Vanzemaljac na blogu b92

Bio sam treći, ili možda četvrti razred osnovne, više se ne sjećam tačno, kad sam "otkrio" svoje vanzemaljsko porijeklo. Suviše odrastao da bi povjerovao u priče o rodama, a opet previše maštovit da povjerujem da me mama rodila.

Imao sam prlično neobičan hobi koji sam upražnjavao vraćajući se iz škole. Ne, nije to bilo brojanje bandera, ili koraka, već gledanje automobilskih točkova. Znate onaj fenomen kad gledate u točak pa vam se najednom čini kako se isti okreće u "pogrešnu" stranu pa na sekundu čak i stane. Sad, dal' se meni previše zavrtilo u glavi, ali tog sudbonosnog podneva, ničim izazvan, pomislio sam kako su i točkovi i ceste nešto nazadno. Ne, nisam mislio da su ceste loše pune rupa, nije da takvih nije bilo,   niti sam mislio na loše marke automobila. Jednostavno, točak mi se učinio u tom trenutku nevjerovatno starim te odavno prevaziđenim djelom prevoznog sredstva.

Čim sam ušao na vrata, kome prvom reći ovakvo saznanje nego baki koja me je ispraćala i dočekivala iz škole.

"E i vas tamo svašta uče u školi", reagovala je baka na moje otkriće da sam "stigao" sa druge planete.

"Hajde ti lijepo presvuci se i operi ruke pa da ručaš. Pravila sam i buftle s pekmezom. "

Zbog tih buftli i baka je meni bila sumnjiva glede njenog porijekla. Iste kolače pravila je i mama, i tetke, al' bakine su bile nenadmašno savršene. Nadigle bi se buftle jedna do druge. Stisle se jedna uz drugu u tepsiji, a opet kao da se svađaju koja je od koje lijepša. U sredini bijelo, pa svaka sa svojim smeđom kapicom, a odozgo posut šećerni prah dok je pekmez mamio negdje iz sredine.

Baka je eto možda i imala dokaz da može učiniti nešto što obični smrtnici (čitaj zemljani: mama, tetke, komšinica) nisu umijeli. Trebalo je naći nešto što sam mogu uraditi, što drugi ne mogu. Neki opipljiv dokaz da sam dijete sa druge planete. I možda bi me ova moja maštanja i prošla da se te godine nije pojavio, ili bolje rećci ja sam ga prvi put gledao, film "SUPERMAN".

Pogađjate, prvi dokaz mog silaska sa druge planete bila je mogućnost da letim. Hm, priznajem nisam nikad probao do tad. Za svaki slučaj odabrao sam balkon sa prvog sprata komšijske kuće koja je bila u izgradnji. Sitan pijesak ispod terase i bakin veliki kišobran bili su tu za svaki slučaj. Niti kišobran niti pijesak nisu sprečili užasno kratak let i prlično bolno sletanje.

No, to me nije obeshrabrilo. Jednostavno sam prihvatio činjenicu da mještani moje planete očigledno ne lete.

Vraćajuci se s roditeljima, više se ne sjećam odakle, pred ulazak u grad tata je zaustavio automobil dok se rampa spuštala ispred nas, a dobro poznata zvonjava nagovještavala dolazak vlaka. Hm, nikad se nisam trkao sa vlakom, pomislio sam dok su se ispred nas nizali putnički vagoni.

Iako sa druge planete, ipak sam još uvijek bio dijete i mislio da eksperimentu neće škoditi ako ipak umijesto vlastitim nogama pokažem tom vlaku ko je brži koristeći moj novi "poni".

I stvarno gatao sam brže od vjetra, al' ipak ne brže od lokalnog šinobusa koji je u popodnevnim časovima napustao grad ostavljajući me daleko iza sebe. Iako malko razočaran ipak na kraju sam samo slegnuo ramenima konstatujući da eto klinci sa moje planete nisu brži od šinobusa. Iskreno da vam kažem, meni su politicari sredinom osamdesetih izgledali kao vanzemaljci sa onim njihovim smešnim širokim kravatama. Priznajem da je ovakav stav još više bio učvršćen izjavom mog djeda iz Like koji je uobičavao govoriti da se mnogo prave blesavi i da nekad pričaju ko da su pali s Marsa. Ja sam u politiku ušao, doduše prlično nezvanično, sa nepunih deset godina sasvim spontano i slučajno.

Zidari koji su radili kuću kod ujaka govorili su meni nerazumljivim jezikom i često se smijali, ali ja nisam odustajao od razgovora sa njima.

"Kosovo je autonomija u Srbiji kao i Vojvodina", pravio sam se važan da znam eto nešto i o njihovom kraju. "Ko ti je to rekao", upita me jedan od njih.

"Pa moja učiteljica", odgovorih ko iz topa čudeći se što me to pita. Opet bi pričali na albanskom i smijali se, a kako su nabacivali malter po sobi zakačilo i mene po licu.

"Crni Dalibore, pa sav si od maltera. Oćeš oči da izgubiš?" govorila je baka dok sam se umivao a ona mi potom peškirom brisala lice. "Pa šta si im rekao?"

"Ništa. Da je Kosovo Srbija i da mi to rekla učiteljica."

E da sam ovu izjavu prijavio ko vlastiti patent sa sve copyrights danas bih bio bogat čovjek.

Politika (čitaj pogrešna) uticala je (čitaj zeznula) živote mnogima od nas. Ja sam stoga odlučio da je bolje upoznam i naplatim joj dug. Ovo sam, doduše ne doslovce, napisao u mojoj aplikaciji za postdiplomske studije. Jesu li me samo zato primili, hm, ne znam.

I ja danas, kao moj djed nekad, mislim da se neki političari prave blesavi, ali ne mislim više da su pali sa druge planete, bar ne sa iste kao ja.

I naravno čim nađem opipljiv dokaz da sam djete sa druge planete - vama javljam prvo.