Đorđe, nesretno djete...
Ah, za njega da ti pričam? Oću, al da ne kažeš kako ne piše tako u tvoje knjige i istoriju, da ne kažeš kako je tam neki drukče pričo, ja oću da pričam nako kako su meni tad pričali otac moj i tetka Jovanka....
A ti da pantiš da se svaka istina od duga vremena promeni i da od kako je vjeka i vremena, jačem se veruje....
Ete, za njega svi sve znaju, i da ga rodila mati Zorka na Cetinju kod svog oca, i da je bio prvi i kraljević i sve to...A ja ti znam kako je živio u Toponici, tam kod Niša, de su ga zatvorili da ga sklone... Vako....
To sam ti pričala da je moja Miljana bila peto djete i da je imala najstariju sestru Jovanku koja je odgajila svoje mlađe kad im je mati umrla. Jovanka se rodila na crkvenu novu godinu, to ti je prvi septenbar, 1886, i bila je najstarija od djece u Brankovića kući. I nije se udavala dok joj se brat Stojan nije oženio i doveo Živanu, a u to vreme već nije više bila devojka za udaju, nego malo zastala, nako, usjedelica, pa je nisu ni prosili.
Pa je 1917.te potraži neki seljak iz Toponice, vrag zna koji ga vjetar nanio u Vojsku pa vidio Jovanku i svidela mu se. A on bio udovac, i imao jedno djete, devojčicu, Ranku, a tako se zvala jer je malko pre vremena rođena pa joj dali to ime, a mati joj umrla od groznice, tad su počesto žene posle poroda od groznice porodiljske umirale. Djete, Ranku, uzela baba, a Slavoljub osto sam u kući, bez i žene i djeteta. Pa nekim poslom došo u Vojsku, vidio Jovanku i za tri dana je dadoše njemu, ona pristala, već joj bilo preko 30 godina, vjenčali ih u crkvu i ajd, u Niš....
Maleno bilo to njegovo imanje, al, vikala Jovanka, svaki je lukac isti i svaki se kuruz isto kopa, dobro mi je kod njega, bolje no da sam ostala uz brata da pletem sedu kosu , ko devojka, i da mi nedajbože, pod starost snaja broji zalogaje...
Rodila je Jovanka još dvoje, Mirka i Veru, pa su batrgali i živili ko i svaka seljačka familija....
A neđe, joj, rekla bi 1927, malena sam bila, al tako, pošla sam u školu, naišle loše godine, slab rod i još im i požar bio, pa Slavoljub pređe da radi u bolnicu, tamo je upravnik bio njegov kum, pa ga stavi da kosi travu, uređuje krug i park, a Jovanku daju u kujnu da kuva za bolesnike i doktore, pa su imali platicu i lakše su živili. Djeca im već bila velika, pa i Ranka već imala, tako, petnaestak godina, pa čuvala malene dok oni rade, a kad dođu kući imala Jovanka bašticu i kazivala da je mnogo lakše tako nego da gledaš u nebo i njivu oće li roditi....
I dolazila je počesto kod moje mati i oca, dovodila djecu, i Ranku i svoju, i nikad ih nije odvajala i mene učila da je greh najveći kad kvekneš na siroto bez majke, i da uvek kad imam podam prvo siročetu a onda onome ko majku ima....
A od nje sam naučila i još to, ako kad budem kome maćeha, da moram i da bijem i da ranim i moje i to drugo isto, jer da se vole i djeca medju sebe, da ne mrzi majčino što se mazi očevo... Ja nisam tako dočekala, al ova moja Divna je maćeha na dvoje, pa sam je sve naučila to, sad, vidim, kako mi se čini, dobro sam to uradila, sve je i ta djeca vole ko i njena, i za savet pitaju i za mišljenje, a ona ih baš ništa nije odvajala od svojih, bila ih i ljubila sve isto...
Al, ajde, da ne lutam, da pričam za Đorđa...
Tamo, mnim, oko 1930te, bila tetka Jovanka kod nas pa pričala kako su doveli kraljevića kod nji u bolnicu. To znaš da je bila ludnica, za bolesne u glavu, al da njojzi nikako nije jasno što je on tamo kad je skroz zdrav i sve lepo priča i lepo se ponaša i nikake lekove ne pije i ništa mu ne rade, nije ni zabravljen ni vezan u sobu ko neki bolesnici....
Pa i izađe u park, ima čuvara koji ga malko prati, pa sve lepo priča sa njima što tamo rade, pa kadkad i sedne na klupu kad Slave radi po parku, pa ga sve normalno pita koga ima kući i kako živi narod i jel mu težak poso... Pa sve priča sa svakim lepo, nema kod njega ja sam crnog Đorđa koleno pa sam bolji od tebe, jok, nego sve ko da smo istu proju jeli...
Nekad dođe i u kujnu, kazivala tetka, a jako volio slatko, posebno volio kisela testa sa pekmezom, pa mu tetka uvek krila pomalo samo za njega....I pričao kako je živio u Rusiju, pa je tamo sviko na nekaka jela ko paprikaš, pa se najviše raduje kad je juneći paprikaš za ručak...
Tetka Jovanka je sve lepo o njemu pričala, sve najbolje, i mnogo ga volila, a još i kad im se Ranka udavala, dao joj jedno svoje odjelo što su mu doneli a on ga nije nosio i košulju i mašnu, pa se mladoženja uparadio u kraljevsko odjelo.....
I kazivala još da je puno pisama i sveske razne pisao, pa jedared došo kod Jovanke u kujnu i gomilu papira pobaco u vatru, pa još i sjedio i gledao dok nije izgorilo i samo kazo da je bolje za sve da neke tajne znaju samo on i oganj....
A moj otac meni kazivo ovako, ćerko, dok protekne još malo Moravom ima da se zaboravi, a ti da pantiš i da pričaš da se zna pravda, junak, ej, junak i čovek je kraljević Đorđe, čovek i vojnik a ne lažov i lisica i ludak, da pantiš i pričaš da je stradao baš od takih, miguljavih i lažljivih, a da je bio i zdrav i prav i u glavu čist!
E, kad bio rat, došli Nemci pa sve lepo, dobar dan upravniče, predajte pacijenta Đorđa, pa ga odveli u Beograd, posle sam čula da mu je dobro bilo tamo, i da je lepo živio i da mu dalo penziju posle rata....
Tetka je tamo bila do oslobodjenja, pa kad je Slava umro 1947, ona pređe kod Ranke i muža joj... Mirko i Vera su već bili davno otišli od kuće, a Jovanka presedela starost kod Ranke pastorke, djecu joj čuvala i pomagala, još i kad su Rankinog Časlava uapsili za Informbiro, teško im je bilo al su pregurale...
Dobro, neću, znam da to je druga priča...
Ranka je sve po redu pokopala Jovanku, nije dala da je nose u Toponicu kod Slave, nego je saranila u Niš, kod sebe, da joj izađem na grob kad ja oću a ne kad mogu, tako kazivala...
Eto, tako se tad pričali i mislilo za njega, posle se svašta pisalo i u knjige stavljalo, ama, ja ti pričam nako kako ja znam...
Bio je on nesretno djete, nekad pomislim, da je ovu zemlju vodila njegova vrela glava i čvrsta ruka, da je on posto kralj a ne onaj drugi,,, to samo višnji zna kako bi bilo, al, nešto mnim, ipak, možda bi bilo malko bolje... kuj zna.