monte.carlo

Pavika i ja*
 
Čini mi se, da su danas vrapci retkost, ranije, u Beogradu bilo ih je više. Gledajuci kroz prozor golubove i ponekog vrapca, obuzme me neka posebna radost - setim se Pavike. Lovio je - i vrapce i golubove.
Pavika, paviljonski mačak snažne gradje, siv, tigrast, sa narandžastim prelivima po stomaku i grudima, odrastao je u blizini kuhinje bolnice, “Instituta za majku i dete”… Našao sam ga kod apoteke … Prišao mi je, počeo da prede i uvija se oko mojih nogu ... Tu blizu, stajala je žena u belom mantilu, medicinarka, lokana ljubiteljka mačaka … ja sam je upitao za mladog mačora … a on mi je rekla da je pitom, zdrav, jak, … da je star 6 meseci, da mu zna i oca i majku i da ga nosim, ako hoću ...
Poneo sa ga u plasticnoj kesi, koju mi je dala. Samo mu je glava virila iz kese. I negde na putu, kad smo izasli iz bolničkog kruga, počeo je da se otima ... i pocepao je kesu, pa pobegao niz ulicu … Drugi put, poneo sam vojničku torbu. Našao sam ga, iza ćoška, kod menze. Opet se otimao na njemu nepoznatoj teritoriji, ali torba je izdržala ... Doveo sam ga u stan. I dobio cimera...
Dobro sam ga hranio, mačjim keksima, pilećim bubcima i vratovima, tako da se brzo prilagodio, navikao i na mene i na mali stan koji smo delili, pa se ,ubrzo, po njemu kretao dignutog repa, u stopu me prateći, uz mačje grlene molećive glasove, naročito kad se uputim ka kuhinji, gde je u ćošku bila njegova posuda za hranu. Kakio je uredno, kod kade, u udubljenje slivnika, preko koga sam stavljao, mali čvrsti papir ; govance je nedirnuto, ostavljao na papiru, … a ja sam papir bacao, tako s’ govancetom, direktno u WC-solju. Buđenje mi vise nije bilo potrebno; ujutru, uspavanog, lupkao me je mekim delom šape po celu, a kad otvorim oči, započinjao je umiljavajuće frktanje. Voleo je da se mazi. I da spava pored mojih nogu ...
A onda, počeli su njegovi izleti kroz prozor; prvo je počeo da se kreće po proširenom simsu, ispred mojih prozora, a potom, i da skače na komšijinu terasu, na četvrtom spratu ... KomšijaPenzioner ga je obožavao ... i radosno je dočekivao svaki Pavikin ulazak u njegov stan ... a Pavika je širio teritoriju … i našao mesto za lov ... Uska komšijina terasa, sa buretom kiselog kupusa, smotanim tepihom i nekoliko starih kutija, postala je Pavikino lovište za (na) ptice, tj. dva goluba i jednog vrabca, koliko je ukupno ulovio, vođen instinktom, za sebe i za mene...
Njegov lov bio je poseban ritual ; satima stoji zaklonjen plastičnom kacom i čeka ... najčešće bezuspešno ... ali kad se pojavi ptica ... na pravom mestu ... on skoči ... i gotova je! ... A, plen nosi meni. Kad nisam tu, čeka … I onda napravi paradu. Sa preklanom pticom, krvave njuske, prednjim nogama čini neki mačji, paradni korak, kao vojnički -strojevi. Pa baci pticu pred moje noge, i uspravi se. A ja ga ponosnog, pomazim ... Žao mi je ptice, krvav mi je pod, perje leti, ali takva je Pavikina priroda. I to je, valjda ta - tolerancija. Odnos čoveka prema živom biću. Da ga razumeš, da ga trpiš i da ga - ne poseduješ. I kad kažem moj mačak, to nije vlasništvo, već neki moj odnos - s njim.
A njegovi izlasci kroz prozor, postajali su sve češći, i sve - raznovrsniji. Počeo je da posmatra i osluškuje mačke, dole na ulici ... da izlazi iz puberteta ... i da polno sazreva ... sa, posledicama, u vidu zapišavanja, najčešće u kadi ... A mačorova mokraća, u vreme parenja - to je veliki, veliki užasaaaaaan - smrad! Smrad koji štipa! Jedan moj drugar, iskusan veterinar, savetovao me je da ga - kastriram. I bio je u pravu. A ja, nisam hteo, čuo sam od nekog da može i bez toga. A Pavika je dva puta zapišao kod komšije. Pa je ovaj, počeo da zatvara terasu. Kod mene je zapišao staru fotelju, koju sam morao da bacim ...

I to nije sve. Pavikina noćna dreka, otegnutim mačjim glasom, ispred ulaznih vrata, bila je njegova molba, a moja - nesanica. Pustio sam ga na hodnik. Noći je provodio kod ormara strujomera, izmedju parkiranih bicikala, gde je zapisavao – (i smrdeo k’o tvor koji mjauče) - drao se, i uopšte, uznemiravao komšiluk ... Jednog jutra, izašao je na ulicu ... I dva dana bio napolju, sa mačkama. Potpuno se promenio. Našao sam ga na parkingu. Uzmicao je od mene, ali brzim skokom, ščepao sam ga sa dve ruke...
A kad sam ga doneo kući, opet je bio onaj stari dobri Pavika.
On jede, a ja uživam - vratio se. Dva dana bilo nam je super. A sledeće noći - opet … i zavijanje i zapišavanje … Šta da radim? To je priroda! ... I smrad, i galama … Izneo sam ga napolje, ispred ulaza, a u mom naručju, Pavika se nije opirao; ali je uzbudjeno, brzim pokretima glave, raširenih zenica, po mraku, gledao ispod svakog automobila na parkingu, kroz svaki žbun i drvo u parku, kroz svaki prozor mračnih podruma … I pustio sam ga tamo, a on je skočio, povio se, … savio rep i celo telo … i nestao u noći.
Nikad više, nisam ga video dignutog repa, ali sam ga viđao u mačijem društvu, kod susednog ulaza. Društvance se sastojalo u osnovi od dva klana, sa velikim mamama, predvodnicama : Mačkarom i Golubarkom. To su bile dve žene, penzionerke, ljubiteljke životinja. Mačkara je živela u prizemlju, sa petnaestak negovanih mačaka, raznih boja i rasa, u i oko stana. Golubarka je stanovala, na prvom spratu, i s prozora hranila golubove i mačke. Njeno pleme mačaka, sitih, ali uličnih, izležavalo se, obično na parkingu i parkiću ispod njenog prozora. A, tu blizu, iza jednog podrumskog prozorčeta smestio se i moj Pavika. Obilazio sam ga, ostavljao hranu za njega, i kod prozorčeta, i kod Mačkare, i kod Golubarke, ali Pavika nije mi hteo prići; ponašao se kao da me ne poznaje, a inače, bežao je od svih ljudi. Vidjao sam ga sa ženkama, a Mačkara mi se žalila da se bije s njenim mačorima ... a Golubarka, da je preklao njenog goluba. I da ona to ne toleriše, da ga je jurila metlom ...
Posle nekoliko dana, Pavika zauvek je nestao.
Nije valjda poginuo.
A i ja, šta da radim.
Otišao mi je mačor, tamo negde, između zgrada...

monte.carlo

monte.carlo
Datum rоđenja:  - Pol:  Muški Član od:  23.07.2011 VIP izbora:  0 RSS RSS Feed