Ako niste još čuli AfPak je novi geografski pojam, (verovatno bi transkripcija na srpski bila AvPak, ali ja ću se držati originala). Pojam koji "briše", od velikog broja ljudi koji žive tamo ionako nepriznatu, Durantovu liniju – preko 2,5 hiljade km dugačku granicu koja razdvaja Avganistan i Pakistan. Ovim novim izrazom se konflikti (eufemizam za ubijanje) u ove dve zemlje stapaju u jedan.
Tekst koji sledi je počeo da se kuva pre tačno mesec dana kao jednom blogeru obećani tekst o Avganistanu. Krčkao se, pa onda kiselio da bih pri poslednjoj redakciji ustanovio da je sada zapravo nemoguće napisati aktuelni tekst o Avganistanu ignorišući frku koja se dešava, ili bolje, se prelila u Pakistan.
U knjizi koju često citiram, The Great War for Civilisation: The Conquest of the Middle East, Robert Fisk opisuje knjigu koju je njegov otac dobio za petnaesti rođendan, Tom Graham, V.C., A Tale of the Afghan War (štampanu 1900.). Život književnog lika Toma, učesnika onog što Britanci zovu Drugim avganistanskim ratom (1897). Fisk opisuje ovaj roman kao "uznemiravajuću priču rasnih predrasuda, ksenofobije i otvorene antimuslimanske mržnje." Svoj mali prikaz te knjige Fisk završava rečenicom:
Ideja da Avganistanci ne žele strance da osvajaju i okupiraju njihovu zemlju jednostavno ne postoji u priči.
[Nešto se (retorički) pitam postoj li ta ideja danas, sto i kusur godina kasnije?]
Drugi citat koji želim da navedem pre nego zaista počnem dolazi od Džeka A. Blama (Jack A. Blum – Former Senior Investigator and Special Counsel to the United States Senate Foreign Relations Subcommittee on Terrorism, Narcotics and International Operations). Sledeće je rekao u dokumentarcu koji toplo preporučujem Our Own Private bin Laden, Samire Gečel (Samira Goetschel):
Na Bliskom istoku imate 250 miliona ljudi koji nemaju nade. Oni imaju korumpirane, nezajažljive, smrdljive vlade ravno iz XIV veka. Nepismenost, robovlasništvo, zlostavljanje dece, sekstualno zlostavljanje su obična pojava. E sad, u takvom okruženju šta raditi? Ono što treba raditi je obrazovati ljude, oni treba da imaju šanse, zdravstvenu zaštitu, oni treba da imaju vladu koja će se baviti nečim drugim osim krađom od masa. Umesto toga naš prilaz je da ustanovimo koji od prevaranata koji upravlja tim haosom će biti najprijateljskiji nastrojen prema nama i onda da plaćamo njegov ostanak na vlasti. [zvuči poznato i istinito, zar ne?]
Avganistan – malo istorije
Avganistan sa sve svojom burnom istorijom je od 19. veka bio važno polje na tabli za ono što su Britanci nazivali Great game (tada, na tom prostoru, između britanske i ruske imperije) i mada su se igrači za tablom promenili to je i danas. Kao period mira i prosperiteta se računa duga vladavina poslednjeg avganistanskog kralja Muhameda Zahira ili Zahir Šaha (od 1933. do 1973. kad je zbačen pučem), no on je samostalno vladao tek od 1963. i to je bio zaista početak (rekao bih i kraj) modernizacije Avganistana. Dosta logično, Ameri su tada bili zauzeti gubljenjem rata u Vijetnamu, a Sovjeti gledali "svoja posla" gušeći ustanke u svom bloku. NATO je tada služio svrsi i.e. "slobodan svet" nije težio globusu NATO-a, a centralnoazijska nafta i gas su čekali da budu pronađeni.Onda je veliki igrač velike igre Zbignjev Bžežinski navukao, kako voli da se hvasta, Sovjete da i oni imaju "svoj Vijetnam" i time je startovalo ono što bi se moglo nazvati savremenom istorijom Avganistana (i šire, mnogo šire). U svakom slučaju SSSR je uleteo u avganistansku avanturu (decembar 1979) i iz nje izašao (februar 1989). Bivši saveznici, sada (možda) neprijatelji, Bžežinski i Osama bin Laden još uvek raščišćavaju pitanja kopirajta na pobedu (pobeda uvek ima mnogo roditelja, dok su porazi uglavnom kopilad).
Komunistički režim u Kabulu se držao još tri godine posle sovjetskog povlačenja, da bi 1992. tzv. mudžahedini uz obilnu pomoć SAD, koja je išla preko CIA i pakistanske vojne tajne službe odneli pobedu.
Opšte mesto u površnim rekapitulacijama istorije i.e. kad političari rekapituliraju, a novinari ponavljaju kao papagaji, je da je Zapad "okrenuo leđa Avganistanu" pošto su džihadisti isterali Crvenu armiju. Nedavno u odličnom članku Majkl Šojer (Michael Scheuer, bivši šef analitičkog odeljenja CIA koje se bavilo ObL-om) se obračunava sa ovom, po njegovim rečima, urbanom legendom.
U svakom slučaju predmet interesovanja Šojerovog odeljenja i.e. Osama bin Laden je napustio Avganistan 1990. i prvo se vratio u domovinu mu, Saudijsku Arabiju, da bi za samo dve godine postao nepodnošljiv kritičar saudijskog režima i njihovog slugeranjskog odnosa prema SAD, glede primanja američke vojske na sveto arabijsko poluostrovo, pa se sklanja u Sudan, odakle distribuira džihadiste i teroriste od Alžira, preko Bosne do Čečenije. Godine 1996. Sudan ga pod pritiscima seli, ali prethodno ljubazno pita Klintonovu administraciju 'oćete da ga hapsimo i damo vama? Nećemo. Onda kuda da ga šaljemo? Saudijska Arabija? Ne, nipošto. Somalija? Ne. Avganistan? Da, bingo!
Građanski rat Avganistanu koji je usledio posle pada komunističkog režima, a u kome su se iskristalisale dve strane – talibani i Severna alijansa – je u to vreme bio uglavnom ograničen na sever zemlje, a talibanska vlada je bila priznata od Saudijske Arabije i Pakistana.
Selidba iznajmljenim avionom iz Somalije u Avganistan je bila početak jednog lepog prijateljstva između ObL-a i mule Omara, lidera talibana i emira Avganistana od 1996. do 2001. U prilog Šojerovom viđenju ide i činjenica o poodmaklim dogovorima između Unocal-a i talibana o naftovodu kroz Avganistan. S tim u vezi nije se zgorega podsetiti na Bil Klintonovu reakciju kad mu je neko od savetnika skrenuo pažnju da talibani maltretiraju žene: "We can live with that." Toliko o ljudskim pravima u real politici.
Šta se desilo 11. septembra 2001. svi (ne) znamo, no to je zvaničan početak tzv. "rata protiv terorizma", pa još globalnog. Koliko nekoliko časova posle zločina protiv humanosti u Njujorku i Vašingtonu krivac je određen. Ono što je svakako nestalo u cnoj rupi zaborava je ponuda talibanskog režima, iskrena ili ne, ne možemo znati, da isporuči bin Ladena ukoliko joj se dostave dokazi o njegovoj umešanosti u zločin. Ponuda je ignorisana, a gledajući danas poternicu FBI-a i njeno objašnjenje u Vašington postu možemo zaključiti da je ignorisana iz jednostavnog razloga što se nije imalo šta dostaviti. (Btw veliko je pitanje da li bi to ikad saznali da nije bilo blogera iz Muckraker Report-a, koji je provalio priču nekoliko meseci pre V. Posta) Istorija je zabeležila da je rat počeo zbog odbijanja talibanskog režima da isporuči bin Ladena i članove Al kaide.
Rat protiv "avganistanskog režima"* sa jasnim glavnim ciljem da se al kaida i njen vođa smoke out i dovede pred lice pravde – dead or alive, da se poslužim kaubojskim rečnikom prethodnog stanara Bele kuće, je bio kratak i neuspešan. Barem kad je taj glavni cilj u pitanju. Talibanski lideri, al kaida i njen vođa su, pih majkumu opet, iskliznuli kroz klance planinskog masiva Tora Bora u Pakistan. Time ne samo da su podigli nivo našeg znanja geografije, kad bi inače znali za Toru Boru (?), nego su dali i jednu od ključnih reči senatoru Keriju za njegovu neuspešnu predizbornu kampanju za predsedničke izbore 2004. (a baš ju je lepo izgovarao). Obični talibani, šta god to značilo, su se dezintegrisali odlučivši da će ratovati kad njima odgovara i praktično bez borbe predali zemlju američkom proxy-ju Severnoj alijansi (veselo društvo mudžahedina, gospodara rata, narko dilera i ratnih profitera/zločinaca i.e. mirror image talibana, čije hendlovanje posle 11. septembra je preuzeto od Rusa i Iranaca).
Proglašena je pobeda i "oslobođenje" Avganistana. Istine radi to je uvek spominjano kao sekundarni cilj. Snimke razdraganog oslobođenog naroda kako nosi na rukama Čejnija i Ramsfelda niste videli iz jednostavnog razloga što se tako nešto nije desilo, obojica su, kako je to sad običaj kad se posećuju oslobođeni narodi, ušunjali i išunjali iz zemlje poput lopova (zašto pišem 'poput'?). Ah da, umalo da zaboravim, nova demokratska vlast na čelu sa lutanom (baš je zgodan, ko lutka) Hamidom Karzaijem je dogovorena u Nemačkoj u decembru 2001. Izbor je 2002. potvrdila Loja Džirga (Loya Jirga) – glavna institucija avganistanske vekovne demokratske tradicije i još jedna reč (baš baš lepa – puna usta) koja je obogatila naš rečnik, compliments of US government.
Ista (američka vlada) je 2003. otvorila novi front u "ratu protiv terorizma" u Iraku, a u Avganistanu je započet proces rekonstrukcije baš onakav kakav gosn. Džek A. Blam tamo gore predlaže. Potok dobrih vesti o oslobođenim ženama koje su masovno odbacile burke i počele da nose miniće, devojčicama u školama, zmajevima koji se ponovo vijore nad Kabulom i obnovljenim prvenstvima u buzkašiju, je povremeno prekidan vestima o izbombardovanim civilima, ups, sorry, talibanima. Sasvim neočekivano Hamid Karzai je dobio free&fair demokratske izbore 2004, a u nedostatku bolje bitange veovatno će i sledeće u avgustu ove godine.
----
* danas se ratovi ne vode protiv zemlje i/ili naroda koji živi u istoj, nego protiv režima – mi nemamo ništa protiv ........................... (dopisati po volji) naroda koji bombardujemo i čije civile ubijamo u znatno većem broju od pripadnika oružanih snaga našim super-hiper preciznim naouražnjem, naprotiv, baš ih volimo, prosto obožavamo – zvuči poznato, zar ne?
––––––––––––––––––––––
Beleške na margini
Obim je bio od početka problem ovog teksta, tako da ga moram seći na komade i davati u svarljivim porcijama. U nastavku poglavlje 'Avganistan danas', pa ću preći na Pakistan i neke moje pretpostavke i zaključke.
––––––––––
Za mene je sjajan primer kako se razne stvari mogu spinovati priča o puštanju zmajeva. Mnogo štamparske boje i video trake je utrošeno na to kako je talibanski režim zabranio tu nevinu razbibrigu dece i odraslih, a eto Ameri i koališn foršiš je vratili na ulice Kabula. Sa x godina zakašnjenja saznajem zašto su talibani zabranili netakonaivnu razbibrigu (uporedivu sa pucanjem petardama). Naime, radi se o tome da su deca (a i odrasli) kao redovan materjal za zmajeve za borbu upotreljavali žilete i da ih je dosta ostalo bez prstiju. Režimu (koji ja ne želm da branim ni sekunde) je svakako bio najlakše da stavi blanket zabranu puštanja zmajeva nego da kontroliše iste. Ovo o žiletima sam prvi put čuo u novembarskom intervjuu koji je Erik Margolis (novinar koji dobro poznaje taj deo sveta) dao Skotu Hortonu za antiwar radio. Na žalost arhiva još uvek ne radi, tako da sam jedinu potvrdu našao na ovom videu, tamo negde oko trećeg minuta se onako usput pominje gubljenje prstiju (a žileta nigde nema samo mnogo nevinijeg "staklenog najlona").
––––––––––
Da, umal' da zaboravim... Spomenuh film Our Own Private bin Laden... eve ga, treba videti, ima zanimljivu listu govornika, od Bžežinskog, Benazir Buto, Lorete Napoleoni do Čomskog...