„Izvinite nastavniče, nije mi bila namera da ometam čas, setio sam se nečega..." - sramežljivo odgovara učenik i pogledom nevinog kučenceta traži oprost od nastavnika.
„Hajde ponovi šta sam poslednje rekao!?"
Tišina.
„Hajde da čujem poslednju lekciju koju smo radili."
Tišina.
„Sedi, jedan."
.....................
I tako vremenom naučiš da se kontrolišeš i potiskuješ smeh, faca se zacrveni, telo se trese, kosom pokrivaš lice i izbegavaš pogled učenika koji te upitno posmatra i nije mu jasno čemu se smeješ, takođe izbegavaš i poglede učenika koji su, kao i ti, na ivici da prasnu u smeh... a od nastavnika si se sakrio jer imaš sreće da ispred tebe sedi najkrupniji učenik u razredu.
Naučiš i da ne otvaraš baš svaku ceduljicu koja je stigla do tebe ako si izložen pogledu nastavnika... ali i zapamtiš koliko je dobar bio onaj čas muzičkog kad je pred kraj časa i do nastavnika stigla ceduljica apsurdne sadržine- „Pogledaj u levi gornji ugao učionice- visi jaje! Šalji dalje".
U školi naučiš i latinski naziv maslačka, nervni sistem kišne gliste, perifrastičnu aktivnu i pasivnu konjugaciju, totalno si siguran da si pokupio svo znanje ovog sveta, a onda kod kuće crkne osigurač i nađeš se u čudu ako su roditelji na poslu- nije valjda da ovo ne mogu da rešim snagom svoga uma?! Da li je moguće da u tolikim knjigama ne postoji svo potrebno znanje?
Naučiš dosta toga, a onda vremenom zaboraviš još više... ali nikako ne mogu da zaboravim to insistiranje na strogoći i disciplini koja ti ne dozvoljava da se smeješ i neguješ vedar duh. I neke profesore koji se prosto hrane dečijim strahom. Zašto detetu nikad, ali nikad ne dozvoliti da se smeje? Šta, ne može da se uči kroz zabavu i igru? Onda nemojte da se čudite što deca nisu oduševljena kad moraju da idu u školu. I što se ponekad iz iste vrate istraumirana.
......................
A šta smo naučili o obrazovanju (tj. njegovim funkcijama) -
Obrazovanjem se prenose vrednosti i norme jednog društva- što ih bolje pojedinci usvoje, društvo je homogenije i stabilnije. Dakle, masa pojedinaca se pretapa u jedinstvenu celinu i stvara se društvena solidarnost. Pojedinci uče da sarađuju sa ljudima koji im nisu ni rodbina ni prijatelji, a ta sredina između porodice i društva u celini upravo jeste škola. U školi postoje pravila na koja se pojedinac postepeno privikava i stiče iskustvo za ona sledeća, koja će ga čekati u društvu.
Poštujući školska pravila, dete uči da poštuje pravila uopšte, razvija naviku samokontrole i suzdržavanja naprosto zato što se mora kontrolisati i suzdržavati. To je njegova inicijacija u strogost dužnosti. Ozbiljan je život započeo.- E. Dirkem
S tim u vezi, možemo postaviti pitanje- Da li su norme i vrednosti koje pojedinci usvajaju za vreme školovanja zaista one koje su u interesu društva u celini, ili su to norme i vrednosti koje nameću na primer, vladajuće elite ili vladajuće klase? Poznato je da ni jedna vladajuća klasa ne može dugo opstati isključivom upotrebom sile i da je ideološka kontrola daleko delotvornija. U tom smislu se može govoriti i o obrazovnom sistemu kao sredstvu za reprodukciju ideologije i radne snage.
Ili ipak... norme i vrednosti mogu biti promenljiva kategorija ukoliko je pojedinac u stanju sam da ih protumači, neke prihvati, neke odbaci... i u tom smislu nije pasivna jedinka koja bezuslovno usvaja pravila i lako dozvoljava da bude oblikovana.
Koje se osobine nagrađuju a koje odbacuju? Šta se više vrednuje- doslednost, suzdržljivost, podložnost autoritetu ili maštovitost, kreativnost, kritički duh? Hm...
Svi znamo u kakvom smo društvu odgajani i odrastali, ali niko ne zna kako će ono izgledati u budućnosti- obrazovni sistem je jedan od načina da tu budućnost učinimo izvesnijom i boljom.
Evo jednog, meni omiljenog (najduhovitijeg) izlaganja sa TED-a, poslušajte Sir Ken Robinsonovu priču o kreativnosti i obrazovanju. A pre toga jedna sekvenca koja će vas, nadam se, zagolicati:
Teacher & Six years old girl
Teacher: What are you drawing?
Girl: I'm drawing a picture of God.
Teacher: But nobody knows what God looks like.
Girl: They will in a minute.