruma, 43, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

60. Ferstner Jene – Mitrovica, 54, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

61. Ferstner Mandika – 38, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

62. Ferstner Jene Vili - uhapšen 1942, ubijen u Aušvicu.

63. Ferstner Davida Zlatko – Mitrovica, 13, učenik, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

64. Fišer Laza – Mitrovica, 50, trgovac, ubijen u Vinkovcima 1942.

65. Flajšman Josipa Imre – Mitrovica, 40, trgovac, juna 1941. oteran u Gospić, zatim u Jasenovac, gde je umro 1943.

66. Flajšman Jelka – Mitrovica, 53, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

67. Flajšman Josip – 72, trgovac, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

68. Flajšman Josipa Šandor – Mitrovica, juna 1941. oteran u Gospić, zatim u Jasenovac, gde je ubijen.

69. Frajnd Lea Alisa – Mitrovica, 5, odvedena sa roditeljima u Aušvic maja 1943, gde je ubijena.

70. Frajnd Samuela David – Mitrovica, 45, lekar, uhapšen maja 1943, ubijen u Aušvicu.

71. Frajnd Jakoba Jakob – Mitrovica, uhapšen maja 1943, ubijen u Aušvicu

72. Frajnd Jakoba Jozefina – Ruma, 45, uhapšena 1941. u Modriči, ubijena u Jasenovcu.

73. Frajnd Sarina – Brčko, 32, uhapšena maja 1943, ubijena u Aušvicu.

74. Frajnd Jakoba Leopold – Ruma, 38, trgovac, uhapšen 1943, ubijen u Aušvicu.

75. Frankfurter Ignjaca Ervin – Mitrovica, 19, učenik, ubijen 1942. u Baji, pri pokušaju bekstva.

76. Frankfurter Ignjac – Vinkovci, 46, doktor hemije, uhapšen 1942, ubijen na putu za Vukovar.

77. Frankfurter Josipa Paula – Mitrovica, posle hapšenja i mučenja 1942. izvršila samoubistvo u očevoj kući (Frajšman).

78. Hajm Artura Jovan – 31, inženjer, uhapšen i ubijen 1942. u Mitrovici.

79. Hendler Isak – 56, prebegao u Srbiju 1941, streljan u Šapcu 1942.

80. Hofman Martina Aleksandar – Zenica, 18, učenik, član SKOJ-a, oteran u Vukovar sa omladinskom grupom, streljan avgusta 1942.

81. Hubert Adolfina – 70, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

82. Hubert Arnold – 40, uhapšen juna 1942, ubijen u Aušvicu.

83. Hubert Berta – Šid, 38, uhapšena juna 1942, ubijena u Aušvicu.

84. Hubert Žige Puba – Mitrovica, 6, odvedena u Aušvic juna 1942, gde je ubijena.

85. Hubert Žige Zlata – Mitrovica, 8, ubijena u Aušvicu 1942.

86. Hubert Adolfine Žiga – Zagreb, 43, trgovac, oteran u Jasenovac 1942 i tamo ubijen.


Napomena: Svi podaci o demografiji i žrtvama Holokausta u Sremskoj Mitrovici uzeti iz knjiga „Sinagoge u Vojvodini: spomenica minulog vremena“ i „Jevreji u Vojvodini: kratak pregled istorije vojvođanskih Jevreja“ Pavla Šosbergera.

Preuzeto iz knjige Aleksandra Veljića

Retrieved from "http://www.elmundosefarad.eu/wiki/wiki/index.php?title=%C5%BDrtve_Holokausta_u_Sremskoj_Mitrovici"
matityahu matityahu 19:56 04.05.2009

