Ponovo sam u sali.
Pauza se zavrsila.
Ponovo krece nova "Konstalacija". Sada je postavlja jedna druga zena. Sedi do Vlade i jasno moze da joj se vidi uznemirenost na licu. Oci su joj sirom otvorene i tuzne. Trudi se da zadrzi suze i da im ne dozvoli da grunu.
"Dali i ona nosi u sebi svoju lekciju: Suze nisu za pred svet" . pitam se.
U sali je tisina. Vlada drzi mikrofon i objasnjava predhodni rad. Pratim njegova objasnjenja. Ovo je za mene zaista nesto jedinstveno. Prvi put cujem ovakve poglede i za mene su sasvim u redu i prihvatljivi. Imam osecaj, da me dok prica, podseca na nesto, sto sam saznala jako davno, na nesto zaboravljeno. Ipak tu su i stvari koje zaista vidim i cujem prvi put. Nesto potpuno nepoznato. Kao da sam prespavala cas, kada su predavali o njima.
Lutam pogledom po sali i ponovo pronalazim poznata lica. Primecujem da je u tu i jako puno muskaraca, sto i nije tako tipicno za ovakve seminare. Obicno su zene te, koje su na ovakva predavanja i seminare najbrojnije. Tu i tamo se i pojavi po neki "zalutali" muskarac i toliko. Obicno je odnos 1: 20 . Za mene je zaista iznenadjenje ovako veliki broj muskaracda. Mozda 1: 5 .
"Imam osecaj kao da ne zivim zivot koji bi trebala da zivim. Kao da sam upala u neciji" prica zena kraj Vlade.
"Nikako ne mogu da kazem ne . Ne mogu da se suprotstavim nikom " nastavlja svoju pricu, meni tako poznatu.
Boja glasa joj se menja, postaje sve tisa i uznemirenija. Naprezem se da je cujem. Znam taj osecaj, kada imas potrebu da viknes, ali ti nista ne izlazi iz grla. Znam i osecaj knedle u grlu.
/
Pre mnogo godina ( imala sam oko dvadeset i tri godine), odem jedno popodne, kod svog maticnog lekara. Pozalim se, da imam osecaj da mi nesto stoji u grlu i smeta mi da pricam, da disem.
Moj lekar je bio stariji covek. Po profesiji lekar, u dusi veliki covek, koji je zaista mnogo voleo ljude. Imao je bogato profesionalno ali i zivotno iskustvo. Trebalo mu je jos nekoliko godina do penzije. Telo mu je bilo vec oronulo sto zbog godina, sto zbog bolesti, ali najvise zbog licne i porodicne tragedije u kojoj je izgubio sina. Ipak od cele njegove spoljasnosti i od hramljajuceg hoda izdvajale su se plave, gotovo decje oci. U njima si mogao da razaznas neku mudrost i ljubav, zajedno sa brigom za sve ljude, a u isto vreme i pateticnu decju razdraganost.
Ozbiljno me pogledao i uzeo spatulu, kako bi mi pregledao grlo. Zatim je nesto spolja obema rukama napipavao i gledao. Pritiskao je u predelu krajnika, sa strane, u sredini . Onda se nasmejao i pitao:
"Dali znas pricu o caru Trajanu i o njegovim kozjim usima? "
"Znam." odgovaram i cudim se pitanju.
" E pa vidis, ti se ponasa bas kao junak i podanik iz te price, koji ne sme nikome da kaze o tome, kakve usi ima car, da mu ne bi odrubili glavu! " nastavlja.
" Poznajem te godinama.Ti si uvek tako tiha i stalno ljubazna. Znam te i kada ti je bilo i najteze i najbolnije i na telu, ali i na dusi. Uvek si pazila kakav utisak, ostavljas na okolinu. Bez razlike kako si se osecala, uvek si bila besprekorno sredjena i nasmejana. Uvek fasada odlicna a iznutra haos i rasulo. Kao da ne zelis da niko vidi kada ti nije dobro, kada se lose osecas. Morala si to da sakrijes, uvek".
"Oduvek sam zeleo da te pitam: Dali znas da viknes? Dali nekada znas, da toliko mnogo povisis glas i da mu dozvolis da se pretvori u vikanje? Dali znas da kazes ne, ne zelim? " pita tiho i prijateljski.
