Društvo| Putovanja| Život

Mohikanos

Avram Goldmann RSS / 23.05.2009. u 12:11

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

In an autobiographical note written in 1801 in South America, Alexander von Humboldt specified his motive for travelling: “I was spurred on by an uncertain longing to be transported from a boring daily life to a marvellous world.” (Alain de Botton: The Art of Travel)

Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.

Voz je najpre išao velikom brzinom, a onda je naglo usporio kada je ušao u stanicu. Stanica Kent nalazi se iznad zemlje, iako je deo gradske mreže metroa. Stanica je sva u metalu, staklu i betonu. Dugački, uredni i čisti peroni sa dve strane, za dva različita smera. Velike neonske reklame. Stanični zid od pleksiglasa otkriva grad iza, sa visokim soliterima poslovnog centra Kuala Lumpura, ili Donaustadtom, nisam siguran, u pozadini. Oblačan, ali prihvatljiv radni dan, nije prevelika gužva u gradu.

Izlazim iz voza, silazim niz stepenice do stanice autobusa 705 (!). Na Zelenom vencu uobičajena aktivnost, prodavanje sitnica, ljudi u grupicama jedu svoje Fornetti pogačice i čekaju svoje autobuse, sa ove strane ulice za Zemun, sa druge strane prema Ceraku i Vidikovcu. Ulazim u autobus, poništavam kartu i sedam. Prelazimo most, skrećemo prema Ušću. Umesto da pored zgrade CK autobus napravi blagi luk polulevo, on skreće desno. Nova ruta novog autobusa? – pitam se u sebi. Uz samu vodu, tamo gde bi trebalo da bude poljana, novo naselje urednih jednospratnih zgrada sa međuprostorom gde se neka deca igraju. Docklands, jedino što se sa druge obale ne vidi Canary Wharf. Druga obala, zapravo, ne postoji. Bar ne u ovom snu.

Autobus prolazi kroz naselje, pravi krug, staje na jednoj stanici gde jedan pas lutalica umorno gleda svet oko sebe, zatim se vraća na Bulevar Nikole Tesle, na normalni put prema Zemunu. Sledeća stanica je SIV, čini se da je svet ponovo na svom mestu, a onda autobus odjednom skreće ulevo i počinje da se penje uz dosta strmo brdo. Shvatam da tu počinje naselje Mohikanos.

U ovom delu, osim što je uspon strm, Mohikanos izgleda kao da smo upravo skrenuli sa glavnog druma, Estrada da Gávea, i ulazimo u Rocinhu. Mešavina prizemnih kuća od jeftine fasadne cigle i sklepanih udžerica od drveta i kartonskih kutija. Znam da je Rocinha skoro bila poprište bitaka između policije i lokalnih narkotrafikanata, ali ne plašim se. Ipak je ovo samo ludi rad sna, znam to donekle, i mirno posmatram scenu iz autobusa. Autobus staje, još uvek idemo uzbrdo, ali sada se pejzaž menja. I dalje fasadna cigla, ali ovog puta Mohikanos ne izgleda kao Rocinha, nego kao Regent Park, na ivici Cabbagetowna. Sedamstopetica ide svojom trasom, koja je, reklo bi se, svima uobičajena i normalna osim meni. Socijalni stanovi za ljude sa nižim primanjima, ali zanimljivo je posmatrati prodavnice, ljude koji hodaju okolo i obavljaju svoje poslove, decu koja igraju fudbal.

I tu je negde vrh brda. Nikada ranije nisam bio na tom brdu, nikada ranije ono nije ni postojalo, ali znam da ćemo uskoro početi da se spuštamo. Druga strana brda sasvim je različita, otmeni brazilski soliteri sa po jednim ogromnim stanom na svakom spratu, čuvarima ispred zgrada, visokim ogradama koje čuvaju komšije od komšija. Jardim Paulista nasred Novog Beograda! Na drugoj stanici nizbrdica se lagano približava kraju, i vidim da će autobus ponovo skrenuti na Bulevar Nikole Tesle. Kako produžiti urbanistički san? Odlučujem da tu siđem, preko puta je jedna vrlo zgodna kafana sa lepim stolovima i suncobranima, a u međuvremenu ponovo je zasijalo sunce. Preko puta kafane kroz ogradu nazire se bašta stambene zgrade, kao ona bašta u Ministro Rocha Azevedo, i neka dva deteta po njoj veselo trče i kikoću se.

Naručujem kafu, i tek onda shvatam da se kafana zove kao i celo naselje, Mohikanos. Odmah pored kafane je benzinska pumpa. Sa mesta na kojem sedim mogu da vidim samo mali deo nizbrdice, tri-četiri zgrade, i saobraćaj na Bulevaru Nikole Tesle, jer praktično sedim na kraju naselja, ili na njegovom početku. Razmišljam kako nikada ranije nisam primetio tu grbu novobeogradsku, to brdo na koje se moglo smestiti celo jedno naselje, i to naselje u koje je stalo pola sveta. Ostavljam na stolu novac za kafu, već nailazi sledeći autobus. Izlazim brzo iz kafane, ulazim u autobus, on skreće ponovo na put prema Zemunu, desno od mene sve je kako i treba da bude, samo poljana i biciklistička staza dele nas od šetališta, od Dunava. Levo ne gledam, unazad se ne okrećem, Mohikanos se vraća tamo gde pripada, i tu je priči kraj.

Foto: Mira Zdjelar
Foto: Mira Zdjelar

Na tom brdu, u naselju Mohikanos, odnosno u njegovoj odsanjanoj slici, ostalo je čitavo jedno urbano iskustvo, cela istorija neprestanih putovanja, doživljenih i izmaštanih, mesta koja se pretvaraju u procesiju scena kako bi oblikovale sintetizovanu urbanu celinu, grad iz snova sagrađen od elemenata sa jave, mentalna video instalacija koja obrće čitav niz fascinantnih slika, komplikovanih konstrukcija kod kojih je možda najvažnije ono malo često jedva vidljivog prostora na kojem deca iz komšiluka mogu da trče i igraju se.

Atačmenti

  • d.jpg / 87.5 / KB image/jpeg
  • z.jpg / 82.62 / KB image/jpeg


Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

myredneckself myredneckself 12:49 23.05.2009

Gradovi

Gradovi borave negde na raskršću između sećanja i snova.


"Šangaj" - Staro ime ovog dela grada bilo je Vrbak. Prva kuća koja je sagrađena bio je snek bar Šangaj, pa otuda i ime četvrti. Između dva svetska rata, ime četvrti je bilo Brančićevo naselje, po Brančiću koji je bio vlasnik snek bara.
Šangaj ima samo jedan put u i iz četvrti, od kaćkog mosta preko kanala Dunav-Tisa-Dinav. Sa ostatkom grada povezan je samo jednom autobuskom linijom, broj 21.

Zahvaljujući komunalnoj opremljenosti, blizini Dunava i kanala DTD, dobrim mestima za pecaroše, Šangaj bi mogao biti posve idilično mesto za Novosađane, baš negde između sećanja i snova. Nažalost, nije tako...


spinnacker spinnacker 18:10 23.05.2009

preporuka..

Humboldt je bio strasno cudan lik postoji odlicna knjiga o njemu i gaussu "die vermessung der welt" od daniel kehlmann u prevodu izmeriti svet ili tako nesto...fantasticna knjiga jedna od onih gde se smejes glasno jos dok citas,sad ako je samo pola toga istinito....mnogo je.....odlican post
Doctor Wu Doctor Wu 19:20 23.05.2009

Već sam napisao da su ovi Avramovi

putopisi vrlo Wendersovski. Ako su mu prethodni bili Buena Vista, Nebo nad Berlinom (ili Bukureštom), ili Paris Texas, onda mu ovaj, beogradski, vrlo liči na Until the end of the world.
MeHiLow MeHiLow 20:16 23.05.2009

Gradovima

Divan san. Odsanjan i zapisan.

Onaj ko stvarno voli neki grad, mora i da zivi u njemu i da ode u druge gradove, zivi tamo (i zavoli jos neki od tih), pa da se vrati u onaj "svoj". Samo tada ce uvideti da li ga stvarno voli.

Vasi blogovi su uvek zadovoljstvo.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana