Kult drveta i biljaka jedini je od starih kultova sa kojim se crkva, naročito srpska pravoslavna, brzo i bezuslovno izmirila, tako da on danas u njoj ima naročito svoje mesto i svoju simboliku. Kao što se u starim religijama nijedna kultna radnja, ni molitva, ni žrtva, nisu mogle ni zamisliti bez određenih manipulacija sa grančicama kakvog svetog drveta, tako se u nas ne može izvršiti vodoosvećenje bez bosiljka; i kada naše starije žene, idući u crkvu, nose u ruci bosiljak ili, na Primorju, grančicu masline, one čine isto što i savremenici Sofoklovi, koji su idući u hram, obavezno nosili svete grančice u ruci. Koliko je naša crkva pokazala malo interesovanje da ratuje protiv starinskog kulta drveta, najbolje se vidi iz činjenice da u kultu svetoga drveta i zapisa na njemu koji se vrši na dan Vaznesenja Hristovog ili u narodu poznatijeg kao Spasovdan ( što mislim da je i slava grada Beograda ) to jest u adoriranju njegovom u kojem uzimaju učešća i sveštenici. Sve to učinilo je da je kult drveta i biljaka u našem narodu i danas neobično svež i jak.
Drveta sa demonskom ili božanskom snagom ima mnogo. Obično se obožava ili cela specija, na primer: lipa, hrast, leska ( lešnik ), ili pojedini istaknuti primerci kao što je bor kralja Milutina u Nerodimlju ili lipa kod izvora Cornika u Slavoniji ( '' najstarija lipa bivše SFRJ - Šulek ) i toliki drugi.
Svetih šuma i gajeva, kojih je u doba cvetanja paganizma bilo vrlo mnogo, danas ima manje, ali da su ranije postojali u većem broju, smemo zaključiti iz imena manastira kao što su Grabovac, Krušedol, Orahovica: manastiri su, po svoj prilici, zamenili drevna prethrišćanska svetilišta, čiji su centri bili u odgovarajućim svetim gajevima.
Postoji podela na dobra i zla drveta. Ja bih pisala samo o onim dobrim. Jedno od najvažnijih drveta iz prve kategorije bila bi, svakako, leska. Kod našeg naroda postoji čitava religija ovog drveta. Leskina šibljika ima izvanrednu magičnu snagu; takva magična šibljika može ispuniti svaku našu želju; i njome se može ubiti đavo, čovek pretvoriti u životinju, i ponekad čak i mrtvac oživeti. U lesku ne udara grom, i zbog toga bi se čobani kad zagrmi kitili njenim lišćem ili bi bežali pod nju. Leska je i drvo znanja. Ko bi stavio u usta meso zmije koja pod leskom živi, razumeo bi govor životinja; a ko bi pojeo srce te zmije, tome bi svaka travka rekla od čega je lek.
Lipa - to je sveto drvo svih Slovena. Lipovi gajevi bili su nekada centri raznih kultova. Od lipovog drveta pravili su se starinski idoli.; '' krst lipovi '' u poznatoj turskoj psovci upućivanoj Srbima u stvari je aluzija na starinski idol od lipovine. Oko starih crkava i danas se nalaze lipe. Crkve su možda i zamenile to upražnjeno mesto svetih lipa. Oko lipe nekada su vršena venčanja. Inače je kult lipe odavno u dekadenciji, i danas je nema u našim krajevima toliko mnogo kao nekad davno; međutim, veliki broj topografskih imena po njoj, mnogo veći nego po ostalim drvetima, dokazuje da je lipe pre bilo mnogo više ( Lipovica na pr. ) a i da je poštovanje prema njoj bilo jače.
Hrast je u starim indoevropskim religijama poznato drvo boga gromovnika. Kod nas se hrast uzima za badnjake i zapise. Gde se pored crkve nalazi hrast ili hrastov gaj, to su verovatno sveta drveta preostala još iz vremena paganizma. I običaj da se pod hrastom održavaju zborovi i vrše suđenja takođe potiče iz drevnih vremena.
Od ostalih svetih drveta mogu spomenuti još i tisovinu , koja je '' vilinsko drvo '' i raste samo na čistom mestu. Nijedno drvo, osim možda glogovine, nije tako snažan utuk protiv zlih demona. Nekakva Ciganka, za opkladu, od pedeset plugova koji su na njivi orali, zaustavila je svojim basmama četrdeset devet, a pedeseti nije mogla, jer je u rogovima volova bilo pomalo tisovine; '' Takav plug ''- rekla je Ciganka - '' ne bi mogli zaustaviti ni svi sihirbaizi što ih ima na svetu ''.
Spisak drveta koje ima ili je imalo značaj, ukoliko bih htela da ih sve pomenem bio bi preveliki pa ću pomenuti još javor . Javor je povezan sa mrtvačkim kultom, i kultom predaka, i nije čudo što su se mrtvaci nekada često sahranjivali u izdubljenim javorovim deblima; što se mrtvački kovčeg pravi od javorovih dasaka ( '' Sine mili, jel ' ti zemlja teška, il' su teške daske javorove '' ); i što su gusle, koje su instrument epske poezije a epska poezija je u vezi sa kultom predaka i jedan deo toga kulta - od javorovine!
Od biljaka koje su imale značaj u staroj srpskoj religiji ne mogu a da ne spomenem bosiljak, za koji je Pančić rekao da Srbina prati kroz sav njegov život, u radosti i žalosti, od kolevke pa do groba. On je božji cvet; najpre u bašti treba posaditi bosiljak pa tek onda ostale biljke, govorili su naši stari. Prema starim legendama, ponikao je on i na grobu cara Uroša, ili čak na grobu Spasiteljevom; ili je postao od suza Svetog save. Jedna legenda kaže da Bogorodica najradije miriše taj cvet; i kada je jednom '' ovca razbludnica '' bila kod Boga na večeri, Bog joj je dao jabuku , a Bogorodica kitu bosiljka.
Kao što grčki Hermes vadi duše čarobnim štapom, tako sveti Arhanđeo vadi duše pravednika bosiljkom.
Plinije Stariji rekao je za drveta da su '' hramovi bogova '' - numinum templa!
Nije loš ovaj naš srpski Holivud.
Šta Vi mislite?