Evo nečega o čemu je u junu ove godine pisao Teofil Pančić, ali je tokom ovog meseca ponovo dobilo na značaju. U gomili entuzijastičnih tekstova i komentara na vrhunske uspehe tenisera iz Srbije tokom ove godine, a pre svega u kontekstu dva Gren-slem finala, Ane Ivanović na Rolan Garosu i Novaka Đokovića na US Openu, neprestano se ponavljala jedna te ista mantra: da je tonajveći uspeh u istoriji našeg tenisa. Ponegde se, doduše, pominjalo i da je to najveći uspeh srpskog tenisa. Sad, ukoliko je atribut "srpski" izveden iz imena države Srbije, onda svakako nema mesta sumnji da se radi o potpuno ispravnoj tvrdnji. Međutim, s obzirom da se tenis nije mnogo igrao na ovim prostorima do 1918. godine, te da je Srbija obnovila svoju državnost tek crnogorskim referendumom iz prošle godine, ta tvrdnja onda zbilja nema veliku težinu koja joj se - sa pravom - obično pridaje. Na isti način, nemamo nikakvo pravo da žalimo nad, recimo, fijaskom naših košarkaša i da se pozivamo na neku slavnu košarkašku prošlost - nije se ni košarka značajnije igrala pre 1918. E sad, svi znamo o čemu se zapravo radi: u košarci (kao uostalom i u vaterpolu, odbojci i par drugih sportova u kojima je bivša Jugoslavija, pa i nakazna tvorevina SRJ, imala značajnije rezultate) mi se zapravo pozivamo na kontinuitet sportske tradicije na ovim prostorima. I to samo po sebi nije za osudu, naravno. Ono što jeste za osudu jeste što se isti princip očigledno ne primenjuje u tenisu. Ako bi se primenio, onda nikakve dileme nema: najveći uspesi našeg tenisa postignuti u periodu 1990-93 sa 8 (osam!) Gren-slem titula Novosađanke Monike Seleš. Za sve to vreme ona je imala jugoslovensko/srpsko državljanstvo; nakon uzimanja američkog državljanstva u maju 1994, ona je tome dodala još samo jedan Gren-slem trofej, na Australian Openu 1996. Pravo pitanje koje valja da postavimo jeste zbog čega postoji drugačija perspektiva ove dve stvari: zašto su trofeji Monike Seleš očigledno manje "naši" od onih, recimo, Dražena Dalipagića, Petera Vilfana ili čak i Saše Đorđevića? Zašto je ogroman porast interesovanja za tenis u našim krajevima - opet da naglasim, za svaku pohvalu! - okasnio nekih petnaestak godina?
Ukratko, vigovština je tendencija da se prošlosti drže lekcije na osnovu današnjeg post festum superiornog ili "superiornog" znanja. Takva istorija - bila ona u domenu istorije politike, umetnosti, nauke ili sporta - je pristrasna, sklona uskogrudim moralnim procenama, deformisana teleologijom, anahronizmima i savremenim interesima. (Pri tome se najčešće zaboravlja emocionalno neugodna činjenica da će buduće generacije - ukoliko se sami prethodno ne uništimo - imati još više razloga da nas osuđuju zbog naših, bez sumnje podjednako brojnih, zabluda i promašaja.) Bez obzira što se Baterfildov eponimni primer odnosi na britansku političku istoriografiju tragikomični primeri ove vrste uočeni su još mnogo ranije. Poznohelenistički spis O uzvišenom (I vek naše ere; danas se nepoznati autor standardno označava kao Pseudo-Longin) kritikuje sicilijanskog istoričara Timeja sledećim rečima:
On je vrlo učen pisac, bogat idejama, ali ipak vrlo oštar kritičar tuđih pogrešaka, dok je neosetljiv za vlastite. U svom oduševljenju, da bi nas iznenadio uvek novim i neobičnim mislima, pada u krajnje detinjarije. Citiraću jedan ili dva primera... Timej hvaleći Aleksandra Velikog piše: "Taj je pokorio celu Aziju u manje godina no što je govorniku Isokratu trebalo da napiše svoj Panegirik za rat protiv Persijanaca." Čudnovata je ta usporedba između Makedonca i sofista!... Zato se ja čudim što isti pisac o Dioniziju tiraninu ne piše "Budući da je bio bezbožan prema Zeusu i Heraklu, njega su Dion i Heraklid svrgli sa vlasti".
Vigovsko tumačenje istorije je danas, ne treba ni naglašavati, potpuno odbačeno u ozbiljnoj istoriografiji i smatra se prototipom amaterskog i neukog pristupa istraživanju prošlosti. Istinsko tumačenje istorije je slično kao tumačenje geografije: bez obzira što se različite planine, reke ili jezera mogu porediti, nikome ne pada na pamet da tvrdi da je, recimo, Viktorijino jezero naprednije, značajnije, primarnije ili moralno ispravnije od Bajkalskog jezera, zar ne? Geografi se trude da odbace pristrasnost prema svom kraju kada idu da istražuju daleke krajeve - istoričari bi isto trebalo da čine kad idu da istražuju daleka vremena. Sam Baterfild je naglašavao da je, naravno, nemoguće u potpunosti osloboditi se ove vrste pristrasnosti - ali da je svakako neophodno identifikovati je i boriti se protiv nje.
U teniskom kontekstu sa kojim smo započeli, sasvim je jasno da se pojava i rezultati Monike Seleš ne uklapaju u gotovo instinktivno vigovsku sliku sveta dominantne nacional-socijalističke svesti. U njoj sport, pa i individualni sport poput tenisa nije nikakva plemenita zabava, pa čak ni biznis, već poligon za demonstriranje ugleda i snage nacije, te poslovično "zbijanje redova". U vreme legendarnih nacional-socijalističkih "diferencijacija" i "homogenizacija", u vreme kad se mentalni virus pušten iz retorte na 8. sednici, gazi-mestanima i još kojekude, jedan podsetnik na uspešnost i značaj nacionalnih manjina bio je valjda poslednja stvar koja je ovdašnjoj kvazipatriotskoj eliti (naročito medijskoj) bila potrebna. To je bilo ono doba, da podsetim mlađe čitaoce ili ma kog drugog ko je imao sreću da taj medijski terorizam nekako izbegne, kada se nije mogao otvoriti orman ili rerna, a da iz njih ne iskoči neki od kvazipatriotskih dušebrižnika, raznih Crnčevića, Kapora, Košutića, Milića od Mačve, sa njihovim beskonačnim lupetanjima o "vaskolikom srpstvu", "antisrpskim zaverama" ili "srpskim ognjištima". (Užasna reč: ognjište. Trebalo bi da me podseća na oganj, na arhetipski plamen u peći jednog arhetipskog doma, ali me umesto toga navodi da mislim na neko ogavno njištanje. - V. Tasić, "Oproštajni dar", Svetovi, Novi Sad, str. 33) U tu priču se Monika Seleš nikada nije uklapala niti se mogla uklopiti. I tu čak nije stvar samo o tenisu: njena ličnost je praktično u svemu suprotnost palanačkom duhu čija je ekspanzija simptom mentalnog virusa, baš kao što su otekline na vratu simptom zauški - od ljubavi prema muzici Džimija Hendriksa, pa do dugogodišnje emotivne veze sa Polom Alenom, ko-osnivačem Majkrosofta i finasijerom gomile naučnih i tehnoloških inicijativa. Potonji je valjda savršeno otelotvorenje svega što je u inficiranom delu Srbije tabu (savremene tehnologije, okrenutosti ka budućnosti, liberalizma, informatičke revolucije, uspeha).U skladu sa tim primenjuje se uobičajeni dupli standard. Kada nam to odgovara (košarka, vaterpolo, šah, odbojka, kajak i kanu) pozivaćemo se na kontinuitet sa jugoslovenskim sportom, bez obzira koliko je to realistično ili nerealistično (teško je zamisliti da bi srpske košarkaške ili vaterpolo reprezentacije postigle onakve uspehe bez svojih hrvatskih ili crnogorskih članova, na primer). Kada to iz ma kog razloga nije slučaj (tenis, a čini mi se da bi slična situacija bila, npr, u boksu kada bi današnja Srbija nekim čudom iznedrila boksera svetskog kalibra), onda ćemo "okrenuti novi list" i početi od nule. Pored toga što je licemerno, prilično je i providno. Pošto je orvelovsko negiranje tako bliske prošlosti ipak previše velik zalogaj za ovdašnje male medijske mozgove, a pošto je Monika dovoljno slavna sama po sebi (i u pesmama Pere Zupca i nekih manje uspesnih pesnika/kantautora koje ovom prilikom neću pominjati), onda se stvarnost samo "lagano pomera", pa se njeni trofeji prigodno retko spominju. (Upravo stoga mislim da je Teofil Pančić u pomenutom junskom tekstu na ovu temu u krivu kad misli da je nacionalno određenje relevantno samo za manjinu, a zbunjenost za većinu onih koji ignorišu Monikine rezultate - stvar je daleko više sistemske i epidemiološke prirode.)
