Poslednje dve nedelje, u "Hronikama" na stranicama štampe čitali smo o dva slučaja sa beogradskog asfalta. Jedna klasična sačekuša priredjena je zbog raspodele terena medju dilerima droge. Jedno manje uobičajeno ubisto desilo se kada je izmuženom vlasniku gradjevinske firme prekipelo i rešio je da hicima reguliše odnos sa zelenašima koji su mu bili za vratom i učinili život noćnom morom.
Ono što me u ovakvim situacijama posebno zaintrigira su čitulje u novinama. Nije da ih čitam kao penzioneri sa Kalemegdana koji svakog dana najpre provere da li su u njima, a zatim i ko se sve iz generacije preselio u Večna Lovišta, ali sa godinama sve češće pogledujem koga sve tamo nadjem.
Prvo veliko iznenadjenje bila mi je mala čitulja posvećena Pablu Eskobaru, nadaleko poznatom šefu kolumbijskog kokainskog kartela, koju sam zapazio pre ima već 16 godina (kako vreme leti). Kasnije je svima postalo jasno ko je sve išao u Kolumbiju i organizovao dopremanje belog praha do Balkana, a zatim dalje ka Evropi. Ali, da budem možda sumnjičav, još uvek ne znamo ko je sve od javnih i manje javnih ličnosti oplakovao Pedra a nije se usudio da mu objavi dostojnu umrlicu.
Čitulje za lica iz "Hronike" se u najvećoj meri ne razlikuju mnogo od onih drugih. Pogotovo one iskrene, od dece i roditelja. Ipak, ne znam kako na njih reaguju deca onih koje su unesrećili zelenaši ili roditelji onih koje su drogom snabdevali dileri. Njihova muka i sva nesreća života sadržana je u zaostavštini počivših koji su se zasigurno trudili da obezbede svoje porodice i potomstvo koje im je zbog toga više nego zahvalno.
Ono što mene iritira su izjave tipa: "tvoji neizmerni kvaliteti dostojni velikih ljudi", "iskren prijatelj, dobar čovek", "jedinstven deo čovečanstva, zapanjujućim požrtvovanjem ljudskog uma i energije". Uz svo poštovanje ličnih emocija, ne mogu se oteti utisku da su svi ti tetke, teče, tastovi, tašte, kumovi, kume, drugovi i drugarice znali kakvom "mukom" ti ljudi obezbedjuju zavidna sredstva za život svoj i svojih porodica.
Jedino se sećam jedne očigledno neutešne bake koja je svom nesretnom unuku posvetila čitulju: "Sine R****, lepo ti je baka govorila..."
Konačno, čitulje koje gledamo u novinama posle ovakvih slučajeva su svojevrsna javna, otvorena Bela Knjiga našeg kriminala. Ako izuzmemo jedan broj drugova iz detinjstva i škole, sve oni koji čitulju počinju sa "Dragom bratu" a završavaju sa nizom nadimaka tipa "Budala" treba odmah uvesti u registar interesenata Policije. Valjda to neko radi.