" Ne". odgovaram, " Ne mogu da vicem . Uvek kada zelim da to uradim ili kada pozelim da kazem ne, reci mi jednostavno stanu u grlo i ne zele da izadju. "
" Ponekad, kada mi neko kaze nesto ruzno i povredi me, ja samo stanem i gledam ga. Nije da neznam, sta da mu kazem, ali ne mogu to nikako da izustim. Potpuno se ukocim i cutim . Ili kada treba da odbijem nekoga, zato sto ne mogu ili naprosto ne zelim da uradim, to sto traze od mene, iz bilo kog razloga, ja jednostavno nemam snage da kazem ne .Onda imam problema zato sto se to odrazava na remecenje mojih planova. Najcesce se otkazujem svojih potreba, da bih udovoljila tudje. "
Ovo je bilo prviput, da nekome ispricam kako se osecam. Osetila sam da pred tim zivotom izboranim licem i pred decjim plavim ocima, mogu sve da kazem.
Osecala sam kako mi drhti glas i suze kako se uvecavaju i zele da iskoce iz oka.
" Suze nisu za pred ljude! "
Skupim se, stegnem i zakljucam, najbrze sto mogu vrata svoje duse.
"Gotovo, ponovo sam uspela! " Osmeh na mom licu, uzdah i knedla u grlu, jos veca ne da mi opet da pricam, disem.
"Razum te . Zato sam te i pitao. " nastavlja moj doktor i smeskase nekako sa razumevanjem.
"Secas se u prici sluga je otiso u planinu i iskopao rupu. Tamo je vikao : U cara Trojana , kozje usi! I bilo mu je lakes, a pritom mu je i glava ostala na ramenima. "smeje se.
" Vidis duso, moras i ti da pronadjes za pocetak, svoju rupu. Kada naucis da u nju vices, uspe ces nauciti da se suprotstavis i ljudima. Ja znam da si udata i da imas malu devojcicu. Ljudi najcesce vicu i govere ne, najmanjima i najneduznijima. Ne zelim da se to desi i tebi. Moramo da iskopamo sto pre tu tvoju rupu, jer ce ti ako ovako nastavis, glava brzo pasti sa remena. "
" Sva sreca sto vozis i imas auto i jos jedna sreca je to sto imamo nase Vodno." ( To je planina u samom gradu. Na podnozju i na onaj nesto nizi deo su izgradjena naselja. Visi deo pa i sam vrh je prostor za rekreaciju i setnju stanovnika Skolja. Zbog zelenila i cistog vazduha stalno je dosta poseceno. )
"Od sutra imas zadatak, da upalis auto i odes do prvog vidikovca. Obicno je tamo manje sveta, ali je u isto vreme i dosta bucno, zbog buke koju prave vozila koja dolaze ili odlaze sa parkin placa. "
"Ja cesto kad sam prva smena, po podne, negde oko 16 h, odpesacim do tog prvog vidikovca. U to vreme je jako malo posetioca. Sada je leto i dan je dugacak, tako da nije strasno i ako odes sama. Na prvom vidikovcu u svakom slucaju ima malo posetioca. Ti stani kraj auta i sacekaj da oni krenu kolima sa parking placa. U tom trenutku kada ostanes sama, pomisli na nekoga, koga nisi mogla da odbijes i pocni glasno da vices ne. Videces da sto vise vices, bice ti lakes i knedla ce e postajati sve manja i manja. Nakon izvesnog vremena, primetices da je nestala. Cak i ono bockanje koje osecas u srcu i bol u grudima ce nestati. "
"Ovo mozes da radis uvek i kada si sama u kuci. Pusti glasno televizor ili radio i onda vici!. "
Gledam u doktora, klimam glavom.
Cudna mi je i prica i "zadatak" koji mi je dao.
Bojim se da to bas i nece ici tako glatko, jer nije jednostavno i da sigurno necu moci da vicem na Vodno, jer je tamo stalno jako frekventno i da kod kuce nije izvodljivo, jer se sve cuje i da bas i neznam kako cu to da radim svakog dana, jer je to bas i nekako neizvodljivo….. I da bi mozda i mogla negde da vristim, ali neznam gde .
"Dali se secas, da si nekada, makar jednom vristala? " pita moj dobri doctor. "Makar kao mala devojcica? "
Osmeh na mom licu i iskre u ocima .
"Jesam , jesam ! Vristala sam i uzivala na pesackom mostu! Secate se onog, sto je bio kod "Male stanice"u centru grada, prelaz preko pruge? Tamo sam vristala svom zestinom, uvek kada prodje voz. Steta, prugu su pre mnogo godina dislocirali a pesacki most rastavili, na sitne delove i sklonili.
E da mi je on sad tu……
( nastavlja se u XIV delu)