Slobodoumna verska manjina u Turskoj
Zvanične statistike o verskim manjinama u Turskoj nisu dostupne. Po nezvaničnim procenama bar jedna trećina stanovništva Turske su aleviti. Turska ima oko 78 miliona stanovnika. Od toga su 98 odsto muslimani, pravoslavaca ima oko 130 000, katolika oko 130 000, Jevreja oko 50.000 i šamanista 15.000. Najveći deo muslimana su suni muslimani dok aleviti čine oko 30 procenta, što iznosi skoro 20-24 miliona. Aleviti su znači najveća verska manjina, ali i najmanje poznata.
Grubo ročeno aleviti se računaju kao sekularizovaniji od konzervativne suni muslimanske većine. Zbog drugačijeg shvatanja religije i klasne pripadnosti iz njihovih redova se oduvek regrutovao priličan broj levičara. Oni su slobodoumniji. Odlikuju se i drugačijim pogledom na žene. Ne praktikuju razdvajanje polova i njihove žene se ne pokrivaju. Najveći broj alevita je u Anadoliji, ali ima i dosta Kurda i Arapa koji pripadaju toj religioznoj struji. Ova religiozna grupa je tokom istorije često smatrana od strane i šiita i sunita šizmatičkom. Zbog posebnog istorijskog razvoja u Turskoj ova religiozna struja je odvojena od glavne struje šiita.
Šta je alevizam
Alevizam se ne bazira na carstvu nebeskom već na ovozemaljskom životu. Ne bazira se na mitovima, već na čoveku. Čovek je u centru i razmišljanja i dela. Kreće se u okvirima sadašnjosti, a ne večnosti. Pre svega je konkretan, a ne etabliran, konzervativan ili dogmatičan. Alevizam nije otomanski i definitivno ne arapski. Pre svega je turski i nešto kurdski.
Alevizam je životni stil naroda u centralnoj Anadoliji. Iako je na njega vršen ogroman uticaj islama sačuvao je šamanističke crte. Ima uticaja i hrišćanstva i budizma. Ne postoji mnogo dodirnih tačaka sa šiizmom osim jedne apstrakne ljubavi prema Aliju (Muhamedovom rođaku i zetu). U osnovi alevizma je pre svega preislamsko verovanje u centralno-azijatskog nebeskog boga Gok-Tan. To verovanje je palo pod uticaj hrišćanstva i posle turskog naseljavanja Anadolije pod islam. Islam je uticao na alevizam pre svega preko Kerbale. Bitka na Kerbali u današnjem Iraku krajem 600. g. n e. je bila odlučujuća za razvoj šiizma. Tu su poginuli Prorokovi unuci i Alijev sin Husein u sukobu sa omajadskim kalifatom u Damasku.
Alevitski pojam boga je sam čovek Bog je jedna gigantska energija koja je stvorila kosmos da bi pokazala svoju lepotu Bog je stvorio čoveka po svojoj slici. Praktično ova religija nema proroka. Može se reći da je alevitski narod sam po sebi prorok.
Alevitsko shvatanje religije ima vrlo malo zajedničkog sa suni muslimanskim. To je jedno od objašnjenja što je Kemal Ataturk dvadesetih godina ovog veka uspeo da ostvari gigantski projekat sekularizacije Turske gde je sultan bio ne samo šef države već i kalif verski vođa svih muslimana sveta. Po Ali Balkizu, koji je jedan od vođa alevita i predsedavajući najveće alevitske organizacije Pir Sultan, aleviti su bili stub Ataturkove sekularne revolucije. Posle upoznavanja sa Ataturkovim idejama aleviti su shvatili da tu ima svega za šta su se oni oduvek zalagali i zbog čega su oni bukvalno vekovima bivali proganjani. Zato su oni tu revoluciju i shvatili kao oslobođenje zemlje. Tada su oni prvi put u istoriji i počeli da budu smatrani dostojnim ljudima i ljudima uopšte, što ranije nije bio slučaj. Nije nikakva slučajnost da mnogi intelektualci u današnjoj Turskoj koji su odrasli u sekularizovanoj sredini, a u isto vreme traže svoj islamski identitet najviše zajedničkog nalaze sa alevizmom nego sa duhom islamizma na koji se nailazi kod seoskog stanovništva u Anadoliji ili sitnih trgovaca po bazarima.
Aleviti danas
Postoje i druge grupe u turskom društvu koje su aleviti. Tu spada na primer grupa Abdal koja podseća na Rome, zatim Tahtadžije, ko|i žive i rade po šumama južne Anadolije, kao i grupa Karapapa (Terekeme) koji su pastiri To je manji deo alevita jer je naJveći deo već urbanizovan.