Naravno, primera vigovštine i u drugim kontekstima ima na svakom koraku. Jedan od onih prisutnih i u naprednijim sredinama (a u vezi sa mojim prethodnim tekstovima o vanzemaljcima!) jeste ismevanje ljudi poput Nikole Tesle koji su, u 19. i prvoj polovini 20. veka ozbiljno verovali ne samo u život, već i u naprednu civilizaciju na Marsu. Ovo je sjajan primer vigovskog tumačenja istorije, koje posmatra stvari sa stanovišta našeg superiornog znanja, a zanemaruje koliko je takav stav bio prirodan, očekivan i racionalan u svom dobu. U civilizaciju na Marsu verovali su, u otprilike isto vreme, umovi poput lorda Kelvina, Flamariona, Pikeringa, Kruksa, Lovela, već pominjanih Gausa i Olbersa, otkrivača helijuma i osnivača slavnog časopisa Nature Normana Lokjera, i mnogih drugih.
Nažalost, oko nas se nalaze primeri vigovskog tumačenja istorije koji su daleko manje zabavni, izuzev u crnohumornom smislu. Legendarne "zlatne viljuške" Nemanjića su gotovo prototip ove srpske varijante vigovštine. Čak i pod pretpostavkom da su informacije o zlatnim viljuškama - i kontekst visoke kulture življenja koje taj banalni primer implicira - sasvim autentične i nesporne (a to nije izvesno), postavlja se vrlo jednostavno pitanje: koju funkciju igra ova istorijska informacija onako kako se na nju poziva? Jasno je da, ako se emancipujemo od besmislene vigovske interpretacije, informacija o zlatnim viljuškama Nemanjića nema nikakve veće relevantnosti za današnju srpsku stvarnost nego što ima bilo koja druga informacija slične vrste (recimo ona da je kralj Milutin 1282. godine u savezu sa sicilijanskim kraljem zauzeo Skoplje). Vaskolika lupetanja o "slavnoj prošlosti" spadaju u ovu kategoriju, pošto je njihov cilj isključivo podrška pojedinim danas aktuelnim političkim opcijama. Istorija ne služi nečemu; ona jednostavno jeste. Kad razumemo svu pogrešnost, pa i besmislenost vigovskog tumačenja istorije, nije potrebno da ulazimo u svaki pojedinačni primer ovakvog busanja u grudi da bismo ga odbacili.
Za kraj nešto mnogo lepše. U carstvu književnosti, ko ne razume zašto je vigovsko tumačenje istorije duboko pogrešno, svakako neće biti u stanju da razume Borhesovog "Pjera Menara, pisca Don Kihota". Sama suština te slavne i u svakom pogledu sjajne pripovetke predstavlja ismevanje vigovskog stanovišta: simbolista iz Nima - sve i da želi - ne može napisati originalnog Don Kihota, jednostavno zato što je originalni Don Kihot proizvod svog vremena u koje je (barem bez vremeplova!) nemoguće vratiti se. On nužno piše novog Don Kihota, pri čemu je tekstualno podudaranje zapravo irelevantno. Nerazumevanje na koje Menarov genijalni projekat nailazi - i u kontekstu pripovednog sveta, ali i u kontekstu našeg današnjeg čitanja - posledica je suviše duboko ukorenjene pučke vigovštine i ekvivalentno je neukom današnjem ismevanju ideja Teslinog doba o marsovskoj civilizaciji ili tihom ignorisanju briljantnih rezultata Selešove.