Re: ŽRTVE

Da ne bude zamene: Lili Bem na spisku je očni lekar, rođena 1901. godine koja je izvršila samoubistvo da bi izbegla progon ustaša i Nemaca, a Livija Lili Bem, ćerka Dragutina Bema je bila službenik iz Novog Sada. Rođena u Segedinu. Član SKOJ-a postala 1933, a KPJ 1937. Te godine je izabrana za člana Glavnog odbora Omladinsko-kulturno-privrednog pokreta (OMPOK). Godine 1933. bila je sa službom u Vukovaru, gde je rukovodila skojevskom organizacijom. Po dolasku u Novi Sad vrlo aktivno je delovala u SBOTIČ-u i učestvovala u organizovanju sekcije Ženskog pokreta. U NOP je stupila na početku ustanka. Učestvovala u organizovanju udarnih grupa (vojnih desetina) u Novom Sadu. Godine 1941. izabrana za člana Okružnog komiteta KPJ za južnu Bačku i radila u tehnici tog Komiteta, kao i u tehnici MK KPJ Novi Sad. Prilikom provale u Pokretu 20. IX 1941. upala je u zasedu mađarskih žandarma. Pokušala je s oružjem da se probije, ali nije uspela. Zarobljena i od prekog mađarskog suda osuđena na smrt. Obešena 25. XI 1941. u Novom Sadu. (po Jaši Romano)
antonacci antonacci 20:33 04.05.2009

Re: ŽRTVE

matityahu
Da ne bude zamene: Lili Bem na spisku je očni lekar, rođena 1901. godine koja je izvršila samoubistvo da bi izbegla progon ustaša i Nemaca, a Livija Lili Bem, ćerka Dragutina Bema je bila službenik iz Novog Sada. Rođena u Segedinu. Član SKOJ-a postala 1933, a KPJ 1937. Te godine je izabrana za člana Glavnog odbora Omladinsko-kulturno-privrednog pokreta (OMPOK). Godine 1933. bila je sa službom u Vukovaru, gde je rukovodila skojevskom organizacijom. Po dolasku u Novi Sad vrlo aktivno je delovala u SBOTIČ-u i učestvovala u organizovanju sekcije Ženskog pokreta. U NOP je stupila na početku ustanka. Učestvovala u organizovanju udarnih grupa (vojnih desetina) u Novom Sadu. Godine 1941. izabrana za člana Okružnog komiteta KPJ za južnu Bačku i radila u tehnici tog Komiteta, kao i u tehnici MK KPJ Novi Sad. Prilikom provale u Pokretu 20. IX 1941. upala je u zasedu mađarskih žandarma. Pokušala je s oružjem da se probije, ali nije uspela. Zarobljena i od prekog mađarskog suda osuđena na smrt. Obešena 25. XI 1941. u Novom Sadu. (po Jaši Romano)


E drago mi je da je ovo razjasnjeno. Svaka ti cast na brzini.
matityahu matityahu 20:54 04.05.2009

Re: ŽRTVE

morao sam, zbog njih dve, tebe i sebe i svih koje interesuje prošlost i ono što je bilo.
darkonduty darkonduty 17:56 04.05.2009

............

Hvala što si napisao ovaj tekst. Ja sam rođena u Mitrovici, pola rodbine mi živi tamo i često dolazim pa znam kakva je situacija u gradu, ukratko poprilično očajna.
Zbilja nikakvih tragova koji bi podsjetili na nekadašnje stanovnike, sve je palo u zaborav......štoviše ne sjećam se da sam ikad ranije od nekoga iz Mitrovice čula priče o životu i progonu Jevreja u ovom kraju.
matityahu matityahu 20:03 04.05.2009

Sinagoga u SM

Sinagoga u Sremskoj Mitrovici 1906. godine.
antonacci antonacci 20:34 04.05.2009

Re: Sinagoga u SM

Umesto te zgrade, danas su tu trafika, papirnica, pekara i jedna ili dve stambene kuce. Sinagoga je inace bila preko puta mitrovacke gimnazije, ako ima onih koji znaju gde je to.
matityahu matityahu 20:50 04.05.2009

ONDA JOŠ MALO

KOMESARI U JEVREJSKIM RADNJAMA U SREMSKOJ MITROVICI


WENDELIN VLATKO, komesar u radnji Freund

GOMIRČEK VLADIMIR, komesar u radnji Freund

KIŠ IVICA, komesar u radnji Gartner

ĐURO CUNTER, komesar u radnji drogerija Lederer

HADZOC ĐURO, komesar u radnji Rosenberg Adolfa

FRANJO GAŠPARAC, komesar u radnji Josipa Fleischmanna

CUCANIĆ komesar u radnji Adolfa Rosenberga

MATIJEVIĆ, komesar u radnji Adolfa Rosenberga

IVICA BICKALJ, komesar u radnji ud. Fanike Fanike Gartner

ŠTIPA MARTIN, komesar u radnji Moše Šterna
dunjica dunjica 12:36 05.05.2009

Re: ONDA JOŠ MALO

komesar u radnji

M, kakva je to funkcija, ne razumijem?
matityahu matityahu 20:07 05.05.2009

Re: ONDA JOŠ MALO

VELIKA ŽUPA VUKA
Mesta Velike Župe Vuka u kojima su živeli Jevreji:

Ašanja, Bapska, Bingula, Bobota, Bogdanovci, Bokšić, Borovo, Bršadin, Čakovci, Drenovci, Erdevik, Golubinci, Grabovo, Grgurevci, Ilok, Inđija, Jamena, Karlovčić, Kukujevci, Lovaš, Lug, Ljuba, Manđelos, Maradik, Mikluševci, Mirkovci, Mohovo, Morović, Negoslavci, Neštin, Nikinci, Novi Karlovci, Novi Slankamen, Obrež, Otok, Opatovac, Pačetin, Petrovci,Prvina Glava, Putinci, Rajevo Selo, Ruma, Sot, Sremska Mitrovica, Sremski Karlovci, Sremski Mihaljevci, Stara Pazova,Stari Banovci, Susek, Svinjarevci, Šarengrad, Šašinci, Šid, Tovarnik, Višnjićevo, Vukovar, Zemun, Županja.

e sada:

Jevrejske trgovačke i zanatske radnje su prvo stavljane pod «komesarski nadzor», a onda opljačkane. Nakon toga su ih, zajedno sa jevrejskim kućama, «kupovale» «zaslužne» ustaše ili Nemci.

Da bi se dala neka «forma» pljački jevrejske imovine, vlada Nezavisne Države Hrvatske je tokom 1941. godine donela više zakonskih odredbi o postupanju sa tom imovinom. Pretposlednja iz te serije bila je
Zakonska odredba o podržavljenju imetka Židova i židovskih preduzeća (doneta 6. februara 1942. godine), kojom je «Ravnateljstvo za gospodarstvenu ponovu» ovlašćeno da sprovede «podržavljenje imetka Židova i židovskih poduzeća sa ili bez naknade ». Ubrzo je dopunjena Zakonskom odredbom o unovčavanju podržavljenih židovskih zgrada i gradilišta, u kojoj je precizirano da se zgrade čiji su vlasnici Jevreji «oduzimaju u korist države bez ikakve naknade» i «da Jevreji predaju hartije od vrednosti, uložene knjižice, dragocenosti, ćilime, predmete umetničke, kulturne i istorijske vrednosti, polise osiguranja i dr.». Kada je izdata ova naredba, u Vukovaru su npr. članovi Kulturbunda i ustaše odlazili u jevrejske kuće tražeći preostale zlatne predmete. Nekima su čak skidali burme sa prstiju i naušnice sa ušiju.

PRIMER:

Transkripcija org. dokumenta.

VELIKA ŽUPA VUKA
Broj: 4746/1941 Vukovar, dne 19/IX 1941
Predmet; Povjerenika postavljanje u židovska poduzeća

KOTARSKIM OBLASTIMA 1-10
GRADSKIM POGLAVARSTVIMA 1-7

Državno ravnateljstvo sa gospodarstvenu ponovu u Zagrebu dostavilo je naslova okružnicu 35.429 od 20.VIII 1941. g i ponovnu okružnicu broj 39.000 od 4/IX- 1941 kojem se požuruje dostavljanje priedloga sa povjerenika u sve židovske trgovine poduzeća obrta i t.d. traži popis trgovina, kod kojih treba postaviti upravne povjerenike i šta se ima raditi kad se neki od povjerenika pozove na vojnu dužnost.
Posto je ovo pitanje od vrlo velike važnosti, to se poziva naslov da u što kraćem roku postupi po napred navedenom naredjonju.
O učinjenom odmah izvjestite ovu župu, kao i šta je uradjeno po okružnici Državnog ravnateljstva broj 35.429/1941. Ako po istoj nije postupijeno izvjestite iz kojih razloga.
Za dom spreman!
Veliki Župan
potpis nečitak
matityahu matityahu 20:52 04.05.2009

POČINIOCI

ZLOČINCI (PO POKRAJINSKOJ KOMISIJI ZA RATNE ZLOČINE)