Od pedesetih godina ovog veka su se pre svega aleviti selili iz sela u gradove kao radna snaga. Tada su počeli i aktivno da se uključuju u levičarske pokrete. Prilikom svakog progona levičarskih snaga obično su aleviti najviše stradali
Tokom 1976 desili su se najveći sukobi do tada izmeću alevita i sunita. Stotinak osoba poginulo je u neredima u gradu Kahramanmarasu. Veliki talas političkih izbeglica usmerenih ka Zapadnoj Evroći usledio je posle toga. Godine 1978 bilo je sukoba u gradu Čorumu. Policija nije intervenisala ili zaštitila apevite. Isto tako 1979. i 1980 godine došlo je do velikih sukoba alevita i suni muslimanske većine gde je stradalo najmanje 200 ljudi. Veliki procenat turskih državljana koji su tražili politički azil po zemljama Zapadne Evrope su aleviti i kao prvenstveni razlog navodili su versko proganjanje. Mada iako su pre svega govorili o kršenju ljudskih prava i torturi po policijskim zatvorima ipak u najvećoj meri je to zavisilo od njihovih levičarskih stavova, a manje od religiozne pripadnosti. Tako su i tada protumačeni sukobi alevita i sunita
Posle vojnog udara 1980. i depolitizacije turskog društva bile su stvorene mogućnosti za restauraciju religiozne dimenzije alevizma.
Poslednjih dvadesetak godina su aleviti počeli da se aktivno organizuju u znak protesta protiv pokušaja asimilacije od strane suni muslimanske većine koju zahvata talas fundamentalizma. Od alevita se očekuje da napuste sve ono za šta su se oduvek čvrsto držali: bratstvo, solidarnost, prijateljstvo, pravda, kultura, muzika, tradicija. Umesto svega toga bivaju primorani da se mole pet puta dnevno i da idu u džamiju. Zato se protiv njihove volje ubrzano grade džamije po alevitskim selima.
Početkom devedesetih sve se menja. Islamski fanatici zapalili su 2. jula 1993 godine hotel u Sivasu gde se bila okupila elita turske inteligencije i najčuvenija pera, pesnici i izdavači zemlje. Svi su bili pozvani na Pir Sultan Abdal festival koji je organizovala kulturnoprosvetna zajednica Sivasa. Spaljeno je i pobijeno od strane razjarene i razularene gomile fanatika 37 ljudi. Nije slučajno da su i intelektualci izabrali ovaj grad za susret kao ni činjenica da su fundamentalisti izvršipi atentat baš tu i tada. U Sivasu je Ataturk 1919 godine postavio temelje turske republike koja je postala stvarnost četiri godine kasnije. Grad svedoči i o veličini i sjaju Turaka Seldžuka. Osim toga tu je rođen i najveći narodni pesnik alevita i Turske, Pir Sultan Abdal. Glavni govornik je bio najveći turski pisac tada i savest Turske, Aziz Nesin.
Dvanaestog marta 1995. u jednom terorističkom napadu na kafiće u Istanbulu poginulo je dvoje alevita, a 15 ranjeno. Napad bombama i automatskom paljbom izvršen je u jednom od delova Istanbula, Gazi Osman mahali u evropskom delu Turske, gde prvenstveno žive aleviti. Istog dana, posle samo nekoliko sati, stotine demonstranata je izašlo na ulice Istanbula. I sledećih dana nastavljene su demonstracije još većeg broja ljudi, paljevine prodavnica i automobila, kao i pucnjava policije po demonstrirajućim alevitima koji su izvikivali parole „Dole fašizam" i „Nećemo Šerijatski zakon!" Demonstracije su se proširile i na druge velike gradove Turske, prvenstvvno na Ankaru. Sledećih dana bilo je najmanje 20 mrtvih. Sukoba demonstranata i policiJe bilo je i u oblasti Umranije na drugoj strani Bosfora. Alevitski Kurdi su takođe bili na meti. I zabranjena kurdska gerilska organizacija PKK proklamirala je u Atini da će se osvetiti za masakr alevita u Istanbulu. U isto vreme nova proislamska uprava Istanbula odlučila je da sruši jedan narodni dom alevita. Poznato je da aleviti nemaju džamije već se okupljaju u tim takozvanim narodnim domovima. Situacija se još više izoštrila kada su počele velike demonstracije i po nemačkim gradovima gde u turskoj dvomilionskoj manjini ima ogroman broj alevita. Na kraju je ipak došlo do smirenja jer svako zaoštravanje političke situacije u Turskoj sobom vodi i pretnju novog vojnog udara što u suštini nikome od političara ne bi odgovaralo. Mada se može reći da se vojska predstavljala i do sada bila glavni garant za očuvanje sekularizovane države i Ataturkovog dela.