Autor: Rodoljub Šabić
Naša sugrađanka K.S., u želji da pokrene postupak rehabilitacije svog oca, upustila se u potragu za kopijom odluke na osnovu koje je on, kao IB-eovac svojevremeno početkom 50-tih, upućen na zloglasni Goli otok. Potraga ju je preko BIA dovela do Arhiva Srbije. Arhiv ju je obavestio da se dosije njenog oca nalazi u njegovom posedu, ali joj je uskratio kopiju traženog dokumenta.
Arhiv je doneo rešenje kojim je odbio njen zahtev uz obrazloženje „da, s obzirom da još uvek ne postoji zakonska regulativa za korišćene arhivske građe Bezbednosno-informativne agencije, kojom bi bio regulisan način, uslovi i krug ovlašćenih lica koja mogu ostvariti uvid u dosijea, Arhiv Srbije nije u mogućnosti da postupi po podnetom zahtevu odnosno da tražiocu omogući uvid i dostavi kopiju traženog dokumenta iz dosijea imenovanog."
Nakon toga K.S. je podnela žalbu Povereniku za informacije. Usvojio sam njenu žalbu i naložio Arhivu da joj stavi na raspolaganje kopiju tražene odluke.
Članom 5. stav. 2. Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja propisano je da svako ima pravo da mu se informacija od javnog značaja učini dostupnom tako što će mu se omogućiti uvid u dokument koji sadrži informaciju od javnog značaja, pravo na kopiju tog dokumenta, kao i pravo da mu se, na zahtev, kopija dokumenta uputi poštom, faksom, elektronskom poštom ili na drugi način.
Mogući izuzeci od slobodno dostupnih informacija propisani su odredbama 9., 13. i 14. Zakona. Ni jedan nije apsolutan, svi su relativni, znači u svakom konkrektnom slučaju se ceni da li je reč o interesu koji je pretežan u odnosu na interes javnosti da zna. A činjenica da dokument predstavlja arhivsku građu, sama po sebi, nije kao relevantna tretirana ni u jednom od njih.
Uz to, članom 8. stav 1. navedenog Zakona propisano je da se prava iz ovog zakona mogu izuzetno podvrći ograničenjima propisanim ovim zakonom ako je to neophodno u demokratskom društvu radi zaštite od ozbiljne povrede pretežnijeg interesa zasnovanog na ustavu i zakonu.
Nemam dileme u pogledu ispravnosti svog pravnog stava. Samo, imam problem s tim da ga sve češće ponavljam. Gotovo je besmisleno da se problemi ove vrste rešavaju preko Poverenika. Treba li da očekujem stotine ili hiljade žalbi? I može li Arhiv, sve i kad bi za to imao daleko više volje, uz raspoložive kadrovske i druge resurse, da odgovori na veliki broj ovakvih zahteva?
To me podseća na činjenicu da će uskoro, u junu biti 13 godina od kako je Savet Evrope doneo famoznu Rezoluciju o merama o razgradnji nasleđa bivših totalitarnih režima. Ta Rezolucija je bila motiv odnosno osnov da praktično sve postsocijalističke zemlje donesu zakone o arhivama tajnih službi bivših režima. Naša zemlja je možda jedina postsocijalistička zemlja koja to još nije uradila. Jedina „novost" je to što poslednjih nekoliko godina BIA predaje Arhivu Srbije delove arhiva bivše OZNE i UDBE. Ta primopredaja vrši se faktički, nije propraćena nikakvim odgovarajućim propisima. Ukratko, problem se prebacuje iz jednog podruma u drugi. Koliko dugo će se „istrajavati" na tom „rešenju"?