POLHER ADAM Gestapovac,
Dr. IVAN LONGAREVIĆ šef policije u Sremskoj Mitrovici, isticao se u proganjanju Jevreja
KNEZ FERDO šef policije u Sremskoj Mitrovici
TRUHAR FRANJO šef policije u Sremskoj Mitrovici
ĐURIĆ EUGEN šef policije u Sremskoj Mitrovici
BRENSICTEK RADOSLAV iz Sremske Mitrovice, rukovodioc u rušenju jevrejskog hrama u Sremskoj Mitrovici
FEJEŠ činovnik Sremske Mitrovice, takođe učestvovao u rušenju hrama u Sr. Mitrovici,
KATA PIVAREVIĆ iz Sr. Mitrovice, pljačkala jevrejske stvari
JOCAKLEPIĆ iz Sr. Mitrovice, pljačkao jevrejsku imovinu
PERA RAPOTIN iz Sr. Mitrovice, pljačkao jevrejsku imovinu, rušio Jevrejski hram.
GAMIRŠEK VLADIMIR, iz Sremske Mitrovice, pljačkao jevrejsku imovinu i potkazivao Jevreje, bio je i ustaški funkcioner,
Dr. DIKO VIC upravitelj župskog redarstva u Vukovaru, proganjao i hapsio Jevreje
GNIPP DANIEL policijski pristav u Mitrovici
KOBAČIĆ MATE policijski činovnik u Mitrovici
KRZMANOVIĆ ANDRIJA logornik u Mitrovici,
ZINGEL ĐURO policaj,
BORICH STEVAN policajac
TOMAC ANDRIJA policajac
OLIH ANTUN policajac
MAKANIĆ NIKOLA policajac
MAYER FRANJO policajac
FILIPOVIĆ LUKA policajac
KAJIĆ IVAN policajac
SIMON ANTUN Gestapovac u Sr. Mitrovici, pljačkaš
FEREBEZ ILIJA privatni činovnik, u Sr. Mitrovici, pljačkaš

sedma sedma 10:38 05.05.2009

hvala

Drago mi je sto pises ovde.... citam svaki tvoj tekst.
Hvala za ovu lekciju iz nase istorije...
Those who forget history are bound to repeat it... kako li se vec pise tj speluje .
Ivana Knežević Ivana Knežević 14:29 05.05.2009

.

Sam tekst, a za njim komentari, su dirljivi pokusaji u posve humanom gestu da se ne zaboravi. I vrlo su vazni. Neko ce ih cuti zato sto voli da slusa price, neko zato sto je duboko vezan za ovu istoriju, ali ce se cuti.
Nas odnos prema grobljima nije vazan zbog mrtvih koji na njima leze vec zbog nas samih.

Duboko tragicna prica o prekinutoj istoriji.
sentinel26 sentinel26 17:53 05.05.2009

Živio sam

u gradu u kojem su mještani zajedno sa pripadnicima SS jedinice riješili "Jevrejsko pitanje" još 1942. kao i u Beogradu.
Rijetko je ko hteo o tome da govori poslije rata.
Tamo je postojalo zasebno Jevrejsko groblje, opkoljeno privatnmim kućama.

Jednoga dana u IV razredu gimnazije, nastavnik likovnog zadao nam je posljednji zadatak da naslikamo nešto po svojem izboru kao svoj posljednji dokaz slikarskog (ne )talenta.
Ja sam otišao na uzvišenje naspram toga groblja i slikao najbolje što sam umeo.
Nastavnik je (samo od mene ) tražio obrazloženje zašto sam za temu odabrao baš to groblje (a ne neko drugo - bilo ih je još tri ) i zašto uopšte groblje ?

Malo sam se zaboravio i rekao sam mu otvoreno da sam ubijedjen da će i ono nestati kao što su oni očešćeni u tom gradu.
Posmatrao je dugo i rekao da mu se dopada i da mora uzeti tu moju sliku za školsku zbirku.
Desetak godina kasnije, provjerio sam preko novog profesora likovnog, takva zbirka u školi nije postojala.
Zažalio sam i dan-danas mi je žao, što sam mu je dao. Nije u pitanju kvalitet slike već namjera.

Naredni put kada budem boravio tamo raspitaću se za njegovu sudbinu - da li je i ono još u životu.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana