st.jepan

------------------------------------------------------------
st.jepanovi blogovi
(linkovi i poneka rečenica):


MALA JE SA MNOM 2. (ili kako sam upadao)
... Elem, jednom davno, toliko davno da više nije pristojno toga se sećati, livrejisanom vrataru londonske Nacionalne galerije, važno sam pokazao internacionalnu umetničku legitimaciju koja (na više jezika pisalo) obezbedjuje bespatni ulaz u sve bitne muzeje i galerije diljem sveta.
- Oh, gospodin je iz Jarda, rekao je livrejisani, glasom punim strahopoštovanja. Presamitio se u struku i teatralno mi rukom pokazao da prodjem. Ovaj me zeza, pomislio sam, tipični engleski humor… Englez je Englez i kad je vratar.. Ma ne, mora da mu se učinilo, jardovci, garant, imaju slične...
Uveče, prepričavam ovo trima manekenkama iz agencije “Models One”, s kojima sam, sticajem sada nebitnih okolnosti, delio stan na uglu Kraljevskog druma, tamo poznatijeg kao Kings Road, i Poplavljene ulice (Flood street), dakle na jedva stotinjak koraka od onog čuvenog butika iz kojeg je po legendi grunuo pank.
Ponosito im pokazujem tu svoju moćnu umetničku iskaznicu, one je zadivljeno gledaju, zadivljeno gledaju mene, a obrazi im se nadimnju, skoro istovremeno eksplodiraju, i onda sve tri kćeri Plave Anglije vrište i zacenjuju se, miss Sabina nekoliko puta udara čelom o sto, miss Kerin vešto glumi padanje sa stolice…
- Ali danas je nedelja, zar ne znaš da je nedeljom besplatno?
Nepojamni blam, dno moje upadačke karijere, nikada više propusnice i upadanje “na finjaka”!

MLADI-SRBIN-NAJBOLJI-MATEMATICAR-NA-SVETU
...OK, znam za ono čuveno: "U finalu Mundijala Severna Koreja rasturila Brazil 8:1", ali to ipak nije objavio Kim Džong Unov "javni servis", već Korea News Backup (korejanski NJUZ).

PRAŠKE TLAPNJE (POD REPOM CRNOG BIKA) - crtkano-pisani blog
... Jednom davno, toliko davno da više nije pristojno toga se sećati, sedeo sam povazdan tamo „U Tomaša", i sedeo tamo „U Černeho Vola", srkutao naizmence tamno i svetlo, čituckao naizmence Nerudu i Hrabala, i crtkao, žvrljuckao, šrafirao, najčešće crnom hemijskom, po kartonskim podmetačima za pivo.
Poklanjao sam te svoje praške tlapnje neznankama i neznancima koji su naše slučajno sedenje želeli da imaju za uvek.
Stizale su krigle, stizale kobasice i pivnji sir, govorili se jezici koje sam znao i jezici koje sam, gle, odjednom odnekud znao...

ADŽAMIJA (ili o samouceni)
... Prostodušnost s kojom se naš premijer baca u zagrljaj belosvetskih poslovnih ala, ono njegovo sunđer-bobovsko oduševljavanje i kliktavo obznanjivanje da je usmeno dogovoreni, i još nijednim papirom potvrđeni aranžman za Srbiju fantastično povoljan, to nikako nije dobro za biznis, to se, čak ni u najsitnijim poslovima, prosto ne čini. Da je na pregovore s Arapinom poveo bilo kog nakupca s Kalenića, ova katastrofa se, garant, ne bi desila.
U prvom trenutku, Vučićeva adžamijska gorljivost možda i može da kod ponekog moćnog stranca izazove simpatiju, možda i neku tugaljivu nežnost, ali kasnije, kad od preslađenosti zabole nepca, tu gnjecavu blagonaklonost smenjuje potsmeh, potom i prezir, na kraju i poriv za gaženjem.

TEZE O KIČU (i nešto malo o Kusturici)
... Ne bih da grešim dušu, stvarno ne znam da li je i u tom filmu poleteo neki krevet, ili naprotiv, nije poleteo nijedan krevet, ali u jednom trenutku celo moje biće prožela je izvesnost da će krevet poleteti, sve se u magnovenju saželo u fokus te neumitnosti, i ja sam tada začuo sopstveni očajni vrisak „ne mogu!", a onda i gunđanje ljudi i žena koje sam, panično grabeći ka izlazu, gazio i gnječio bezobzirce.
Nisam u bioskopu bio sam, morao sam da se, posle par minuta dubokog disanja, vratim u salu. A tek što sam, po izlasku iz bioskopa, zaustio nešto o krevetu, dama (s kojom sam inače još bio na vi), bez reči je uskočila u taksi i smesta isključila mobilni.
Nisam dakle tada saznao da li je krevet zaista poleteo; kasnije sam na to zaboravio ili pak nisam imao snage da pitam, ali šansa da ipak nije poleteo, sasvim je neznatna. Zašto? Pa, kad Kusturicina kamera makar i okrzne neki krevet, do kraja filma će taj krevet neizostavno poleteti. Baš kao što će i ona čuvena puška sa zida, neizostavno opaliti.

LE SPLEEN DE BELGRADE - MENTALNA PROTEZA ("fotografije" i intervju)
... Nemam fotoaparat, kabasto je to meni, a sem toga, tolike sam po kafanama i taksijima ostavljao, da sam već sasvim odustao. Imam samo tanušni mobilni za čiju bi se kamericu jedva moglo reći "ipak nekakva". Vazda mi u džepu, vazda je iz džepa potežem, povazdan nešto snimam.
Snimam da ne zaboravim - mobilni mi k'o mentalna proteza, bez mobilnog, k'o bez pola mozga. Kad god ga negde zaboravim, setim se svoje učiteljice i njenog čuvenog "jednom ćeš, Stjepane, glavu da zaboraviš". Eto zašto sa šalama valja oprezno, svaka se kad-tad, bar na pola obistini.

ŠALA BEZ SMAJLIĆA
... Tvrdio sam, tobož najozbiljnije, da do svoje dvadeset i neke nisam kročio dalje od Slavije, i to ne samo iz straha od susreta s nepoznatim civilizacijama, već i stoga što sam strepio da je tamo negde ivica one ploče na ledjima slonova. Priznao sam da sam u mladosti tek nejasno naslućivo da, čak i sa druge strane beogradskih reka, postoje neki delovi grada u kojima stvarno žive neki ljudi.
... Smesta je ka meni pokuljala srditost i žestina, ali do te mere patetična da sam je mogao shvatiti jedino kao zezatorsku stilsku vežbicu, slićnu mom zezanju. Ma kakvi, pomislio sam, ‘dje ce tol’ke bukvalnosti biti…, ne, ne, ipak je nemoguće, garant neka šega.
Što rekla Gojkovica mlada, kad su je ono u grad zidjali, "mora da je šale radi".

NITKOVLUK - dokumentarni dramolet o naručenom pa odbačenom tekstu
... Nitkovluk je u Srbiji cool, i upravo to je ono što Srbiji ne da da mrdne.
Moralni preporod je preduslov, sve drugo će samo sobom.
A kako do moralnog preporoda?
Pa terorom! Sistematskim terorom koji su zapadnjaci itekako osetili.
... I ovde je, dabome, bilo terora, nepojamnog, ali hirovitog, incidentualnog, nesistematicnog, pa dakle i nedovoljno vaspitno učinkovitog.

TI ĆE MI KAŽEŠ! (o "trad'cionalnom poduhvatu" Zavoda za udžbenike)
... U tom dopisu, svima ste kliktavo poručili, i još uvek poručujete, da će "OVAJ PODUHVAT POSTATI TRADICIONALAN".
Ako zanemarimo da nije pristojno sopstveni (pretežno admnistrativni) posao proglašavati poduhvatom, pogotovo ne unapred, ostaće žalosna činjenicu da ni jedan poduhvat ne moze postati tradicionalan, jer čim postane tradicionalan, gle, više nije poduhvat.
No to i nije mnogo bitno (uklapa se u sveopšte lupetanje), bitno je da je ta bedastoća, koja više ne može proći ni u Mrduši Donjoj, paradigmatična za ovdašnji shizoidni odnos prema tradiciji. Za tradicijom se čezne - tradicija se zatire, tadicija kao projekcija budućnosti - amnezija kompenzovana vidovnjaštvom..

GRADJANIN TRKAČ, ili KAD "NEMOGUĆE POSTANE STVARNOST"
... Beogradjani opet masovno trčali Beogradom.
Svake godine tako - bez Beogradskog maratona nisu mogla ni ona ratna proleća.
Godine 1995., dan posle maratona, napisao sam ovo:
---------------------
Povodom jučerašnjeg Beogradskog maratona, valja ukazati na jedan specifičan, u nekim gradovima već tri godine izuzetno popularan, a u Beogradu sasvim nepoznat stil masovnog trčanja građana..
Njegove osnovne karakteristike su:

TARAS BULJBA, ili "ja te napis'o - ja ću te i brisnem!" (o blogoišćeznuću)
... Evo, priznaću, kad god mi se učini da sam u tekstu nešto odveć originalno napisao ili kojekude prevršio, ili kad samo načujem da se neko zbog nečega ljutnuo, ja to smesta izbrišem. Pa se onda, kao, iznenadim: "ma šta kažete, ja to napisao? Ama gde bih ja tako što...?"
A posle, okuražim se, pa okrenem i na strogo: "Molim, gospodo, dokažite! Aha, sada u tekstu toga nema? Da, da, ne možete, da pronađete. A juče je, jel'te, baš tako pisalo? E, onda se vi meni, gospodo, lepo izvinite"...
I sve tako.
Ili, naprimer, ceo tekst obrišem, a vi gunđate: "Ama gde li je dođavola, pa sad je tu bio". Taman k'o ona kokoška iz reklame za Podravka supu: osvrće se unezvereno i vrišti "pa sad je bio tu!", a iznad nje kesica sa onim čuvenim "Podravkinim"..., ma šta "Podravkinim", njenim, njenim pjevcem.
Ništa to ne vredi: pjevac skuhan i punktum, tekst obrisan, i punktum!

ŠEFE, KOJI TI JE VRAG (obrisan)

E, NA OVO ĆETE, MAJCI, KLIKNUTI
... Uostalom, zar u nekim kulturama suicid nije posve legitiman, poštovan, pa i obavezan čin? Eskimi, kad im poispadaju zubi, bez ikakve drame odlaze u belinu, i svojim telom koje više nikome ne treba, čašćavaju one koji ga i takvog cene - bele medvede, koje će, razume se, potomstvo posle ubiti pojesti. Ništa tamo nije tek tako i zalud, ništa se u toj oskudici ne baca!
A ostareli Japanci, kad im se rodi prvo unuče, natenane se ispozdravljaju i ozareni ponosom zbog ispunjenja svoje ovozemaljske role, odlaze u planinu da obraduju lokalne orlušine i ostali strvinarski ološ.
Dobro sad, možda ni tamo više nije tako, možda više nigde nije tako, ali evo, baš pre neki dan čitam - u Belgiji, gde je eutanazija samrtnika (kao i u još nekim evropskim državama) odavno legalna, već je sakupljen neophodni broj potpisa, te u Senatu samo što nije izglasan zakon kojim će se dozvoliti i eutanazija zdravih gradjana, samo ako su stariji od 70 godina. Dakako, isključivo na njihov zahtev. Hm, barem formalno. I da, barem za sada.

MALA JE SA MNOM 1. (ili o MNOM)
... Ali ako već brane da se to SA MNOM piše zajedno, onda neka makar aminuju neku od poznatih evergreen varijanti, npr. "S MENOM", ili "SA MNOME". Mada bi, po mom mišljenju, najpraktičnije i najhumanije bilo da regularnom i književno ispravnom proglase verziju "S MENE"! Jeste malo nepravilna, ali razumljiva je, glatko se izgovara, a sem toga, već je ionako najraširenija.
Oduvek sam ja to "sa mnom" pisao onako kako to svako normalan, izgovara, kako to čak i oni s televizora, sa sve Neodustajnim Koštunicom i Ocem Nacije izgovaraju, znači spojeno,
Pamtim da su me (paz'te sad, digresija na digresiju), u školi redovno čašćavali ocenom ili dve manje, ali pouzdano znam, ne zbog tog SAMNOM. Niko to nije ni običnom, a kamo li crvenom... Ma ne, bilo je to zbog nekih glupih kukica nad nekim glupim slovima.

JA ĆU OVDE NEŠTO DA NACRTAM 1 (ili početak jedne priče)
... Počesto je početak priče ujedno i kraj književničke karijere. Tolike su se baš tu, u nekoj od tih prvih rečenica, zaglavile i zatravile.
Scena u kojoj pisac više puta za redom, kao da je u pitanju niz spojenih filmskih dublova, uzima list belog papira, uvlači ga u mašinu, nakuckava dva tri reda, a onda taj list besno iz mašine trga, gužva ga i baca u korpu, obavezna je scena u svakom filmu o piscu, bilo da je taj pisac stvaran ili izmišljen, nagradjivan ili običan.
Tokom pisanja, pa i tokom prekucavanja, redaktura, korektura, recenzija i ko zna kakvih sve još izdavačkih tehnikalija i izmotacija, pisac se nebrojeno puta opsesivno vraća tom početku, prepravlja ga, doteruje, do bola usijava...
Zabeleženi su čak i slučajevi da se pisac, obliven valunzima neizdrža i stida, odriče honorara, ne bi li izdavača umolio da prvi tabak baci i štampa ga iznova. I to samo zato što je, pred samo povezivanje knjige, uočio jednu zapetu koja mu remeti ritam prve rečenice!.

OJ MORAVO, NAŠA MISISIPO (obrisan)

LJUDI BEZ KALIBRA I BEZ IDEJE, UFURAVALI NAM ISTINE, CRNO BIJELE (ili mejlačenje povodom Banović Strahinje, epskog antijunaka)
... Zar misliš da bi “Banović Strahinju” Gete slavio, da je tvojoj i mojoj profesorki poverovao. Pa ta poema je upravo zato velika, jer naslovnjak nije papirnat, već je kompleksan - i golem i sitan, i bezobziran i plemenit, i ovo i ono, pa je baš zato, jerbo je psihološki ubedljiiv, u literarnom smislu upravo kolosalan.
A ono o valjuškanju s muškarcima, ta to je, valjda si shvatila, bila tek šala i provokacija, očita persiflaža govora mržnje i tako nam bliske paranoidne zadrtosti…, u stvari, parodija svakojakih ovdašnjih zlonamernih pakovanja.
Jedina svrha tog mog meta-zezanja, bila je da iznervira i privede eventualne čitaoce bitnom. Ko bi moju moralističku studiju inače čitao?
Seksualna netipičnost (valjda je ovaj izraz dovoljno korektan), mada ni ona nije sasvim bez osnova, tu je tek metafora moralne izopačenosti i grešnosti, iz koje se B.S. korak po korak iskupljuje.

IZNENADNA NELAGODNOST (o tlapnjama povodom Četvorokatnice)
... Malo je reći (no može li se više) da je taj prizor jedva podnošljiv. Sem neopozive i nemilosne prisutnosti, kadre da ponekog tankoćutnijeg junošu baci u istinsko očajanje, ta fas-ada teško da je ikada emitovala išta suvislo. Jedino što vam je pred njom možda moglo pasti na pamet, jesu ona, u gradu sve prisutnija, grubim potezima tek sumarno naznačena i još ni jednom složenijom mišlju obeležena lica, lica kloniranih Čiča Gliša koja ne referiraju ni na šta osim na osnovnu ideju o pročelju ljudske glave sa nekolikim udubljenjima i ispupčenjima, ona tek-onako-lica koja povazdan plutaju izmedju Kalemegdana i Slavije, izmedju Slavija i Kalemegdana, besprestance uranjaju u terazijski prolaz i izranjaju iz terazijskog prolaza, prilike koje ste, jer nemate auto ili nemate za benzin, prinuđeni da u trolejbusu do pločnika poleglom, stotinama i stotinama sekundi podnosite u dramatičnoj blizini sopstvenih očiju, usana, nosa…

PARIŠKE TLAPNJE, ili "TIHI SUSJED"
... U par navrata, čičica je nudio da dovede neke ljude da to moje vide. Bilo mi je smešno, pomalo i tužno. Ti će mi dovedeš, mrmljao sam u sebi, koga bre ti mož' da dovedeš..., luzer će da pogura luzera..., ne mogu ja više te priče.
Nisam hteo da ga, ljubaznog, povredim, ljubazno sam odbijao - hvala komšija, ne treba, nije ovo još za pokazivanje, ma ni prineti...
Čičicin prostor bio je tik do mog - delio nas tek jadni zidić od valjda lesonita ili tako nečega. Na dan pred povratak ovamo, prvi put mu zakucam - red je pozdraviti se. Nije ga bilo. Dok sam čekao da se odazove, rasejano uočim - na vratima ime Corneille (Kornej).
Čekajte, pitam, nije valjda ONAJ Kornej.
Jeste, kažu, Kornej iz grupe COBRA.
Najpre pomislim, jbt, s kim se ja družim, koja me legenda podržava..., pa on je svetska faca, ni jedna istorija savremene umetnosti ne biva bez njega...
A odmah zatim, sasvim jedna druga misao:
Pa šta ima veze što je bio taj? Jednako bih gundjao i da je me je bodrila cela COBRA, sa sve Alješinskim i Karelom Apelom. Na zato što nisu bili "moja šoljica čaja", već naprosto... znao sam precizno šta hoću, i znao sam da to nije bilo to.

SAM? (o gigantskom zidnom crtežu, i s tim u vezi, o posednuću)
Medju golemim, tek okrečenim zidovima goleme prazne prostorije, postidjeno se klatila jedna pogrešna replika:
„Ja ću ovde nešto da nacrtam".
I danas, posle nestvarno mnogo godina, mogao bih se zakleti da je nisam smislio ja. Ne mogu, dabome, poricati da je glas kojim je ozvučena bio moj, no to nipošto ne znači da bi za njene posledice ma i najmanje trebalo teretiti mene.
Jer, ta je bedastoča, silno me iznenadivši, medju zidove moje lobanje banula niotkud. Stala se tu munjevito nadimati, i već posle nekoliko trenutaka ničim se više nije dala obuzdati, te je odatle grunula u golemi prazni prostor, i to tako silovito, da je prosto pregazila ono čuveno, zaravnjeno i unjkavo „obavezna rezervacija sedišta".
Da, bilo je to na beogradskoj železničkoj stanici, u tek preuredjenom Birou za informacije, kojeg odavno više nema, a koji su, i od prvog perona, i od hodnika prema trgu, delila istovetna rotaciona vrata, ona neusporediva ringišpil vrata koja su uvek otvorena i uvek zatvorena, genijalni izum kroz koji se uvek može i unutra i napolje, a da se to unutra i to napolju ni jednog trenutka izravno ne sretnu.
Ne znam više kako sam se tamo našao, i kako se pored mene desio šef stanice - okolnost svakako neprikladna, jer ko sam ja bio tada, uostalom ko sam ja i sada, da ćaskam sa jednim šefom stanice, pa makar i sa šefom neke provincijske i sasvim zaboravljene, a kamo li sa šefom prestoničke Štajge?

A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE (poziv na pljačkanje radnji)
Tekst Ane Radmilović, moje domačice, ujedno i moje gošće.
... "Šta vas muči, ali onako, zaista - šta vas muči? Ako se na trenutak odmaknete od velikih tema, zapostavite svoj veltšmerc i prestanete da se mnogo sekirate oko toga šta je danas izjavio Dačić, juče Tadić a šta će sutra reći Šutanovac? I kakve s vašim životima ima veze to da li su Jeremić i Stefanović u sukobu, gde ste tu vi? Niste toliko ludi da mislite da se zbog vas još iko ozbiljan u ovoj državi svađa. Naravno!
Vi čak i ne znate ko s kim posluje, ko se javno raspravlja a zajedno pije burbon daleko od vaših očiju. Ali nije to sad važno, ne razumete se u politiku, svet vas plaši, EU odbija svojom nerazumljivošću i bliži su vam Kazahstan i Azerbejdžan od Viene i Londona. Mislite..., mada niste bili ni tamo ni ovamo a, ako i jeste, to je sve bilo toliko davno da se svet već dvesta puta promenio a vi niste bili tu. Sve vas je zaobišlo i niko vas nije pitao. Ne muči vas to, da se ne lažemo, i baš vas briga za Evropu i Ameriku sve zajedno sa Rusijom i Kinom, posebno s Kinom, koju ne dovodite u vezu s onima koji imaju radnje na svakom ćošku vaših gradova i sela."

OSNIVAM STRANKU (Samo Stranac Srbina Spasava)
... 'Nači osnivam stranku!
Ne kao lider, nisam taj, harizma mi je ni za predsednika kućnog saveta.
I ne umem s ljudima, odnosno umem, al' nemam živci.
Ili, što reko Crni Djordje, prek sam, 'oću da ubijem.
Sem toga, Stranka neće ni imati lidera, nikakvo liderstvo mi se ne uklapa u koncept.
Jer suština koncepta je ovo:
Ne znam, al' znam ko zna.
To „ne znam, al' znam ko zna" čuo sam od komšije Tiće T., mašinca, nekadašnjeg direktora „Goše". Fabriku je preuzeo u stanju raspadnuća, i kako je bio pametan čovek, odmah je sebi rekao to gornje, te je u Palanku dovukao nekoliko Amera, eksperata iz jedne čuvene konsalting agencije. Eksperti su, poput onog Wendersovog Andjela, nedeljama plutali i lebdeli golemim fabričkim krugom, samo su čutali, posmatrali, škljocali štopericama, svaki čas nešto beležili. Sve su u sitna crevca sagledali i sačinili plan. U zapanjujuće kratkom roku „Goša" je oživela, postala gigant Yu industrije.
Stranka koju, inspirisan ovom komšijinom pričom, sada osnivam, ličiće na stranku samo u meri neophodnoj za registraciju, a zapravo će biti negacija najsuštastvenije suštine stranke kao takve.

THE ART OF COMEBACK IN ART (intervju povodom izložbe u Galeriji ULUS, 2013).
... Ipak, ta žvaka o buvljaku kao metafori naše stvarnosti, za mene je u ovom kontekstu bila sporedna. Nisam, dabome neosetljiv na socijalne momente i fenomenološku intrigantnost Otvorenog tržnog centra, naročito na njegovu znatno otvoreniju okolinu, mislim na one okolne trotoare i travnjake, na koje gradska sirotinja izručuje džakove koještarija, mahom pokupljenih još neukopanih kontejnera, a tek nešto manje očajni ljudi preturaju po tim gomilama stvari koje više nemaju ni imena, i koje je stoga nužno pokazati prstom.
Ta socijalna priča, kao i žvaka o zagrobnom životu jednom za svagda odbačenih predmeta masovne potrošnje, predmeta koji su, mada klinički mrtvi, na tim trotoarima neuporedivo življi, karakterniji i istinitiji nego na rafovima blistavih prodavnica, vrlo je inspirativna, ali u ovom projektu nije igrala veću ulogu. Svakako ne pokretačku.

ŠEGA (ili kako me je odžepario (Beo)Gradski sekretarijat za kulturu)
...Uh!
Verujte, lakše je polemisati s jogi letačem, ubeđivati ga da nije stvarno levitirao, bez obzira što je, poskakujući, sve vreme vikao „jes' vid'o, jes' vid'o!".
Ovo poredjenje nije bez osnova, videćete.

KO MI POPI TRISTA PIVA?! (pismo iz vremena u kojem je "nemoguće postalo stvarnost" )
... Valja ovde napomenuti da ta 1993. godina nije bila neka tek onako godina. Bila je možda najfantastičnija godina u novijoj srpskoj istoriji. Nakon pune dve decenije sećamo je se s nevericom, a pismo koje sledi dokaz je da nam se odistinski desila.

IMA LI BOGA, ALJOŠKA? - rekonstrukcija jedne zagubljene priče iz jednog zagubljenog vremena
... Ruku na srce, nije sve to bilo ni prineti onome "ima li Boga, Aljoška, ili je sve dozvoljeno Stavrogine?", pa ipak, zar ćete, ma koliko nezahvalni, sada negirati da je tada, te neponovljive devedest i treće...

DEMOCRACY SUCKS
... Paradoksalno, i za najrutinskije i najbeznačajnije poslove traži se bar minimalna kvalifikovanost, a za donošenje odluka od kojih zavisi bukvalno sve, ne traži se baš nikakva.

CEVČUGA
... Gornje pitanje je dabome retoričko - svestan je Gazda šta radi, a ono čega izgeda nije svestan, jeste žestina besa koji, ovim bezdušnim invalidiranjem Srbije, izaziva i sveudilj bilduje. Ne samo u direktno oštećenima, nego i znatno šire. Trebalo bi da se tog besa, koji samo što nije proključao, plaši mnogo više nego olinjale i jalove opozicije.

st.jepan

st.jepan
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  08.09.2010 VIP izbora:  0 RSS RSS Feed