Priča o Maestru

Branislava Kostić - Narator RSS / 11.05.2009. u 12:48

UMETNIK ZLATNE PRAŠINE

Postoje ti neki ljudi koji umeju sa životom. Postoje i oni drugi, koji umeju sa pojedinim segmentima života: oni-koji-umeju-sa-rečima, oni-koji-umeju-sa-novcima,  oni-koji-umeju-sa-emocijama... Uopšte, postoje razni ljudi, koji umeju sa raznim stvarima. Neki od njih se nazivaju specijalistima, neki umetnicima, neki ekspertima... Neki nikako, jer imaju tu nesreću da su virtuozi u oblastima koje nemaju svoje posebno ime. Oni najčešće ostaju neimenovani i neprepoznati.

... Uvek sam volela one scene u crtanim filmovima o Petru Panu, Pepeljuzi, Pinokiju i sličnima, kad (Dobra, Plava, ili neka druga) vila zamahne čarobnim štapićem iz koga krene spiralni vrtlog zlatne "čarobne prašine" i Petar Pan poleti, Pinokiju se smanji nos, Pepeljugi se styling tako drastično popravi da, pomodarstvu skloni Princ "padne",  čim dotična stane pred njega. Slične scene viđaju se i u igranim filmovima, posebno u onima za decu i ljude koji nikada nisu maštali da postanu teroristi, predsednici država (partija i naroda), direktori PTT-a, doživotni kapiteni reprezentacija (ili bar treneri)  i nacionalni heroji (u pevanju, pucanju, jedenju, pijenju ili nekoj sličnoj opštenarodnoj delatnosti).

U svakom slučaju, zlatna (čarobna) prašina postoji (pretežno) u filmovima.

I u životu onih koji imaju sreću da poznaju nekog od malobrojnih, retkih i dragocenih umetnika zlatne  prašine.

Poznavala sam jednog od njih. Na momente smo, verovatno, bili i prijatelji.

... Maestro je bio čovek tadicionalnih nazora: porodica, čast i prijateljstvo su vrednosti koje niklada ne bi dozvolio da budu dovedene u pitanje. Par puta je, priča se, ipak pokušao da slaže svoju nežnu i pametnu ženu Vanju, ali sa tako katastrofalno komičnim posledicama da je i njemu samom bilo jasno da prosto ne ume da laže. Ni onda kad je to definitivno najpametnija opcija.

Za letnjih večeri na Banstolu (u onom međuvremenu, kad se sunce otima i žeže, mada je već nisko na zapadu, a noć već počinje da mu glođe zaostale trake dana), Maestro je  satima "držao banak" pričajući. O ljudima i događajima.

U njegovim pričama nikada nije bilo običnih, prosečnih ljudi, niti običnih, banalnih događanja.

U sredovečnoj ženi koju je tog jutra sreo na pijaci, otežaloj i bezvoljnoj, Maestro u svojoj priči prepoznaje devojčicu iskričavog pogleda, koja je sa njim delila klupu pre četrdeset godina, istu onu od koje je dobio prvu žvakaću gumu,. Dok priča o njoj, ona postaje zagonetka, nedovršeno pitanje i pesma zarobljena u sećanju na prvi razred, pionirsku maramu i očeve savete izrečene nad oguljenim kolenima i prvi put razbijenim nosom.

Lokalni pijanac je u priči dobijao meku auru najmlađeg sina, koji nikada nije  uspeo da sazri i preuzme bilo kakvu odgovornost, osim da brine o sebi. Kako sebe nikada nije smatao nekom posebnom vrednošću, počeo je da pije. Nikada nije prestao, jer se nije pojavio dovoljno dobar razlog. Kad bi se pojavio, on bi prestao. U međuvremenu, između dva pijanstva, ophrva ga tuga što sve nije lepše i bolje. I, tako u krug.

U Maestrovim pričama živeli su izuzetni i neobični ljudi, najlepše devojke, najbolji prijatelji, sjajni mačevaoci, mudri pecaroši, komšije najneverovatnijih životnih priča, prevareni muškarci i zanete žene - veliki i značajni u svojim ozbiljnim i strasnim sudbinama. Oni su borci - čak i kad odustaju i predaju se,  to je bivalo herojski, uz svest o gubitku i pristanak na patnju, kao izbor, ili kao sudbinu.

Dugo smo verovali da je Maestro čovek koji je, za razliku od većine, imao sreću da upozna mnogo značajnih i zanimljivih ljudi, i na momente smo mu zavideli.

A onda smo upoznali jednog od junaka Maestrovih priča.  Bio  sasvim običan, tih i nevešt na rečima. Smeškao se i gledao pred sebe, kao i većina stidljivih i nesigurnih ljudi. Ni malo nije ličio na onog mudrog, odmerenog i čvrstog čoveka koji je doručkovao sa pticama, a večerao sa  ribama, koje su mu šaputale o tajnim virovima kraj obale.

Slično se desilo i kad smo prvi put ušli u Maestrovu radionicu. Nakon priče o njoj, zamišljali smo je kao umanjenu verziju NASA centra za napredna istraživanja (svemira ili nečeg isto tako zvučnog). Radionica u koju smo ušli bila je minijaturna, loše osvetljena, pretrpana i puna (velikih količina!) nečega što je neodoljivo podsećalo na starudiju i poluotpad.

Ipak, Maestro nije lagao! Nikad!

On je samo umeo da vidi ono što je ostalima sakriveno, da nasluti i prepozna lepotu, čak i kad je zakopana beznađem.

Pričajući o ljudima i događajima Maestro je uvek zanemarivao nebitne detalje, loveći srž i suštinu, posipajući ljude i dogažaje magijom zlatne prašine koja je lepotu činila vidljivom, a tamu pretvarala u senke, tihe i nenametljive, nepotrebne za priču o svetlosti.

Tako je, pored uhodano sive stvarnosti koja nas okružuje, za nekoliko desetina odabranih, koji su imali sreću da poznaju Maestra, postojala je i ta paralelna stvarnost u kojoj žive neki lepši, pametniji i bolji ljudi. Lepši, pametniji i bolji mi.

Prava magija je, međutim, nastupala postepeno. Susretanjem i preplitanjem, ta dva sveta su se, korak po korak, iz godine u godinu, postepeno stapla u jedan. U momentu kada su se (neprimentno i konačno) spojili, Maestro je počeo da bledi i nestaje.

U telu Maestra, u godinama koje su sledile, sa nama je sedeo običan  čovek, ne preterano vešt govoru, mada povremeno glasan.

Bio je jedini među nama koji nije nikada upoznao Maestra.



Komentari (12)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

debora debora 15:14 11.05.2009

Svakom od nas...

treba po jedan Maestro. Da nas utesi, obraduje i nasmeje. Jer svako od nas ima malog Petra pana u sebi kojeg ne pokazuje cesto.

I svako od nas je Maestro, samo treba da otvorimo oci i otvoreno gledamo oko sebe i trazimo dobrotu u sebi i drugima.
angie01 angie01 15:28 11.05.2009

x

debora debora 15:45 11.05.2009

Re: x

Divan film.
pekilepi pekilepi 21:19 11.05.2009

maestro

Brandzi,uspela si!!!!
Hvala na ovako lepom tekstu o Maestru......
Ako je ono o prijateljstvu iskreno,budi mirna.Prijateljstvo kod Maestra je isto kao Zivot,ili si ziv ili nisi!nema tu trt-mrt!
Nedostaje mi Praha i daha u vreme kad ljudi seku sebi delove tela...nadam se da ces razumeti,da dalje ne pricam.
Mozda se i oglasim ako bude nekih komentara.
Najteze mi je ujutro kad se treba probuditi....izgleda da to i drugima ne ide bas najbolje...
Branislava Kostić - Narator Branislava Kostić - Narator 09:05 12.05.2009

Re: maestro

Hvala, Maestro.
Dr M Dr M 23:22 11.05.2009

Prava magija


Maestralno o Maestru..
bocvena bocvena 10:36 12.05.2009

Preporuka!

Branislava, i ti si Maestro, jer iznova uspevaš da priče pospeš zlatnom prašinom.
Branislava Kostić - Narator Branislava Kostić - Narator 11:15 12.05.2009

Lepo

Ljudi, hvala na lepim rečima. Prija.
Kao kad smrle ruke greješ kraj nekog velikog starinskog kamina, dok lepi beli retriver leži pored... Stolica za ljuljanje se još njiše, jer je neko tvoj izašao u kuhinju da pristavi kafu.
...A napolju veje sneg.
miloradkakmar miloradkakmar 23:06 12.05.2009

Nova priča

Preporuka za Naratora i Maestra.
Kroz komentare počinješ , čini mi se, novu priču.
Vlasta92 Vlasta92 12:37 14.05.2009

Porodilno okupljanje četiri generacije

Mladenovo, nekad. Nisu moji, ali bi mogli biti. Ne znam zašto, setih se ovog...Leći će, verujte mi

Branislava Kostić - Narator Branislava Kostić - Narator 17:38 14.05.2009

Re: Porodilno okupljanje četiri generacije

Aman, ljudi, kako ne pisati priče, ako živiš u ovakvoj "Zemlji snova"?
Ima nešto u tom našem, pomalo ukletom, mentalitetu. U toj lepljivoj sklonosti ka euforiji, ka samozaboravu i rezonu "ma, nek ide sve...", u toj kafanskoj filozofoji života u kojoj je dert centar, a osrednjost periferija od koje se beži i ka kojoj se stalno vraća.
biljana.ilic biljana.ilic 13:28 14.05.2009

storyteller...

"...a tamu pretvarala u senke, tihe i nenametljive, nepotrebne za priču o svetlosti."

Alal vera!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana