Autor: Rodoljub Šabić
Posao koji radim često me dovodi u priliku da srećem ljude koji su spremni da ustanu u zaštitu javnog interesa, da se suprotstave zloupotrebama, korupciji, kriminalu, da se radi toga sukobe sa formalnim ili neformalnim „pravilima" o čuvanju raznoraznih tajni, - insajdere ili „duvače u pištaljku".
A to da ti ljudi u tim sukobima nedopustivo često doživljavaju vrlo ružne stvari, izaziva prirodnu potrebu da im se pomogne. Pomoć je bez sumnje potrebna. Da bih to ilustrovao, često javno upotrebljavam „spisak" koji ironično zovem „pet lakih komada", spisak koji bi razume se mogao biti mnogo duži, ali koji je za ilustraciju dovoljan. Dakle, čovek koji je javno ukazao na delovanje „drumske mafije", ostao je bez posla. Onaj koji je govorio o nezakonitosti u nabavci „šarenih" vozova, takođe je ostao bez posla. Autor knjige „Vojna tajna" koja je dokumentovala da je u aktivnostima nekadašnjih generalštaba bilo i teškog kršenja ljudskih prava i klasičnog kriminalnog delovanja, proveo je čak jedno vreme i u zatvoru. Lokalni ombudsman koji je ukazao na enormno zapošljavanje ljudi u lokalnoj upravi ubrzo je smenjen. Dečak koji je razotkrio finansijske malverzacije u Domu učenika, ostao je dogodine bez stipendije. Kad sam i kako sam mogao, uključujući i prisustvo na ovom blogu (http://blog.b92.net/text/5358/SUDBINA%20INSAJDERA/, http://blog.b92.net/text/5525/OBRT%20U%20PRI%C4%8CI%20O%20INSAJDERU/ ), nastojao sam da pomognem insajderima. Ali naravno svestan toga da je pomoć u pojedinačim slučajevima potpuno inferiorna u odnosu na sistematsku zaštitu tih ljudi.
Prava stvar je dakle da se u relevanatne zakone unesu odredbe kojim će ovim ljudima biti zajamčeno da neće snositi odgovornost (krivičnu, građansku, prekršajnu, disciplinsku...).
Za to sam se u više prilika zalagao. I u „famozni" predlog Zakona i izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, koji je još u decembru 2007. podržan sa preko 70.000 potpisa građana podnet Narodnoj skupštini na usvajanje, ja i kolege koji smo činili ekspertsku grupu, uneli smo odgovarajuće rešenje. Kažem „famozni" jer je taj predlog imao prilično nelogičnu sudbinu. Prošle godine je nestao u nekoj birokratskoj „crnoj rupi", da bi se nedavno, nakon intervencije Poverenika za informacije i Ombudsmana ipak pojavio, ali to je priča za neku drugu priliku. Kako bilo da bilo, taj predlog i „gužva" oko njega naveli su Vladu Srbije da i ona podnese Narodnoj skupštini predlog Zakona i izmenama i dopunama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
Vladin predlog ide za tim da se otklone neke, odavno uočene nedoslednosti što je sasvim logično jer je velika većina rešenja preuzeta iz „famoznog" predloga koji je podnet kao građanska inicijativa.
Ipak, neka rešenja su izostavljena. Ne mnogo njih, nekoliko. Međutim, izostavljanje svakog pojedinačno teško može naići na razumevanje. A posebno je neshvatljivo izostavljanje bilo kakvih odredbi o zaštiti insajdera. Jer, čak i ako „nema vremena" da se bavi „trivijalnim" slučajevima poput npr. pomenutih „pet lakih komada", Vlada bi valjda morala da „ima vremena" za obaveze koje je Srbija preuzela ratifikovanjem Konvencije UN protiv korupcije i Građansko-pravne konvencije protiv korupcije koje zemlji i formalno nalažu obavezu da obezbedi pravnu zaštitu insajdera.