Da se odlučim na odlazak tamo baš ovih dana bio je presudan jedan bezazlen razgovor koji sam vodio sa prijateljem. Pričali smo o neobičnim a čarobnim mestima i on je izgovorio "Limun Draga". Šta i gde je ta Limun Draga, pitao sam...A, to je poseban kutak na svetu, odgovorio je..Mesto, u blizini kuće gde mu se rodio otac. A otac mu se rodio u Končarevu kraju, malom selu na Plitvicama, jednom od tri seoceta unutar Nacionalnoga parka gde se ne može graditi, nego samo pod veoma rigoroznim uslovima adaptirati ono što je ranije postojalo. Otac moga prijatelja je sebi, na tom čarobnom mestu, sa ljubavlju izgradio kuću. Radio je to sa toliko strpljenja i predanosti da je lično prikucao svaku dasku i svojeručno složio svaki kamen. Čak i čavle sa kojima je pričvršćivao drvene elemente pravio je od drveta. Na hiljade takvih zakivaka je izašlo ispod njegove bradve da bi sve bilo složeno u sklad sa prirodom i vlastitim osećajem mere i lepote.
Onda je došao rat. Kuću je nastanila srpska vojska, a kud vojska prolazi i boravi tu lepe kuće postaju suvišne. No nisu je potpuno uništili, tek spolja po malo devastirali, delom iznutra rasturili i "oslobodili" suvišnih delova nameštaja. Kad je 1995. godine ušla hrvatska vojska, neki drugi devastatori su poskidali prozore, vrata i sve drugo što im se učinilo potrebnim. Od skladne, lepe kuće ostala je ruina koju je zub vremena dalje grizao ostavljenu u prekrasnom ali surovom plitvičkom podneblju.
Moj prijatelj je baš ovih dana odlučio da očevu kuću obnovi, da joj vrati bar deo stare lepote i pretvori u mesto gde će moći dolaziti kad mu vreme dozvoli. Da to ponovo bude dom i kuća. Dan pre nego je mislio krenuti da se preda tom poslu, zvao me je i pitao...Hoćeš li da vidiš Limun Dragu?
- Naravno, odgovorio sam.
- E, onda se spremi pa možeš samnom dole, videćeš što nikada nisi video.
Na Plitvicama sam bio bezbroj puta. Nije bilo maja i oktobra u rasponu od dvadesetak godina da tamo nisam proveo bar nedelju dana. Smatrao sam sebe poznavaocem Plitvica. Kažem "smatrao sam" jer sam nakon ovog zadnjega odlaska potpuno svestan da ja o Plitvicama blage veze nemam.
Dakle, u utorak ujutro, bez nekih većih priprema ja sam seo sa prijateljem i pre izlaska sunca krenuli smo na Zapad, u Liku.
Brzo je prolazilo vreme i skoro me je zateklo kad smo sa ličke magistrale, pred Koranskim mostom skrenuli uz brdo prema Poljanku, a onda odatle, skrenuli niz brdo kroz Plitvice selo, šumskim putem oko jezera. Putem kojim auto nije prolazilo godinama. Ljudi, to je neopisivo, kakva je to lepota. Ona strana na kojoj su hoteli prema ovoj kojom smo se mi kretali nije ni približne lepote. Desetak kilometara vožnje tom šumskom stazom je desetak kilometara najneverovatnijih slika, melodije i cvrkuta koji se na drugim mestima ne čuje. I kad se siđe na najnižu tačku na toj stazi, pukne "Limun Draga" otvori se kristalno čisto jezero, mesto gde se sastaju Crna i Bela reka. Čudo od lepote, plavetnila,zelenila i mira. Stali smo tu i izašli iz auta. Iz prozirne vode izbacivale su se pastrmke u potrazi za mušicama, svako malo i na više mesta, praveći koncentrične krugove po jezeru dok okom možeš dohvatiti. Sa svih strana je doticala voda razlivajući se preko nevelikih kaskada i taj zvuk se mešao sa ptičijim simfonijama. Ni jednoga drugoga nije bilo. Ovde mora da ni medvedi nisu opasni jer je ribe, divljih pčela i njihovoga saća toliko da sigurno nemaju problem gladi. A medved je tu sasvim podrazumljiva nadopuna ambijenta.
Stajali smo tako nekoliko minuta potpuno nemi. Nemi pred lepotom..Onda je prijatelj presekao tišinu jednom sasvim običnom rečenicom.
- Eto, to je Limun Draga.
- Predivno - bilo je sve što sam izgovorio.